ISPUNjENjE OBAVEZE IZ UGOVORA
Zakon o obligacionim odnosima
član 124
Kada je isplata dijela novčanog duga izvršena, ali ne na način uređen zakonom i podzakonskim aktima, tu se radi o propustima odgovornih lica tužitelja i tuženog što predstavlja osnov za njihovo eventualno kažnjavanje, ali se taj iznos mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, jer se radi o ispunjenju obaveze iz ugovora.
Obrazloženje:
"Prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO), u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije nešto drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor. Osnovna dejstva obaveze, bez obzira na osnov njenog nastanka, su dužnost dužnika obaveze da je ispuni u svemu kako ona glasi i ovlaštenje povjerioca da zahtijeva njeno ispunjenje (član 262. stav 1. ZOO). Najveći broj obligacija prestaje ispunjenjem. Ispunjenje obaveze se često naziva isplata, izvršenje, namirenje i sl. Ispunjenje, kao redovan način prestanka obligacije, je propisano u članu 295. ZOO, a članom 310. ZOO je regulisano djelimično ispunjenje obaveze (kada dužnik obavezu ne ispuni u potpunosti, nego jednim dijelom). Ako je u pitanju novčana obaveza dužnika (isplata određenog iznosa novca), povjerilac je po pravilu dužan primiti i djelimično ispunjenje ovakve dužnikove obaveze.
Stoji konstatacija prvostepenog suda da se plaćanje između pravnih lica mora vršiti posredstvom računa, a ne u gotovini. Dakle, isplata iznosa od 40.000,00 Eura nije izvršena na način uređen zakonom i podzakonskim aktima. Radi se o propustima odgovornih lica tužitelja i tuženog, što je predstavljalo i osnov za njihovo eventualno kažnjavanje. Međutim, kod odlučivanja o visini duga tuženog prema tužitelju, ova isplata, bez obzira što nije izvršena u skladu sa propisima, nije se mogla zanemariti. Prema podacima u spisu te nalazu i mišljenju finansijskog vještaka J.R., navedeni iznos od 40.000,00 Eura je podignut sa računa tuženog i položen u njegovu blagajnu. U blagajničkom dnevniku tuženog je konstatovano da je taj iznos podignut sa blagajne, nakon čega je predat na ruke direktora tužitelja, kojom prilikom je sačinjena potvrda od 28.9.2011. godine. Iz ove potvrde kao i dokumentacije tuženog je vidljivo da se radilo o plaćanju duga po ugovoru zaključenom između stranaka. Stoga je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosuđeni iznos glavnog duga umanjio za naprijed navedenu uplatu.
Bez uticaja su revizioni prigovori da uplata iznosa od 40.000,00 Eura ustvari predstavlja kauciju, za koji iznos je kupljena koža za namještaj koji je proizvodio tuženi. Kako je gore rečeno, bitno je da je navedeni iznos tuženi platio tužitelju i da se radi o plaćanju u vezi njihovog poslovnog odnosa, pa se taj iznos morao uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, jer se radilo o ispunjenju obaveze iz ugovora.
Okolnost što je tuženi predlagao da se iznos od 40.000,00 Eura odbije od iznosa duga po osnovu zajma, a drugostepeni sud je taj iznos odbio od duga za isporučenu robu, je irelevantna. Bitno je da je ukupan iznos glavnog duga umanjen za isplaćeni iznos od 40.000,00 Eura odnosno 78.332,00 KM, jer bi se u protivnom tužitelj neosnovano obogatio na uštrb imovine tuženog (član 210. ZOO).
Po ocjeni ovog revizijskog suda, revident neosnovano ukazuje i da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer je u nejavnoj sjednici drugačije cijenio dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom. Prema članu 229. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu samo u slučaju: ako je utvrdio postojanje povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. tog zakona; ako je u sjednici vijeća drugačije od prvostepenog suda ocijenio isprave i posredno izvedene dokaze te tako utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi; ako je na osnovu rasprave pred tim sudom utvrđeno drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u prvostepenoj presudi; ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica i na tim činjenicama je zasnovana presuda.
U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi isplatio tužitelju 40.000,00 Eura (to tužitelj nije ni osporio, a o tome postoje i materijalni dokazi), ali tu uplatu nije uvažio iz razloga što nije izvršena preko žiro - računa već u gotovom novcu. Drugostepeni sud je izveo drugačiji zaključak, smatrajući da okolnost što je isplata navedenog iznosa izvršena u gotovini nije od uticaja i da je tom isplatom tuženi smanjio svoj dug prema tužitelju. Prema tome, drugostepeni sud je imao ovlaštenje u citiranoj zakonskoj odredbi da preinači prvostepenu presudu u nejavnoj sjednici.
