Pravila Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine
Pravila Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine, kojim se u službenom nazivu, te pri javnom emitiranju radio ili televizijskog programa, između ostalog, zabranjuje upotrebljavati predznak, odrednica, simbol ili znak koji može dovesti do toga da takva stanica bude smatrana kao isključivo u domenu jedne etničke ili nacionalne skupine, a koji se odnose na neograničen i neodređen broj osoba, predstavlja normativni i provedbeni propis Zakona o komunikacijama, pa protiv tih pravila (ili nekih od njih) nije dopuštena tužba za pokretanje upravnog spora kod suda (ne radi se ni o pojedinačnom, a ni o općem konačnom upravnom aktu kojim bi se rješavalo o pravima i obavezama građana i pravnih osoba u konkretnoj upravnoj stvari).
Iz obrazloženja:
„Vijeće tužene na sjednici održanoj dana 22.09.2003. godine donijelo je izmijenjeni i prečišćeni tekst Pravila 01/1999 definicija i obaveza javnog emitiranja („Službeni glasnik BiH“, broj 33/03). Citirana pravila donesena su u okviru nadležnosti tužene Agencije utvrđene članom 37.1. a) Zakona o komunikacijama („Službeni glasnik BiH“, broj 33/02 i 31/03), gdje je precizirano da je dužnost Agencije proglašavanje pravila u oblasti emitovanja i telekomunikacija i osiguranja poštovanja istih. U postupku donošenja Pravila u skladu sa nadležnostima iz člana 39. stav 1. istog zakona, Pravila su usvojena od strane Vijeća Agencije, a u svemu je poštovana procedura za donošenje Pravila predviđena u članu 38. Zakona o komunikacijama, uključujući i obavezu provođenja javne rasprave.
Predmet ovog upravnog spora je pobijanje zakonitosti pravila Regulatorne agencije za komunikacije Sarajevo, kojim je propisano da se ova pravila odnose na javno emitiranje radijskog i/ili televizijskog programa i kojim su, sukladno općeprihvaćenoj evropskoj praksi, definirane obaveze javnih emitera prema društvu uključujući obavezu emitiranja programa koji će zadovoljavati potrebe javnosti za vijestima, informacijama, obrazovanjem i kulturom. Dakle, predmet pobijanja je zakonitost općeg normativnog akta. Zakonom o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02), međutim, nije propisano da se u
upravnom sporu može pobijati zakonitost svih općih normativnih akata. Odredbom člana 1. citiranog zakona propisana je mogućnost pokretanja upravnog spora radi ocjene zakonitosti kako pojedinačnih tako i općih konačnih upravnih akata, donesenih temeljem zakona pri vršenju javnih ovlaštenja institucija Bosne i Hercegovine, kojim se rješava o pravima i obavezama građana i pravnih osoba. Članom 8. stav 1. citiranog zakona definiran je pojam konačnog upravnog akta, a u stavu 2. ove odredbe propisano je da je konačan upravni akt onaj akt kojim nadležna institucija iz člana 4. citiranog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Da bi neki akt imao zakonske pretpostavke da se smatra upravnim aktom, te da bi se protiv istoga mogao voditi upravni spor, mora imati više elemenata, od kojih je jedan i obaveza da akt ima individualni, konkretan karakter, dakle da se odnosi na pojedinca (građanina) ili određeno lice, ili da se konačnim općim upravnim aktom rješava o pravima i obavezama građana i pravnih osoba u nekoj upravnoj stvari. U konkrenom slučaju, pravila koja su predmet osporavanja imaju karakter normativnog akta koji se odnosi na neograničen broj lica i koji u suštini predstavlja provedbeni propis donesen u svrhu provođenja Zakona o komunikacijama, kako to propisuje član 16. Zakona o upravi („Službeni glasnik BiH“, broj 32/02). Ovaj sud nalazi da su navedena pravila donesena u okviru prava i ovlaštenja utvrđenih zakonom, pri čemu taj akt nema obilježje individualnog akta, a ni općeg konačnog upravnog akta na osnovu kojeg se odlučuje o nekom konkretno postavljenom zahtjevu za rješavanje o pravu i obavezi građana i pravnih osoba, pa se u skladu sa naprijed izloženim, protiv takvog općeg akta ne može voditi upravni spor. U situaciji koju izlaže tužitelj u tužbi radilo bi se o ustavnom pravu i eventualno mogućnosti za to legitimisanih lica da se pred Ustavnim sudom BiH ispituje da li su navedeni propisi u skladu sa Zakonom Bosne i Hercegovine (Stav VI 3.c Ustava Bosne i Hercegovine).
