VANSUDSKO PORAVNANjE ZAKLjUČENO POD USLOVOM
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 1089 i 1090
Vansudsko poravnanje zaključeno pod uslovom nema pravno dejstvo ako se uslov nije ispunio.
Obrazloženje:
"Nalazeći da je tužitelj priloženim materijalnim dokazima, kao i nalazom vještaka, dokazao da mu tuženi duguje sporni iznos na osnovu zaključenih ugovora koji po svojoj prirodi predstavljaju ugovor o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 94/04 - u daljem tekstu: ZOO), a da zahtjeva tuženog nije ni bilo, pa se o njemu nije ni moglo raspravljati, tim prije što se naknadno dostavljena dokumentacija od strane tuženog odnosi na navodno nekvalitetno izvedene radove, u kojem pravcu nisu provođeni dokazi, pa prema tome nije ni utvrđeno da je nedostataka bilo, slijedom čega ta naknadno dostavljena dokumentacija nije od uticaja na rješenje spora, zbog čega je uvažio žalbu tužitelja i djelimično preinačio prvostepenu presudu obavezujući tuženog da isplati tužitelju traženi iznos od 130.791,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja (a ne od dana sačinjavanja poslednje okončane situacije, kako je zahtjevano tužbom), temeljeći takvu odluku na odredbama člana 17, 148, 262 i 277. ZOO.
Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita. Zasnovana je na činjenicama utvrđenim na osnovu materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom i koje, je suprotno tvrdnji revidenta, drugostepeni sud, kao posredno izvedene dokaze, mogao cijeniti drugačije od prvostepenog suda i bez održavanja ročišta na čemu, pozivom na odredbu člana 217. ZPP, insistira revident. Pravilno je utemeljena na relevantnim odredbama ZOO koje karakterišu i regulišu obligaciono-pravni odnos koji je nastao između parničnih stranaka, zaključenjem naprijed navedenih ugovora o izvođenju radova. Drugostepeni sud je svoju odluku obrazložio jasnim i argumentovanim razlozima (član 191. stav 4. ZPP), dajući odgovore na sve relevantne prigovore žalbe i odgovora na žalbu (član 231. ZPP). Prema tome, ne stoje tvrdnje revidenta (u kojima se revizija gotovo iscrpljuje) da su pri donošenju pobijane odluke povrijeđene odredbe člana 7, 8, 123, 191, 229, i 231. ZPP, koje su citirane u reviziji.
Drugostepeni sud je svoju odluku, pored ostalog, temeljio i na naprijed spomenutom nalazu i mišljenju vještaka. Taj nalaz i mišljenje je urađen u pismenoj formi i vještag ga, saslušan na ročištu za glavnu raspravu, nije ni u čemu izmjenio, proširio ili ispravio, pa to vještačenje nema karakter neposredno izvedenog dokaza kako to želi prikazati revident. Uostalom, taj nalaz i mišljenje drugostepeni sud nije cijenio drugačije od prvostepenog suda, pa su neosnovani revizioni navodi istaknuti u ovom pravcu.
Kod činjenice da je tuženi svojim podneskom od 28.12.2015. godine, izričito naveo da dug tuženog prema tužitelju iznosi 583.711,24 KM a dug tužitelja prema tuženom 452.916,65 KM (što daje razliku od 130.791,58 KM koliko tužitelj potražuje od tuženog) i da i iz drugih materijalnih dokaza, kao i iz nalaza vještaka proizlazi da dug tuženog prema tužitelju predstavlja upravo utuženi iznos, bez značaja je insistiranje revidenta da izvod otvorenih stavki (IOS) od 23.9.2015. godine nije predložen ni proveden kao dokaz. Ovo i zato što drugostepena presuda nije temeljena samo na sadržaju ovoga IOS, nego na brojnim drugim materijalnim dokazima kako je naprijed navedeno.
Parnične stranke jesu, dana 09.7.2015. godine, sačinile dokument koji su imenovale kao "konačni obračun", prema kojem je tuženi tužitelju trebao isplatiti samo iznos od 45.721,33 KM. Međutim, i pod uslovom da se može smatrati da su na taj način zaključili vansudsko poravnanje iz člana 1089. ZOO, kako navodi revident, ono nema više pravno dejstvo. Ovo zato što su tužitelj i tuženi tim dokumentom dogovorili da je investitor (tuženi) utvrđeni iznos dužan platiti u roku od 3 dana i da će nakon toga tužitelj prigovarati tako utvrđenom iznosu, što znači da je popuštanje bilo uslovno (član 190. stav 2. ZOO) i da se uslov nije ispunio, jer tuženi nije platio dogovoreni iznos i tužitelj je podneskom od 31.7.2015. godine obavijestio tuženog da odustaje od sporazuma. Uostalom, ni sam tuženi, očigledno, ne smatra da je ovakav sporazum još na snazi jer je kasnije, podneskom od 28.12.2015. godine, o kojem je naprijed bilo riječi, njihova međusobna dugovanja drugačije iskazao.
