NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG PODNOŠENjA TUŽBE
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 154 i 200
Niko nema pravo na naknadu štete po osnovu fizičkog bola, straha i duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti zbog podnošenje tužbe protiv njega obzirom da pravo na podnošenje tužbe radi zaštite svojih interesa ima svaki građanin.
Obrazloženje:
"Nema obaveze tuženih da tužitelju naknade štetu koju potražuje u ovom postupku (po osnovu fizičkog bola, straha i duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti) jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u vezi sa članom 200. istog zakona.
Naime, da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu; štetna radnja; protivpravnost štetne radnje; uzročna veza između štetne radnje i štete.
Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nema dokaza da je radnja tuženih (podnošenje tužbe protiv tužitelja) u uzročnoj vezi sa eventualnom štetom koju je pretrpio tužitelj. Nalaz i mišljenje vještaka psihijatra M.S. nema dokaznu snagu sudskog vještačenja u skladu sa odredbama člana 147. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), jer taj nalaz i mišljenje nije izrađen po nalogu suda već po narudžbi tužitelja. U svakom slučaju, iz tog nalaza i mišljenja se samo može zaključiti da je tužitelj bio zabrinut za ishod sudskog postupka koga su protiv njega i M.B. pokrenule tužene i da je bio u neizvjesnosti šta se biti sa nekretninama koje je kupio od M.B. Međutim, u obimnoj medicinskoj dokumentaciji koju je priložio tužitelj se uopšte ne spominje naprijed navedeni sudski spor između stranaka. Štaviše, tužitelj je pred invalidskom komisijom izričito rekao da su svi njegovi zdravstveni problemi započeli 2002. godine, kada su on i njegova supruga doživjeli saobraćajni udes. Ni prilikom liječenja na psihijatriji tužitelj nije spominjao da je sudski postupak uzrok njegovih tegoba.
Čak i pod pretpostavkom da su tačne tvrdnje revidenta da je stres koji je doživio zbog sudskog postupka kojeg su protiv njega pokrenule tužene, ni tada ne bi postojala odgovornost tuženih za štetu. Naime, u radnjama tuženih nema protivpravnosti kao jednog od bitnih uslova odgovornosti za štetu. Ovo stoga što pravo na podnošenje tužbe radi zaštite svojih interesa ima svaki građanin, a ta radnja nije ni pravno ni moralno nedopuštena. U konkretnom slučaju tužene su uspjele u sporu koji su vodile protiv tužitelja što znači da nisu bez osnova pokrenule parnicu za koju tužitelj navodi da je uzrok svih njegovih problema.
Drugostepeni sud je, uz valjano obrazloženje, prihvatio ocjenu provedenih dokaza koju je izvršio prvostepeni sud u svemu saglasno sa odredbama člana 8. ZPP. Taj sud je savjesno i brižljivo ocijenio i sve žalbene navode te je jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, slijedom čega ne stoji tvrdnja revidenta da su u donošenju pobijane presude povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 097831 17 Rev od 31.8.2017. godine)
https://epravo.ba/
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 154 i 200
Niko nema pravo na naknadu štete po osnovu fizičkog bola, straha i duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti zbog podnošenje tužbe protiv njega obzirom da pravo na podnošenje tužbe radi zaštite svojih interesa ima svaki građanin.
Obrazloženje:
"Nema obaveze tuženih da tužitelju naknade štetu koju potražuje u ovom postupku (po osnovu fizičkog bola, straha i duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti) jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u vezi sa članom 200. istog zakona.
Naime, da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu; štetna radnja; protivpravnost štetne radnje; uzročna veza između štetne radnje i štete.
Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nema dokaza da je radnja tuženih (podnošenje tužbe protiv tužitelja) u uzročnoj vezi sa eventualnom štetom koju je pretrpio tužitelj. Nalaz i mišljenje vještaka psihijatra M.S. nema dokaznu snagu sudskog vještačenja u skladu sa odredbama člana 147. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), jer taj nalaz i mišljenje nije izrađen po nalogu suda već po narudžbi tužitelja. U svakom slučaju, iz tog nalaza i mišljenja se samo može zaključiti da je tužitelj bio zabrinut za ishod sudskog postupka koga su protiv njega i M.B. pokrenule tužene i da je bio u neizvjesnosti šta se biti sa nekretninama koje je kupio od M.B. Međutim, u obimnoj medicinskoj dokumentaciji koju je priložio tužitelj se uopšte ne spominje naprijed navedeni sudski spor između stranaka. Štaviše, tužitelj je pred invalidskom komisijom izričito rekao da su svi njegovi zdravstveni problemi započeli 2002. godine, kada su on i njegova supruga doživjeli saobraćajni udes. Ni prilikom liječenja na psihijatriji tužitelj nije spominjao da je sudski postupak uzrok njegovih tegoba.
Čak i pod pretpostavkom da su tačne tvrdnje revidenta da je stres koji je doživio zbog sudskog postupka kojeg su protiv njega pokrenule tužene, ni tada ne bi postojala odgovornost tuženih za štetu. Naime, u radnjama tuženih nema protivpravnosti kao jednog od bitnih uslova odgovornosti za štetu. Ovo stoga što pravo na podnošenje tužbe radi zaštite svojih interesa ima svaki građanin, a ta radnja nije ni pravno ni moralno nedopuštena. U konkretnom slučaju tužene su uspjele u sporu koji su vodile protiv tužitelja što znači da nisu bez osnova pokrenule parnicu za koju tužitelj navodi da je uzrok svih njegovih problema.
Drugostepeni sud je, uz valjano obrazloženje, prihvatio ocjenu provedenih dokaza koju je izvršio prvostepeni sud u svemu saglasno sa odredbama člana 8. ZPP. Taj sud je savjesno i brižljivo ocijenio i sve žalbene navode te je jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, slijedom čega ne stoji tvrdnja revidenta da su u donošenju pobijane presude povrijeđene odredbe parničnog postupka iz člana 209. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 097831 17 Rev od 31.8.2017. godine)
https://epravo.ba/
