Učesnik konkursa za radno mjesto državnog službenika
Učesnik konkursa za radno mjesto državnog službenika , koji to izborom nije postao, nema pravo tražiti sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa kao državni službenik (prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o upravnim sporovima), ali ni po odredbi člana 2. stav 1. tačka 1. istog Zakona kao građanin ili pravna osoba kojoj je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.
Iz obrazloženja:
Suprotno shvatanju tužioca iznesenom u zahtjevu, tužilac nema pravo pokrenuti upravni spor ni po članu 2. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine. Tužilac je u zahtjevu tačno citrao ove odredbe prema kojima pravo na pokretanje upravnog spora ima građanin ili pravna osba ako je konačnim aktom povrijeđeno neko njihovo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu, te kada smatra da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta i kada citira član 4. tog zakona, u kojem su navedene institucije Bosne i Hercegovine u smislu ZUS-a BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javne ovlasti koje su Ustavom Bosne i Hercegovine određene u nadleštvo Bosne i Hercegovine ( mjerodavna institucija). Međutim, tužilac griješi kada smatra da u konkretnom slučaju osporeno rješenje tuženog ima sve karakteristike upravnog akta čiji je pojam definisan u članu 8. pomenutog zakona. Konačni upravni akt protiv koga se može voditi upravni spor u smislu stava 2. člana 8. ZUS-a Bosne i Hercegovine, jeste akt kojim mjerodavna institucija iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari. U konkretnom slučaju ne radi se o upravnoj stvari, nego o radnom sporu, za čije je rješenje nadležan redovni sud, kako to pravilno smatra i vijeće za upravne sporove ovog suda. Zakon
o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine je, kako je to već naprijed navedeno, samo državnom službeniku dao mogućnost da pokrene upravni spor kod ovog suda ako je
konačnim upravnim aktom povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ( što tužilac nije). Tužiocu, dakle, za mogućnost pokretanja upravnog spora protiv osporenog akta po članu 2. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine nedostaje aktivna legitimacija zbog toga što nema status državnog službenika, a po članu 2. stav 1. tačka 1. istog zakona iz razloga što osporeni akt, uz ostale uslove, ne ispunjava uslov da se radi o upravnoj stvari (nego se radi o radnom sporu).
S obzirom na iznijete razloge, Apelaciono upravno vijeće je ocijenilo da je pobijano rješenje vijeća za upravne sporove ovog suda pravilno i zakonito, a zahtjev tužioca za njegovo preispitivanje neosnovan, pa ga je odbilo primjenom člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-07/04 od
26.04.2004.godine)
Učesnik konkursa za radno mjesto državnog službenika , koji to izborom nije postao, nema pravo tražiti sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa kao državni službenik (prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o upravnim sporovima), ali ni po odredbi člana 2. stav 1. tačka 1. istog Zakona kao građanin ili pravna osoba kojoj je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.
Iz obrazloženja:
Suprotno shvatanju tužioca iznesenom u zahtjevu, tužilac nema pravo pokrenuti upravni spor ni po članu 2. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine. Tužilac je u zahtjevu tačno citrao ove odredbe prema kojima pravo na pokretanje upravnog spora ima građanin ili pravna osba ako je konačnim aktom povrijeđeno neko njihovo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu, te kada smatra da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta i kada citira član 4. tog zakona, u kojem su navedene institucije Bosne i Hercegovine u smislu ZUS-a BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javne ovlasti koje su Ustavom Bosne i Hercegovine određene u nadleštvo Bosne i Hercegovine ( mjerodavna institucija). Međutim, tužilac griješi kada smatra da u konkretnom slučaju osporeno rješenje tuženog ima sve karakteristike upravnog akta čiji je pojam definisan u članu 8. pomenutog zakona. Konačni upravni akt protiv koga se može voditi upravni spor u smislu stava 2. člana 8. ZUS-a Bosne i Hercegovine, jeste akt kojim mjerodavna institucija iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari. U konkretnom slučaju ne radi se o upravnoj stvari, nego o radnom sporu, za čije je rješenje nadležan redovni sud, kako to pravilno smatra i vijeće za upravne sporove ovog suda. Zakon
o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine je, kako je to već naprijed navedeno, samo državnom službeniku dao mogućnost da pokrene upravni spor kod ovog suda ako je
konačnim upravnim aktom povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ( što tužilac nije). Tužiocu, dakle, za mogućnost pokretanja upravnog spora protiv osporenog akta po članu 2. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine nedostaje aktivna legitimacija zbog toga što nema status državnog službenika, a po članu 2. stav 1. tačka 1. istog zakona iz razloga što osporeni akt, uz ostale uslove, ne ispunjava uslov da se radi o upravnoj stvari (nego se radi o radnom sporu).
S obzirom na iznijete razloge, Apelaciono upravno vijeće je ocijenilo da je pobijano rješenje vijeća za upravne sporove ovog suda pravilno i zakonito, a zahtjev tužioca za njegovo preispitivanje neosnovan, pa ga je odbilo primjenom člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine.
(Presuda Apelacionog upravnog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-07/04 od
26.04.2004.godine)