Tuženi je u odgovoru na tužbu priznao da je postojala razlika za uplatu u korist tužitelja u iznosu od 130.791,91 KM, ali je istakao da je konačnim obračunom od 09.7.2015. godine "a razlika za uplatu u korist tužitelja u iznosu od 130.791,91 KM, ali je istakao da je konačnim obračunom od 09.7.2015. godine "tužilac priznao tuženom obaveze u iznosu od 121.495,74 KM" (iako, usput rečeno, ovotužilac priznao tuženom obaveze u iznosu od 121.495,74 KM” (iako, usput rečeno, ovo priznanje i navedeni iznos nisu sadržani u navedenom konačnom obračunu), na osnovu čega da je tuženi sačinio knjižnu obavijest na ovaj iznos, koju tužitelj nije prihvatio, a koje navode i dokaze drugostepeni sud nije cijenio. Ovakvim navodima tuženi nije stavio prigovor radi prebijanja niti se oni mogu tretirati kao protivtužba, slijedom čega nisu od značaja za rješenje spora, kako pogrešno navodi revident, budući da, saglasno odredbi člana 2. stav 1. ZPP, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i ne može odlučivati o zahtjevu koga nema, kako ispravno obrazlaže i drugostepeni sud.
Pozivanje tužitelja na odluku ovoga suda broj:... od 22.7.2009.godine nije od uticaja na rješenje ovoga spora. U tom predmetu je o značaju i pravnoj prirodi izvoda iz otvorenih stavki (IOS), u potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, razmatrano pitanje zastarjelosti, odnosno odricanja od zastarjelosti, što ovdje nije slučaj, niti je pobijana presuda temeljena samo na tom dokazu (IOS) kako je naprijed objašnjeno.
Ni ostali navodi revidenta nisu mogli ishoditi drugačiju odluku zbog čega je riješeno kao u izreci, na osnovu odredbe člana 248. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20.9.2017. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/obligaciono-pravo.html
https://epravo.ba/
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 1089 i 1090
Vansudsko poravnanje zaključeno pod uslovom nema pravno dejstvo ako se uslov nije ispunio.
Obrazloženje:
"Nalazeći da je tužitelj priloženim materijalnim dokazima, kao i nalazom vještaka, dokazao da mu tuženi duguje sporni iznos na osnovu zaključenih ugovora koji po svojoj prirodi predstavljaju ugovor o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 94/04 - u daljem tekstu: ZOO), a da zahtjeva tuženog nije ni bilo, pa se o njemu nije ni moglo raspravljati, tim prije što se naknadno dostavljena dokumentacija od strane tuženog odnosi na navodno nekvalitetno izvedene radove, u kojem pravcu nisu provođeni dokazi, pa prema tome nije ni utvrđeno da je nedostataka bilo, slijedom čega ta naknadno dostavljena dokumentacija nije od uticaja na rješenje spora, zbog čega je uvažio žalbu tužitelja i djelimično preinačio prvostepenu presudu obavezujući tuženog da isplati tužitelju traženi iznos od 130.791,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja (a ne od dana sačinjavanja poslednje okončane situacije, kako je zahtjevano tužbom), temeljeći takvu odluku na odredbama člana 17, 148, 262 i 277. ZOO.
Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita. Zasnovana je na činjenicama utvrđenim na osnovu materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom i koje, je suprotno tvrdnji revidenta, drugostepeni sud, kao posredno izvedene dokaze, mogao cijeniti drugačije od prvostepenog suda i bez održavanja ročišta na čemu, pozivom na odredbu člana 217. ZPP, insistira revident. Pravilno je utemeljena na relevantnim odredbama ZOO koje karakterišu i regulišu obligaciono-pravni odnos koji je nastao između parničnih stranaka, zaključenjem naprijed navedenih ugovora o izvođenju radova. Drugostepeni sud je svoju odluku obrazložio jasnim i argumentovanim razlozima (član 191. stav 4. ZPP), dajući odgovore na sve relevantne prigovore žalbe i odgovora na žalbu (član 231. ZPP). Prema tome, ne stoje tvrdnje revidenta (u kojima se revizija gotovo iscrpljuje) da su pri donošenju pobijane odluke povrijeđene odredbe člana 7, 8, 123, 191, 229, i 231. ZPP, koje su citirane u reviziji.