Iz navedenih razloga tužilac nema aktivnu legitimaciju za pokretanje upravnog spora kod ovog suda u smislu člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa je stoga ovaj sud, primjenom odredbe člana 25. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.“
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj U-78/03 od 13.02.2004. godine)
Pravila Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine, kojim se u službenom nazivu, te pri javnom emitiranju radio ili televizijskog programa, između ostalog, zabranjuje upotrebljavati predznak, odrednica, simbol ili znak koji može dovesti do toga da takva stanica bude smatrana kao isključivo u domenu jedne etničke ili nacionalne skupine, a koji se odnose na neograničen i neodređen broj osoba, predstavlja normativni i provedbeni propis Zakona o komunikacijama, pa protiv tih pravila (ili nekih od njih) nije dopuštena tužba za pokretanje upravnog spora kod suda (ne radi se ni o pojedinačnom, a ni o općem konačnom upravnom aktu kojim bi se rješavalo o pravima i obavezama građana i pravnih osoba u konkretnoj upravnoj stvari).
Iz obrazloženja:
„Vijeće tužene na sjednici održanoj dana 22.09.2003. godine donijelo je izmijenjeni i prečišćeni tekst Pravila 01/1999 definicija i obaveza javnog emitiranja („Službeni glasnik BiH“, broj 33/03). Citirana pravila donesena su u okviru nadležnosti tužene Agencije utvrđene članom 37.1. a) Zakona o komunikacijama („Službeni glasnik BiH“, broj 33/02 i 31/03), gdje je precizirano da je dužnost Agencije proglašavanje pravila u oblasti emitovanja i telekomunikacija i osiguranja poštovanja istih. U postupku donošenja Pravila u skladu sa nadležnostima iz člana 39. stav 1. istog zakona, Pravila su usvojena od strane Vijeća Agencije, a u svemu je poštovana procedura za donošenje Pravila predviđena u članu 38. Zakona o komunikacijama, uključujući i obavezu provođenja javne rasprave.
Predmet ovog upravnog spora je pobijanje zakonitosti pravila Regulatorne agencije za komunikacije Sarajevo, kojim je propisano da se ova pravila odnose na javno emitiranje radijskog i/ili televizijskog programa i kojim su, sukladno općeprihvaćenoj evropskoj praksi, definirane obaveze javnih emitera prema društvu uključujući obavezu emitiranja programa koji će zadovoljavati potrebe javnosti za vijestima, informacijama, obrazovanjem i kulturom. Dakle, predmet pobijanja je zakonitost općeg normativnog akta. Zakonom o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02), međutim, nije propisano da se u
upravnom sporu može pobijati zakonitost svih općih normativnih akata. Odredbom člana 1. citiranog zakona propisana je mogućnost pokretanja upravnog spora radi ocjene zakonitosti kako pojedinačnih tako i općih konačnih upravnih akata, donesenih temeljem zakona pri vršenju javnih ovlaštenja institucija Bosne i Hercegovine, kojim se rješava o pravima i obavezama građana i pravnih osoba. Članom 8. stav 1. citiranog zakona definiran je pojam konačnog upravnog akta, a u stavu 2. ove odredbe propisano je da je konačan upravni akt onaj akt kojim nadležna institucija iz člana 4. citiranog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Da bi neki akt imao zakonske pretpostavke da se smatra upravnim aktom, te da bi se protiv istoga mogao voditi upravni spor, mora imati više elemenata, od kojih je jedan i obaveza da akt ima individualni, konkretan karakter, dakle da se odnosi na pojedinca (građanina) ili određeno lice, ili da se konačnim općim upravnim aktom rješava o pravima i obavezama građana i pravnih osoba u nekoj upravnoj stvari. U konkrenom slučaju, pravila koja su predmet osporavanja imaju karakter normativnog akta koji se odnosi na neograničen broj lica i koji u suštini predstavlja provedbeni propis donesen u svrhu provođenja Zakona o komunikacijama, kako to propisuje član 16. Zakona o upravi („Službeni glasnik BiH“, broj 32/02). Ovaj sud nalazi da su navedena pravila donesena u okviru prava i ovlaštenja utvrđenih zakonom, pri čemu taj akt nema obilježje individualnog akta, a ni općeg konačnog upravnog akta na osnovu kojeg se odlučuje o nekom konkretno postavljenom zahtjevu za rješavanje o pravu i obavezi građana i pravnih osoba, pa se u skladu sa naprijed izloženim, protiv takvog općeg akta ne može voditi upravni spor. U situaciji koju izlaže tužitelj u tužbi radilo bi se o ustavnom pravu i eventualno mogućnosti za to legitimisanih lica da se pred Ustavnim sudom BiH ispituje da li su navedeni propisi u skladu sa Zakonom Bosne i Hercegovine (Stav VI 3.c Ustava Bosne i Hercegovine).
Iz navedenih razloga tužilac nema aktivnu legitimaciju za pokretanje upravnog spora kod ovog suda u smislu člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa je stoga ovaj sud, primjenom odredbe člana 25. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.“
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj U-78/03 od 13.02.2004. godine)
