ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ŠTETU OD OPASNE DJELATNOSTI
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 173 i 174
Za štetu od opasne djelatnosti koju tuženi poslodavac obavlja u svoju korist, on odgovara po načelu uzročnosti, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu, već je dovoljno da dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne djelatnosti.
Obrazloženje:
"Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je šteta koju je tužitelj pretrpio posljedica opasne djelatnosti i da je za takvu štetu odgovoran tuženi koji je obavljao tu djelatnost (rudarski poslovi), bez obzira što na strani tuženog nema krivice. Ovdje je u pitanju odgovornost po načelu uzročnosti, koju ima u vidu odredba iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ” broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Ovom odredbom je, naime, utvrđena pretpostavka uzročnosti tako da se smatra da šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu već je dovoljno da dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je šteta posljedica opasne djelatnosti, a za takvu štetu u smislu člana 174. stav 1. ZOO odgovara onaj koji obavlja ili organizuje takvu djelatnost u svoju korist. Ove odgovornosti štetnik (ovdje tuženi) se može osloboditi ako bi dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog (ovdje tužitelja) ili trećeg lica, ako se radi o takvom ponašanju ovih lica koje on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 2. ZOO). U ovoj pravnoj stvari navedeni uslovi se nisu ostvarili jer je tuženi, s obzirom na prirodu posla koga je tužitelj obavljao u vrijeme štetnog događaja, mogao predvidjeti mogućnost nastanka štetnog događaja, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke i vještaka iz oblasti zaštite na radu, po kojima rudarski poslovi spadaju u najteže i najopasnije poslove. Iz tih nalaza i mišljenja takođe proizlazi da tužitelj nije ni djelimično doprinio nastanku štetnog događaja, a iz izvedenih dokaza je vidljivo da je tužitelj na glavi nosio šljem (koji je pukao prilikom obrušavanja materijala) i koristio drugu HTZ opremu (da to nije učinio, štetne posljedice bi vjerovatno bile znatno veće).
Tužitelj je u vrijeme štetnog događaja bio u radnom odnosu kod tuženog i uzrok štete je nastao na radu kod tuženog pa je tuženi odgovoran da mu naknadi štetu i po odredbama članova 104. - 106. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07-Prečišćeni tekst) koje propisuju da je poslodavac dužan da naknadi štetu koju je radnik pretrpio na radu, osim ako je šteta nastala zbog krivice ili nepažnje radnika, i to po opštim načelima odgovornosti za štetu.
Neosnovan je revizioni navod da je predmetna šteta nastala u vršenju opštekorisne djelatnosti pa da u smislu člana 156. stav 3. ZOO ne postoji odgovornost tuženog za naknadu takve štete. Shodno citiranoj odredbi, lice koje pretrpi štetu zbog vršenja opštekorisne djelatnosti, za koju je dobijena dozvola od nadležnog organa, može tražiti naknadu za štetu koja prelazi granice uobičajene štete koju podnosi okolina, bez obzira na krivicu i protivpravnost radnje učinioca štete, polazeći od načela da onaj ko izvlači korist od određene djelatnosti treba da naknadi gubitak koji od takve djelatnosti podnosi okolina. Ova odredba prvenstveno reguliše pitanje naknade štete nastale zbog štetnih imisija, a pod prekomjernom štetom se smatra ona šteta koja je uzrokovala smrt, narušavanje zdravlja ili smanjenje sposobnosti za rad i život ili pak prouzrokovala znatno oštećenje imovine i dobara, preko granica koje se smatraju normalnim u odnosnoj djelatnosti, pošto su preduzete sve neophodno potrebne mjere za zaštitu čovjekove sredine. Dakle, i ako nastane šteta vršenjem opštekorisne djelatnosti za koju je izdata dozvola, zakon obezbjeđuje oštećenom pravo na naknadu štete (ukoliko je prekoračena mjesno uobičajena granica). I ovdje je u pitanju objektivna odgovornost tj. odgovornost bez krivice jer je onaj koji stvara opasnost dužan snositi i posljedice te opasnosti.
Međutim, u konkretnom slučaju šteta ne potiče od opštekorisne djelatnosti već od opasne djelatnosti koju tuženi obavlja u svoju korist (on stiče prihode obavljanjem te djelatnosti) pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluku o odgovornosti tuženog zasnovali na odredbama članova 173. i 174. ZOO."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 82 0 P 011710 17 Rev od 11.4.2018. godine)
https://epravo.ba/
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 173 i 174
Za štetu od opasne djelatnosti koju tuženi poslodavac obavlja u svoju korist, on odgovara po načelu uzročnosti, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu, već je dovoljno da dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne djelatnosti.
