Određivanje carinske vrijednosti uvezene robe
Član 25., 26. i 27. Zakona o carinskoj politici BiH
Carinska vrijednost uvezene robe odredjuje se prema transakcijskoj vrijednosti (stvarno plaćena ili plativa cijena za robu prilikom prodaje za izvoz u carinsko područje BiH) samo u slučaju ako je ta vrijednost prihvatljiva, a smatra se da je vrijednost prihvatljiva ako je približno ista transakcijskoj vrijednosti identične ili slične robe predvidjene za izvoz u BiH, prilikom kupoprodaje izmedju kupca i prodavača koji nisu povezani ni u kojem posebnom slučaju, odnosno carinska vrijednost identične ili slične robe utvrdjena prema transakcijskoj vrijednosti identične ili slične robe prodane za izvoz u isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrdjuje (član 25., 26. i 27. Zakona o carinskoj politici BiH ).
Iz obrazloženja:
Pravilan je zaključak carinskih organa da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 26. Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 57/04, koji se primjenjuje od 01. 01. 2005. godine i koji je bio na snazi u vrijeme prihvaćanja carinske prijave - član 64. ovog zakona), da se u konkretnom slučaju vrijednost robe za carinske svrhe utvrdjuje na osnovu transakcijske vrijednosti tj. stvarno plaćene ili plative cijene koju je tužitelj naveo u carinskoj prijavi. Ovo iz razloga što je odredbom člana 26. citiranog zakona, propisano da transakcijska vrijednost (stvarno plaćena ili plativa cijena za
robu), za određivanje carinske vrijednosti robe, odnosno carinske osnovice, mora biti prihvatljiva, a prihvatljiva je samo u slučaju kada je označena vrijednost približno ista vrijednosti identične ili slične robe, koja se pojavljuje u isto ili približno isto vrijeme, a odgovarajući pokazatelj je da se radi o robi koja je prodana za izvoz u carinsko područje BiH. U konkretnom slučaju nije sporno, a i tužitelj u tužbi priznaje, da je u carinskoj prijavi označio vrijednost uvezene robe prema ugovornoj cjeni od 557,00 USA/T, koju cijenu je tužitelj ugovorio sa dobavljačem 15. 08. 2002. godine. Označena vrijednost, i po ocjeni ovog suda, ne može biti osnov za određivanje carinske vrijednosti robe, jer je to suprotno odredbi člana 26. citiranog zakona, budući da se u konkretnom slučaju radi o uvozu koji je izvršen dana 21. 12. 2005. godine, pa su carinski organi pravilno zaključili da označena transakcijska vrijednost u carinskoj prijavi tužitelja ne može predstavljati carinsku osnovicu za odredjivanje carine i carinskih dažbina. Ovo iz razloga što se carinska osnovica robe koja se uvozi u načelu određuje prema vrijednosti robe u vrijeme kada se vrši uvoz robe, što znači da se transakcijska vrijednost označena u carinskoj prijavi može prihvatiti za određivanje carinske vrijednosti robe samo u slučaju ako je označena vrijednost približno ista vrijednosti identične ili slične robe za izvoz u BiH. Cilj navedenih propisa je da se osigura jednakost naplate uvoznih dažbina od svih uvoznika za uvezenu istu ili sličnu robu. Općepoznato je da je na svjetskom tržištu cijena kafe porasla i da je sadašnja cijena kafe znatno veća od cijene koja je bila u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor sa dobavljačem, dakle u vrijeme uvoza robe u 2002. godini. Stoga je neprihvatljivo da se carinska osnovica za carinske dažbine tužitelju određuje prema cijeni robe koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora, jer bi time tužitelj bio u povoljnijem položaju od uvoznika koji plaćaju carinu i carinske dažbine prema cijeni kafe koju su uvezli u toku 2005. godine odnosno u isto ili približno isto vrijeme. Stoga je neosnovan prigovor tužitelja da se osporeno rješenje temelji na pogrešnoj primjeni odredaba člana 26. Zakona o carinskoj politici BiH.
Međutim, osnovan je prigovor tužitelja da se osporeno rješenje zasniva na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u dijelu kojim su carinski organi pozivom na odredbu člana 27. citiranog zakona, utvrđivali carinsku vrijednost uvezene robe. Ovaj prigovor je osnovan iz razloga što, i po ocjeni ovog suda, carinski organi nisu postupili u skladu sa članom 27. stav 2. citiranog zakona i nisu utvrdili sve činjenice odlučne za određivanje carinske vrijednosti robe, niti su postupili na zakonom propisani način.
