Jedno od osnovnih načela upravnog postupka je načelo dvostepenosti, što znači da svaka stranka ima pravo žalbe, te da se samo zakonom može propisati isključenje od ovog prava i to samo onda ako je na drugi način obezbijeđena zaštita prava i zakonitosti. U situaciji kada, s obzirom na poziciju određenih organa, nema organa drugog stepena, tj. onog koji bi odlučivao o žalbi na prvostepeno rješenje, načelno, pravo žalbe ne postoji, izuzev ako se u određenim upravnim stvarima zakonom predvidi pravo žalbe, uz istovremeno određivanje organa koji će rješavati takve žalbe.
Iz obrazloženja
Apelaciono upravno vijeća nalazi da je pobijana presuda Vijeća za upravne sporove ovog suda zakonita, jer se, suprotno shvatanju tužioca, zasniva na pravilnoj primjeni zakona – član
30. stav 1. tačka c) Zakona o imigraciji i azilu BiH, a nisu počinjene ni povrede pravila
postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude na koje se u zahtjevu ukazuje. Odredbom člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona propisano je da se odobrenje boravka (kao i vize) strancu može ukinuti ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti. Vijeće za upravne sporove ovog suda pravilno tumači ovu odredbu kada smatra da njena primjena zavisi od utvrđenja u svakom konkretnom slučaju da li su ponašanje i postupci stranca takvog značaja da predstavljaju prijetnju javnog reda i sigurnosti, te da se to utvrđenje i zaključak u tom pogledu mora zasnivati na dokazima provedenim i upotrijebljenim u postupku donošenja rješenja o tome. Ovo vijeće u cijelosti usvaja zaključak Vijeća za upravne sporove da u odnosu na tužioca provedeni dokazi i utvrđene činjenice ukazuju da postoje uslovi za primjenu člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona, jer je pravilno ocijenjeno da boravak tužioca u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti, a iz razloga što su navedeni u pobijanoj presudi, a uglavnom ponovljeni i u presudi ovog vijeća. Pri tome, Vijeće za upravne sporove a ni tuženi nisu morali u svojim odlukama navesti propise po kojim je utvrđeno postupanje tužioca, kao i njegove radnje, bilo protivno, kada su vrlo detaljno i precizno navedene i pravilno ocijenjene sve bitne činjenice koje su sasvim dovoljne za procjenu da boravak tužioca predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti i da su time ispunjeni uslovi za primjenu člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona, pri čemu se ni ovo vijeće, a ni Vijeće za upravne sporove, kao ni tuženi, nisu trebali baviti pitanjem da li su ili nisu iste činjenice i okolnosti bile predmet eventualno i nekih drugih postupaka, zbog toga ovo vijeće nije uvažilo prigovore iz zahtjeva istaknute u tom pravcu, kao ni prigovor da protiv domaćih pravnih i fizičkih lica koja su bila u kontaktu sa tužiocem nisu vođeni bilo kakvi postupci, jer se u konkretnom slučaju radi o primjeni člana
30. pomenutog zakona, koji se odnosi samo na strance.