Obrazloženje:
"Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je šteta koju je tužitelj pretrpio posljedica opasne djelatnosti i da je za takvu štetu odgovoran tuženi koji je obavljao tu djelatnost (rudarski poslovi), bez obzira što na strani tuženog nema krivice. Ovdje je u pitanju odgovornost po načelu uzročnosti, koju ima u vidu odredba iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ” broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Ovom odredbom je, naime, utvrđena pretpostavka uzročnosti tako da se smatra da šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu već je dovoljno da dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je šteta posljedica opasne djelatnosti, a za takvu štetu u smislu člana 174. stav 1. ZOO odgovara onaj koji obavlja ili organizuje takvu djelatnost u svoju korist. Ove odgovornosti štetnik (ovdje tuženi) se može osloboditi ako bi dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog (ovdje tužitelja) ili trećeg lica, ako se radi o takvom ponašanju ovih lica koje on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 2. ZOO). U ovoj pravnoj stvari navedeni uslovi se nisu ostvarili jer je tuženi, s obzirom na prirodu posla koga je tužitelj obavljao u vrijeme štetnog događaja, mogao predvidjeti mogućnost nastanka štetnog događaja, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke i vještaka iz oblasti zaštite na radu, po kojima rudarski poslovi spadaju u najteže i najopasnije poslove. Iz tih nalaza i mišljenja takođe proizlazi da tužitelj nije ni djelimično doprinio nastanku štetnog događaja, a iz izvedenih dokaza je vidljivo da je tužitelj na glavi nosio šljem (koji je pukao prilikom obrušavanja materijala) i koristio drugu HTZ opremu (da to nije učinio, štetne posljedice bi vjerovatno bile znatno veće).
Tužitelj je u vrijeme štetnog događaja bio u radnom odnosu kod tuženog i uzrok štete je nastao na radu kod tuženog pa je tuženi odgovoran da mu naknadi štetu i po odredbama članova 104. - 106. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07-Prečišćeni tekst) koje propisuju da je poslodavac dužan da naknadi štetu koju je radnik pretrpio na radu, osim ako je šteta nastala zbog krivice ili nepažnje radnika, i to po opštim načelima odgovornosti za štetu.
Neosnovan je revizioni navod da je predmetna šteta nastala u vršenju opštekorisne djelatnosti pa da u smislu člana 156. stav 3. ZOO ne postoji odgovornost tuženog za naknadu takve štete. Shodno citiranoj odredbi, lice koje pretrpi štetu zbog vršenja opštekorisne djelatnosti, za koju je dobijena dozvola od nadležnog organa, može tražiti naknadu za štetu koja prelazi granice uobičajene štete koju podnosi okolina, bez obzira na krivicu i protivpravnost radnje učinioca štete, polazeći od načela da onaj ko izvlači korist od određene djelatnosti treba da naknadi gubitak koji od takve djelatnosti podnosi okolina. Ova odredba prvenstveno reguliše pitanje naknade štete nastale zbog štetnih imisija, a pod prekomjernom štetom se smatra ona šteta koja je uzrokovala smrt, narušavanje zdravlja ili smanjenje sposobnosti za rad i život ili pak prouzrokovala znatno oštećenje imovine i dobara, preko granica koje se smatraju normalnim u odnosnoj djelatnosti, pošto su preduzete sve neophodno potrebne mjere za zaštitu čovjekove sredine. Dakle, i ako nastane šteta vršenjem opštekorisne djelatnosti za koju je izdata dozvola, zakon obezbjeđuje oštećenom pravo na naknadu štete (ukoliko je prekoračena mjesno uobičajena granica). I ovdje je u pitanju objektivna odgovornost tj. odgovornost bez krivice jer je onaj koji stvara opasnost dužan snositi i posljedice te opasnosti.
Međutim, u konkretnom slučaju šteta ne potiče od opštekorisne djelatnosti već od opasne djelatnosti koju tuženi obavlja u svoju korist (on stiče prihode obavljanjem te djelatnosti) pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluku o odgovornosti tuženog zasnovali na odredbama članova 173. i 174. ZOO."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 82 0 P 011710 17 Rev od 11.4.2018. godine)
https://epravo.ba/