Iz podataka u spisu proizilazi da je Carinska ispostava Tomislavgrad sastavila zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti uvezene kafe i u ovom zapisniku konstatovala vrijednost uvezene robe. Međutim, iz navedenog zapisnika ne može se zaključiti na osnovu čega je utvrđena navedena carinska vrijednost robe, nego je samo u zapisniku konstatovano da je primjenom člana 27. stav 2. tačka b) citiranog zakona, izvršeno upoređivanje slične robe na taj način što je korištena JCI, broj i datum naveden u zapisniku, koja isprava se i ne nalazi u spisu. Naime, iz sadržaja zapisnika ne može se zaključiti kolika je vrijednost slične, odnosno identične robe, prodane za izvoz u BiH u isto ili približno isto vrijeme kad i roba tužitelja, tako da nema podataka na koji način i temeljem kojih okolnosti je u konkretnom slučaju određena carinska vrijednost uvezene robe. U zapisniku je navedeno da je uvećanje carinske vrijednosti izvršeno po nalogu UIO broj 18 od 03. 03. 2004. godine i ponude sirove kafe u luci Kopar od 19. 10. 2004.
godine, prema jedinstvenoj carinskoj ispravi od 21. 12. 2005. godine. Međutim, u razlozima drugostepenog rješenja navedeno je da naknadno obračunata cijena iznosi 1350 USD/T i da je bazirana na cijeni istovjetne robe, odnosno istovrsne vrste kafe, koja je predmet uvoza i to prema pribavljenoj ponudi sirove kafe u luci Kopar od 24. 05. 2004. godine. Dakle, prema osporenom rješenju carinska vrijednost robe utvrđena je prema ponudi kafe i cijeni kafe, koja je bila u maju 2004. godine, što znači da se radi o ponudi koja se nije pojavila u isto ili približno isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrđuje. Razlozi osporenog rješenja suprotni su razlozima prvostepenog organa, pa je osnovan prigovor tužitelja da vrijednost robe nije utvrđena pravilno i u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. citiranog zakona. Ovaj sud ukazuje da je članom 27. stav 2. citiranog zakona, propisan način na koji se utvrđuje carinska vrijednost robe, a stavom
3. ove odredbe, predviđeno da se svi daljnji uvjeti i propisi za primjenu stava 2. ove odredbe, određuju u provedbenim propisima ovog zakona, tj. u Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 63 a/04 i 60/06). Ova Odluka se primjenjuje od 01. 01. 2005. godine i danom primjene ove Odluke prestaje da važi Uredba o provođenja Zakona o carinskoj politici („Službene novine Federacije BiH„ broj 59/01 i 6/04 i „Službeni glasnik RS“ broj 35/02).
Prema odredbi člana 27. Zakona o carinskoj politici BiH, kao i prema citiranoj Odluci, carinska vrijednost uvezene robe utvrđuje se prema sličnoj ili identičnoj robi prodanoj za izvoz u carinsko područje BiH i to u isto ili približno isto vrijeme kada i roba čija se vrijednost utvrđuje. Definicija „identične robe„ i definicija „slične robe“ u smislu citiranog zakona data je u odredbi člana 61. navedene odluke. U tom pravcu carinski organi su dužni da izvrše provjeravanje identične ili slične robe u isto ili približno isto vrijeme i da o tome sastave Listu ponuda kafe. Ovu listu ponude kafe treba da utvrdi Odsjek za kontrolno revizione poslove i da se pri tome vodi računa o ponudama i vrijednosti robe koja je prodana za izvoz u carinsko područje BiH i to u isto ili približno isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrdjuje. Carinska vrijednost robe ne može se utvrdjivati samo na osnovu upoređivanja uvoza iste robe po jednoj jedinstvenoj carinskoj ispravi, niti po ponudi koja je postojala u vrijeme koje nije isto ni približno isto vremenu uvoza robe, čija se vrijednost robe utvrđuje. Prema tome, osnovano tužitelj u tužbi navodi da se zaključak carinskih organi u pogledu utvrđivanja carinske osnovice uvezene kafe temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer činjenice odlučne za utvrđivanje carinske vrijednosti robe u smislu člana 27. stav 2. Zakona o carinskoj politici BiH nisu pravilno i potpuno utvrđene, pa se sa sigurnošću ne može zaključiti da li su carinski organi pravilno utvrdili carinu i druge carinske dažbine za uvezenu robu .
U ponovnom postupku carinski organi će postupiti po naprijed navedenim uputama Suda i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno utvrdjene carinske vrijednosti ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja za vraćanje više naplaćene carine.