Ovo vijeće, nadalje, nalazi da Vijeće za upravne sporove nije počinilo ni povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane sudske odluke na koje se u zahtjevu ukazuje. Neosnovano, naime, smatra tužilac da se osporeno rješenje tuženog moglo pobijati žalbom i u dijelu kojim mu je ukinut stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, o kojoj bi odlučivalo Žalbeno vijeće Vijeća ministara. I ovo vijeće usvaja u cijelosti razloge koje je, odbijajući isti tužbeni prigovor, navelo Vijeće za upravne sporove u pobijanoj presudi, smatrajući pravilnim dio pouke o pravnom lijeku koji je dao tuženi u osporenom rješenju, isključujući pravo na žalbu protiv dijela rješenja koji se odnosi na ukidanje boravka u Bosni i Hercegovini tužiocu. Tačno je da se putem načela dvostepenosti daje stranci pravo na žalbu (član 15. stav 1 Zakona o upravnom postupku BiH), te da se samo zakonom može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti. Isti član navedenog zakona, međutim, u stavu 2. propisuje da se, u slučaju da nema drugostepenog organa, žalba protiv prvostepenog rješenja može izjaviti samo kada je to zakonom predviđeno, pa se tada tim zakonom određuje i organ koji će rješavati po žalbi. U konkretnom slučaju, u odnosu na tuženi organ, koji je najviši organ uprave u zakonom propisanoj oblasti u BiH, nema organa drugog stepena, tj. onog koji bi rješavao po žalbi protiv njegovih odluka, pa pravo žalbe protiv prvostepene odluke u svim upravnim stvarima o kojim taj organ rješava načelno ne postoji. Zakon o imigraciji i azilu BiH je, ipak, (koristeći mogućnost iz stava 2. član 15. ZUP-a BiH) dao pravo da se u određenim upravnim stvarima predvidi pravo žalbe i odredio organ koji će u takvim stvarima rješavati. Vijeće ministara je Odlukom o osnivanju i sastavu žalbenog vijeća („Službeni glasnik BiH“, br. 12/01), na osnovu člana 53. pomenutog zakona, osnovalo Žalbeno vijeće, koje odlučuje samo o žalbama izjavljenim protiv prvostepenih rješenja u onim upravnim stvarima kada je to propisano u navedenom zakonu – član 38. stav 2. – žalba na naredbu o protjerivanju stranca koju je izdalo nadležno resorno ministarstvo (sada tuženi organ) i član
48. stav 2. istog zakona – (u oba ova slučaja u pomenutim članovima direktno se navodi
pravo žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara oformljenom po članu 53. navedenog zakona), a ne u svim upravnim stvarima, pa ni u onoj koja je predmet ovog upravnog spora – član 32. istog zakona, koji ne predviđa mogućnost izjavljivanja žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara, niti ga uopšte pominje kao u prethodna dva slučaja. Da je zakonodavac htio da i u ovim stvarima predvidi mogućnost izjavljivanja žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara, svakako da bi to naveo u zakonu, kao što je naveo za pomenute dvije upravne stvari.
(Iz rješenja Apelacionog upravnog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, Uvl-02/03 od
28.07.2003. godine)
Iz obrazloženja
Apelaciono upravno vijeća nalazi da je pobijana presuda Vijeća za upravne sporove ovog suda zakonita, jer se, suprotno shvatanju tužioca, zasniva na pravilnoj primjeni zakona – član
30. stav 1. tačka c) Zakona o imigraciji i azilu BiH, a nisu počinjene ni povrede pravila
postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude na koje se u zahtjevu ukazuje. Odredbom člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona propisano je da se odobrenje boravka (kao i vize) strancu može ukinuti ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti. Vijeće za upravne sporove ovog suda pravilno tumači ovu odredbu kada smatra da njena primjena zavisi od utvrđenja u svakom konkretnom slučaju da li su ponašanje i postupci stranca takvog značaja da predstavljaju prijetnju javnog reda i sigurnosti, te da se to utvrđenje i zaključak u tom pogledu mora zasnivati na dokazima provedenim i upotrijebljenim u postupku donošenja rješenja o tome. Ovo vijeće u cijelosti usvaja zaključak Vijeća za upravne sporove da u odnosu na tužioca provedeni dokazi i utvrđene činjenice ukazuju da postoje uslovi za primjenu člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona, jer je pravilno ocijenjeno da boravak tužioca u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti, a iz razloga što su navedeni u pobijanoj presudi, a uglavnom ponovljeni i u presudi ovog vijeća. Pri tome, Vijeće za upravne sporove a ni tuženi nisu morali u svojim odlukama navesti propise po kojim je utvrđeno postupanje tužioca, kao i njegove radnje, bilo protivno, kada su vrlo detaljno i precizno navedene i pravilno ocijenjene sve bitne činjenice koje su sasvim dovoljne za procjenu da boravak tužioca predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti i da su time ispunjeni uslovi za primjenu člana 30. stav 1. tačka c) navedenog zakona, pri čemu se ni ovo vijeće, a ni Vijeće za upravne sporove, kao ni tuženi, nisu trebali baviti pitanjem da li su ili nisu iste činjenice i okolnosti bile predmet eventualno i nekih drugih postupaka, zbog toga ovo vijeće nije uvažilo prigovore iz zahtjeva istaknute u tom pravcu, kao ni prigovor da protiv domaćih pravnih i fizičkih lica koja su bila u kontaktu sa tužiocem nisu vođeni bilo kakvi postupci, jer se u konkretnom slučaju radi o primjeni člana
30. pomenutog zakona, koji se odnosi samo na strance.