Pobijana presuda je, dakle, u osporenom dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i nije zahvaćena povredama parničnog postupka. Zbog toga je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248. ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 60 0 Ps 018253 15 Rev od 22.12.2016. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/obligaciono-pravo.html
www.epravo.ba
Zakon o obligacionim odnosima
član 124
Kada je isplata dijela novčanog duga izvršena, ali ne na način uređen zakonom i podzakonskim aktima, tu se radi o propustima odgovornih lica tužitelja i tuženog što predstavlja osnov za njihovo eventualno kažnjavanje, ali se taj iznos mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, jer se radi o ispunjenju obaveze iz ugovora.
Obrazloženje:
"Prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO), u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije nešto drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor. Osnovna dejstva obaveze, bez obzira na osnov njenog nastanka, su dužnost dužnika obaveze da je ispuni u svemu kako ona glasi i ovlaštenje povjerioca da zahtijeva njeno ispunjenje (član 262. stav 1. ZOO). Najveći broj obligacija prestaje ispunjenjem. Ispunjenje obaveze se često naziva isplata, izvršenje, namirenje i sl. Ispunjenje, kao redovan način prestanka obligacije, je propisano u članu 295. ZOO, a članom 310. ZOO je regulisano djelimično ispunjenje obaveze (kada dužnik obavezu ne ispuni u potpunosti, nego jednim dijelom). Ako je u pitanju novčana obaveza dužnika (isplata određenog iznosa novca), povjerilac je po pravilu dužan primiti i djelimično ispunjenje ovakve dužnikove obaveze.
Stoji konstatacija prvostepenog suda da se plaćanje između pravnih lica mora vršiti posredstvom računa, a ne u gotovini. Dakle, isplata iznosa od 40.000,00 Eura nije izvršena na način uređen zakonom i podzakonskim aktima. Radi se o propustima odgovornih lica tužitelja i tuženog, što je predstavljalo i osnov za njihovo eventualno kažnjavanje. Međutim, kod odlučivanja o visini duga tuženog prema tužitelju, ova isplata, bez obzira što nije izvršena u skladu sa propisima, nije se mogla zanemariti. Prema podacima u spisu te nalazu i mišljenju finansijskog vještaka J.R., navedeni iznos od 40.000,00 Eura je podignut sa računa tuženog i položen u njegovu blagajnu. U blagajničkom dnevniku tuženog je konstatovano da je taj iznos podignut sa blagajne, nakon čega je predat na ruke direktora tužitelja, kojom prilikom je sačinjena potvrda od 28.9.2011. godine. Iz ove potvrde kao i dokumentacije tuženog je vidljivo da se radilo o plaćanju duga po ugovoru zaključenom između stranaka. Stoga je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosuđeni iznos glavnog duga umanjio za naprijed navedenu uplatu.
Bez uticaja su revizioni prigovori da uplata iznosa od 40.000,00 Eura ustvari predstavlja kauciju, za koji iznos je kupljena koža za namještaj koji je proizvodio tuženi. Kako je gore rečeno, bitno je da je navedeni iznos tuženi platio tužitelju i da se radi o plaćanju u vezi njihovog poslovnog odnosa, pa se taj iznos morao uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, jer se radilo o ispunjenju obaveze iz ugovora.
Okolnost što je tuženi predlagao da se iznos od 40.000,00 Eura odbije od iznosa duga po osnovu zajma, a drugostepeni sud je taj iznos odbio od duga za isporučenu robu, je irelevantna. Bitno je da je ukupan iznos glavnog duga umanjen za isplaćeni iznos od 40.000,00 Eura odnosno 78.332,00 KM, jer bi se u protivnom tužitelj neosnovano obogatio na uštrb imovine tuženog (član 210. ZOO).
Po ocjeni ovog revizijskog suda, revident neosnovano ukazuje i da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer je u nejavnoj sjednici drugačije cijenio dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom. Prema članu 229. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu samo u slučaju: ako je utvrdio postojanje povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. tog zakona; ako je u sjednici vijeća drugačije od prvostepenog suda ocijenio isprave i posredno izvedene dokaze te tako utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi; ako je na osnovu rasprave pred tim sudom utvrđeno drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno u prvostepenoj presudi; ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica i na tim činjenicama je zasnovana presuda.
U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi isplatio tužitelju 40.000,00 Eura (to tužitelj nije ni osporio, a o tome postoje i materijalni dokazi), ali tu uplatu nije uvažio iz razloga što nije izvršena preko žiro - računa već u gotovom novcu. Drugostepeni sud je izveo drugačiji zaključak, smatrajući da okolnost što je isplata navedenog iznosa izvršena u gotovini nije od uticaja i da je tom isplatom tuženi smanjio svoj dug prema tužitelju. Prema tome, drugostepeni sud je imao ovlaštenje u citiranoj zakonskoj odredbi da preinači prvostepenu presudu u nejavnoj sjednici.
Pobijana presuda je, dakle, u osporenom dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i nije zahvaćena povredama parničnog postupka. Zbog toga je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248. ZPP)."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 60 0 Ps 018253 15 Rev od 22.12.2016. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/obligaciono-pravo.html
www.epravo.ba