Iz navedenih razloga ovaj sud je tužbu tužitelja uvažio, osporeno rješenje i rješenje prvostepenog organa poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak primjenom odredbe člana 37. stav 1. i stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 1136/05 od 22. 02. 2007. godine)
Član 25., 26. i 27. Zakona o carinskoj politici BiH
Carinska vrijednost uvezene robe odredjuje se prema transakcijskoj vrijednosti (stvarno plaćena ili plativa cijena za robu prilikom prodaje za izvoz u carinsko područje BiH) samo u slučaju ako je ta vrijednost prihvatljiva, a smatra se da je vrijednost prihvatljiva ako je približno ista transakcijskoj vrijednosti identične ili slične robe predvidjene za izvoz u BiH, prilikom kupoprodaje izmedju kupca i prodavača koji nisu povezani ni u kojem posebnom slučaju, odnosno carinska vrijednost identične ili slične robe utvrdjena prema transakcijskoj vrijednosti identične ili slične robe prodane za izvoz u isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrdjuje (član 25., 26. i 27. Zakona o carinskoj politici BiH ).
Iz obrazloženja:
Pravilan je zaključak carinskih organa da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 26. Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 57/04, koji se primjenjuje od 01. 01. 2005. godine i koji je bio na snazi u vrijeme prihvaćanja carinske prijave - član 64. ovog zakona), da se u konkretnom slučaju vrijednost robe za carinske svrhe utvrdjuje na osnovu transakcijske vrijednosti tj. stvarno plaćene ili plative cijene koju je tužitelj naveo u carinskoj prijavi. Ovo iz razloga što je odredbom člana 26. citiranog zakona, propisano da transakcijska vrijednost (stvarno plaćena ili plativa cijena za
robu), za određivanje carinske vrijednosti robe, odnosno carinske osnovice, mora biti prihvatljiva, a prihvatljiva je samo u slučaju kada je označena vrijednost približno ista vrijednosti identične ili slične robe, koja se pojavljuje u isto ili približno isto vrijeme, a odgovarajući pokazatelj je da se radi o robi koja je prodana za izvoz u carinsko područje BiH. U konkretnom slučaju nije sporno, a i tužitelj u tužbi priznaje, da je u carinskoj prijavi označio vrijednost uvezene robe prema ugovornoj cjeni od 557,00 USA/T, koju cijenu je tužitelj ugovorio sa dobavljačem 15. 08. 2002. godine. Označena vrijednost, i po ocjeni ovog suda, ne može biti osnov za određivanje carinske vrijednosti robe, jer je to suprotno odredbi člana 26. citiranog zakona, budući da se u konkretnom slučaju radi o uvozu koji je izvršen dana 21. 12. 2005. godine, pa su carinski organi pravilno zaključili da označena transakcijska vrijednost u carinskoj prijavi tužitelja ne može predstavljati carinsku osnovicu za odredjivanje carine i carinskih dažbina. Ovo iz razloga što se carinska osnovica robe koja se uvozi u načelu određuje prema vrijednosti robe u vrijeme kada se vrši uvoz robe, što znači da se transakcijska vrijednost označena u carinskoj prijavi može prihvatiti za određivanje carinske vrijednosti robe samo u slučaju ako je označena vrijednost približno ista vrijednosti identične ili slične robe za izvoz u BiH. Cilj navedenih propisa je da se osigura jednakost naplate uvoznih dažbina od svih uvoznika za uvezenu istu ili sličnu robu. Općepoznato je da je na svjetskom tržištu cijena kafe porasla i da je sadašnja cijena kafe znatno veća od cijene koja je bila u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor sa dobavljačem, dakle u vrijeme uvoza robe u 2002. godini. Stoga je neprihvatljivo da se carinska osnovica za carinske dažbine tužitelju određuje prema cijeni robe koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora, jer bi time tužitelj bio u povoljnijem položaju od uvoznika koji plaćaju carinu i carinske dažbine prema cijeni kafe koju su uvezli u toku 2005. godine odnosno u isto ili približno isto vrijeme. Stoga je neosnovan prigovor tužitelja da se osporeno rješenje temelji na pogrešnoj primjeni odredaba člana 26. Zakona o carinskoj politici BiH.
Međutim, osnovan je prigovor tužitelja da se osporeno rješenje zasniva na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u dijelu kojim su carinski organi pozivom na odredbu člana 27. citiranog zakona, utvrđivali carinsku vrijednost uvezene robe. Ovaj prigovor je osnovan iz razloga što, i po ocjeni ovog suda, carinski organi nisu postupili u skladu sa članom 27. stav 2. citiranog zakona i nisu utvrdili sve činjenice odlučne za određivanje carinske vrijednosti robe, niti su postupili na zakonom propisani način.