Ovo vijeće, nadalje, nalazi da Vijeće za upravne sporove nije počinilo ni povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane sudske odluke na koje se u zahtjevu ukazuje. Neosnovano, naime, smatra tužilac da se osporeno rješenje tuženog moglo pobijati žalbom i u dijelu kojim mu je ukinut stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, o kojoj bi odlučivalo Žalbeno vijeće Vijeća ministara. I ovo vijeće usvaja u cijelosti razloge koje je, odbijajući isti tužbeni prigovor, navelo Vijeće za upravne sporove u pobijanoj presudi, smatrajući pravilnim dio pouke o pravnom lijeku koji je dao tuženi u osporenom rješenju, isključujući pravo na žalbu protiv dijela rješenja koji se odnosi na ukidanje boravka u Bosni i Hercegovini tužiocu. Tačno je da se putem načela dvostepenosti daje stranci pravo na žalbu (član 15. stav 1 Zakona o upravnom postupku BiH), te da se samo zakonom može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti. Isti član navedenog zakona, međutim, u stavu 2. propisuje da se, u slučaju da nema drugostepenog organa, žalba protiv prvostepenog rješenja može izjaviti samo kada je to zakonom predviđeno, pa se tada tim zakonom određuje i organ koji će rješavati po žalbi. U konkretnom slučaju, u odnosu na tuženi organ, koji je najviši organ uprave u zakonom propisanoj oblasti u BiH, nema organa drugog stepena, tj. onog koji bi rješavao po žalbi protiv njegovih odluka, pa pravo žalbe protiv prvostepene odluke u svim upravnim stvarima o kojim taj organ rješava načelno ne postoji. Zakon o imigraciji i azilu BiH je, ipak, (koristeći mogućnost iz stava 2. član 15. ZUP-a BiH) dao pravo da se u određenim upravnim stvarima predvidi pravo žalbe i odredio organ koji će u takvim stvarima rješavati. Vijeće ministara je Odlukom o osnivanju i sastavu žalbenog vijeća („Službeni glasnik BiH“, br. 12/01), na osnovu člana 53. pomenutog zakona, osnovalo Žalbeno vijeće, koje odlučuje samo o žalbama izjavljenim protiv prvostepenih rješenja u onim upravnim stvarima kada je to propisano u navedenom zakonu – član 38. stav 2. – žalba na naredbu o protjerivanju stranca koju je izdalo nadležno resorno ministarstvo (sada tuženi organ) i član
48. stav 2. istog zakona – (u oba ova slučaja u pomenutim članovima direktno se navodi
pravo žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara oformljenom po članu 53. navedenog zakona), a ne u svim upravnim stvarima, pa ni u onoj koja je predmet ovog upravnog spora – član 32. istog zakona, koji ne predviđa mogućnost izjavljivanja žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara, niti ga uopšte pominje kao u prethodna dva slučaja. Da je zakonodavac htio da i u ovim stvarima predvidi mogućnost izjavljivanja žalbe Žalbenom vijeću Vijeća ministara, svakako da bi to naveo u zakonu, kao što je naveo za pomenute dvije upravne stvari.
(Iz rješenja Apelacionog upravnog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, Uvl-02/03 od
28.07.2003. godine)