Drugostepeni sud je svoju odluku, pored ostalog, temeljio i na naprijed spomenutom nalazu i mišljenju vještaka. Taj nalaz i mišljenje je urađen u pismenoj formi i vještag ga, saslušan na ročištu za glavnu raspravu, nije ni u čemu izmjenio, proširio ili ispravio, pa to vještačenje nema karakter neposredno izvedenog dokaza kako to želi prikazati revident. Uostalom, taj nalaz i mišljenje drugostepeni sud nije cijenio drugačije od prvostepenog suda, pa su neosnovani revizioni navodi istaknuti u ovom pravcu.
Kod činjenice da je tuženi svojim podneskom od 28.12.2015. godine, izričito naveo da dug tuženog prema tužitelju iznosi 583.711,24 KM a dug tužitelja prema tuženom 452.916,65 KM (što daje razliku od 130.791,58 KM koliko tužitelj potražuje od tuženog) i da i iz drugih materijalnih dokaza, kao i iz nalaza vještaka proizlazi da dug tuženog prema tužitelju predstavlja upravo utuženi iznos, bez značaja je insistiranje revidenta da izvod otvorenih stavki (IOS) od 23.9.2015. godine nije predložen ni proveden kao dokaz. Ovo i zato što drugostepena presuda nije temeljena samo na sadržaju ovoga IOS, nego na brojnim drugim materijalnim dokazima kako je naprijed navedeno.
Parnične stranke jesu, dana 09.7.2015. godine, sačinile dokument koji su imenovale kao "konačni obračun", prema kojem je tuženi tužitelju trebao isplatiti samo iznos od 45.721,33 KM. Međutim, i pod uslovom da se može smatrati da su na taj način zaključili vansudsko poravnanje iz člana 1089. ZOO, kako navodi revident, ono nema više pravno dejstvo. Ovo zato što su tužitelj i tuženi tim dokumentom dogovorili da je investitor (tuženi) utvrđeni iznos dužan platiti u roku od 3 dana i da će nakon toga tužitelj prigovarati tako utvrđenom iznosu, što znači da je popuštanje bilo uslovno (član 190. stav 2. ZOO) i da se uslov nije ispunio, jer tuženi nije platio dogovoreni iznos i tužitelj je podneskom od 31.7.2015. godine obavijestio tuženog da odustaje od sporazuma. Uostalom, ni sam tuženi, očigledno, ne smatra da je ovakav sporazum još na snazi jer je kasnije, podneskom od 28.12.2015. godine, o kojem je naprijed bilo riječi, njihova međusobna dugovanja drugačije iskazao.
Tuženi je u odgovoru na tužbu priznao da je postojala razlika za uplatu u korist tužitelja u iznosu od 130.791,91 KM, ali je istakao da je konačnim obračunom od 09.7.2015. godine "a razlika za uplatu u korist tužitelja u iznosu od 130.791,91 KM, ali je istakao da je konačnim obračunom od 09.7.2015. godine "tužilac priznao tuženom obaveze u iznosu od 121.495,74 KM" (iako, usput rečeno, ovotužilac priznao tuženom obaveze u iznosu od 121.495,74 KM” (iako, usput rečeno, ovo priznanje i navedeni iznos nisu sadržani u navedenom konačnom obračunu), na osnovu čega da je tuženi sačinio knjižnu obavijest na ovaj iznos, koju tužitelj nije prihvatio, a koje navode i dokaze drugostepeni sud nije cijenio. Ovakvim navodima tuženi nije stavio prigovor radi prebijanja niti se oni mogu tretirati kao protivtužba, slijedom čega nisu od značaja za rješenje spora, kako pogrešno navodi revident, budući da, saglasno odredbi člana 2. stav 1. ZPP, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i ne može odlučivati o zahtjevu koga nema, kako ispravno obrazlaže i drugostepeni sud.
Pozivanje tužitelja na odluku ovoga suda broj:... od 22.7.2009.godine nije od uticaja na rješenje ovoga spora. U tom predmetu je o značaju i pravnoj prirodi izvoda iz otvorenih stavki (IOS), u potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, razmatrano pitanje zastarjelosti, odnosno odricanja od zastarjelosti, što ovdje nije slučaj, niti je pobijana presuda temeljena samo na tom dokazu (IOS) kako je naprijed objašnjeno.
Ni ostali navodi revidenta nisu mogli ishoditi drugačiju odluku zbog čega je riješeno kao u izreci, na osnovu odredbe člana 248. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20.9.2017. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/obligaciono-pravo.html
https://epravo.ba/