Iz podataka u spisu proizilazi da je Carinska ispostava Tomislavgrad sastavila zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti uvezene kafe i u ovom zapisniku konstatovala vrijednost uvezene robe. Međutim, iz navedenog zapisnika ne može se zaključiti na osnovu čega je utvrđena navedena carinska vrijednost robe, nego je samo u zapisniku konstatovano da je primjenom člana 27. stav 2. tačka b) citiranog zakona, izvršeno upoređivanje slične robe na taj način što je korištena JCI, broj i datum naveden u zapisniku, koja isprava se i ne nalazi u spisu. Naime, iz sadržaja zapisnika ne može se zaključiti kolika je vrijednost slične, odnosno identične robe, prodane za izvoz u BiH u isto ili približno isto vrijeme kad i roba tužitelja, tako da nema podataka na koji način i temeljem kojih okolnosti je u konkretnom slučaju određena carinska vrijednost uvezene robe. U zapisniku je navedeno da je uvećanje carinske vrijednosti izvršeno po nalogu UIO broj 18 od 03. 03. 2004. godine i ponude sirove kafe u luci Kopar od 19. 10. 2004.
godine, prema jedinstvenoj carinskoj ispravi od 21. 12. 2005. godine. Međutim, u razlozima drugostepenog rješenja navedeno je da naknadno obračunata cijena iznosi 1350 USD/T i da je bazirana na cijeni istovjetne robe, odnosno istovrsne vrste kafe, koja je predmet uvoza i to prema pribavljenoj ponudi sirove kafe u luci Kopar od 24. 05. 2004. godine. Dakle, prema osporenom rješenju carinska vrijednost robe utvrđena je prema ponudi kafe i cijeni kafe, koja je bila u maju 2004. godine, što znači da se radi o ponudi koja se nije pojavila u isto ili približno isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrđuje. Razlozi osporenog rješenja suprotni su razlozima prvostepenog organa, pa je osnovan prigovor tužitelja da vrijednost robe nije utvrđena pravilno i u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. citiranog zakona. Ovaj sud ukazuje da je članom 27. stav 2. citiranog zakona, propisan način na koji se utvrđuje carinska vrijednost robe, a stavom
3. ove odredbe, predviđeno da se svi daljnji uvjeti i propisi za primjenu stava 2. ove odredbe, određuju u provedbenim propisima ovog zakona, tj. u Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH„ broj 63 a/04 i 60/06). Ova Odluka se primjenjuje od 01. 01. 2005. godine i danom primjene ove Odluke prestaje da važi Uredba o provođenja Zakona o carinskoj politici („Službene novine Federacije BiH„ broj 59/01 i 6/04 i „Službeni glasnik RS“ broj 35/02).
Prema odredbi člana 27. Zakona o carinskoj politici BiH, kao i prema citiranoj Odluci, carinska vrijednost uvezene robe utvrđuje se prema sličnoj ili identičnoj robi prodanoj za izvoz u carinsko područje BiH i to u isto ili približno isto vrijeme kada i roba čija se vrijednost utvrđuje. Definicija „identične robe„ i definicija „slične robe“ u smislu citiranog zakona data je u odredbi člana 61. navedene odluke. U tom pravcu carinski organi su dužni da izvrše provjeravanje identične ili slične robe u isto ili približno isto vrijeme i da o tome sastave Listu ponuda kafe. Ovu listu ponude kafe treba da utvrdi Odsjek za kontrolno revizione poslove i da se pri tome vodi računa o ponudama i vrijednosti robe koja je prodana za izvoz u carinsko područje BiH i to u isto ili približno isto vrijeme kad i roba čija se vrijednost utvrdjuje. Carinska vrijednost robe ne može se utvrdjivati samo na osnovu upoređivanja uvoza iste robe po jednoj jedinstvenoj carinskoj ispravi, niti po ponudi koja je postojala u vrijeme koje nije isto ni približno isto vremenu uvoza robe, čija se vrijednost robe utvrđuje. Prema tome, osnovano tužitelj u tužbi navodi da se zaključak carinskih organi u pogledu utvrđivanja carinske osnovice uvezene kafe temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer činjenice odlučne za utvrđivanje carinske vrijednosti robe u smislu člana 27. stav 2. Zakona o carinskoj politici BiH nisu pravilno i potpuno utvrđene, pa se sa sigurnošću ne može zaključiti da li su carinski organi pravilno utvrdili carinu i druge carinske dažbine za uvezenu robu .
U ponovnom postupku carinski organi će postupiti po naprijed navedenim uputama Suda i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno utvrdjene carinske vrijednosti ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja za vraćanje više naplaćene carine.
Iz navedenih razloga ovaj sud je tužbu tužitelja uvažio, osporeno rješenje i rješenje prvostepenog organa poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak primjenom odredbe člana 37. stav 1. i stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.
(Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 1136/05 od 22. 02. 2007. godine)
