ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, BROJ: AP 3877/17
("Sl. glasnik BiH", br. 53/2019)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3877/17, rješavajući apelaciju Maje Knežević i Smilje Knežević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sudija
na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
ODBIJA SE kao neosnovana apelacija Maje Knežević i Smilje Knežević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje
I. Uvod
1. Maja Knežević i Smilja Knežević (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja), obje iz Banje Luke, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banje Luke, podnijele su 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine. Apelantkinje su podnescima od 6. oktobra 2017. godine, 29. januara, 22. marta i 25. jula 2018. godine, te 9. aprila 2019. godine dopunjavale apelaciju, odnosno obavještavale Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i regionu o istom pitanju koje postavljaju i u svojoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od "Hypo Alpe Adria bank" a.d. Banja Luka (sada "Addiko bank" a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudovi i tužena su dostavili odgovore 4. i 10. juna 2019. godine.
4. Ustavni sud je dopisom od 31. maja 2019. godine zatražio da apelantkinje dostave dopunsku dokumentaciju. Apelantkinje su 5. juna 2019. godine postupile po traženju Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Prvoapelantkinja kao korisnica kredita i drugoapelantkinja kao solidarna dužnica zaključile su 18. jula 2007. godine sa tuženom ugovor o namjenskom stambenom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF). Vrijednost kredita je iznosila 113.500,00 CHF, što je na dan odobrenja kredita, 11. septembra 2007. godine, po srednjem kursu Centralne banke iznosilo 135.547,83 KM. Spornim ugovorom je u članu 3 tačka 4 ugovorena promjenljivost kamatne stope na način da se ona vezuje za Libor ("fiksiran za 31. 12. za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu koja je u trenutku zaključenja spornog ugovora iznosila 6,75% godišnje"), što je promjenljivi dio kamatne stope, plus godišnju maržu od 4,25% kao fiksni dio kamatne stope. Prvoapelantkinja je ispunjavala svoju ugovornu obavezu i otplaćivala tuženoj mjesečne rate po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan uplate kredita.
7. Apelantkinje su 18. aprila 2012. godine podnijele tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi "utvrđenja ništavosti spornog ugovora i sticanja bez osnova". Naime, apelantkinje su u tužbi navele da se tužena nije pridržavala spornog ugovora tako što je kamatnu stopu mijenjala prema svojoj internoj odluci, a ne u skladu s izmjenom referentne kamatne stope, odnosno Libora, kako je bilo ugovoreno. Osim toga, apelantkinje su navele da tužena o takvoj promjeni kamatne stope nikada sa njima nije zaključila aneks ugovora, niti napravila novi otplatni plan, iako je ugovor strogo formalan pravni posao. Apelantkinje su tražile da sud proglasi ništavim odredbe člana 4 stav 1 alineja 5 i st. 7, 8 i 9, kao i člana 12 spornog ugovora, da sud obaveže tuženu da "omogući otplatu preostalog dijela kredita uz uslove i na način koji je definisan momentom zaključenja ugovora - konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da mijenja ugovorenu kamatnu stopu", a prvoapelantkinja i da joj tužena isplati naknadu na ime sticanja bez osnova, kako je to konačno precizirala.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 141459 12 P od 13. januara 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev pa je utvrđeno da su ništave odredbe člana 12 spornog ugovora, da se obavezuje tužena da omogući otplatu ostatka kredita kako je traženo i bez mogućnosti da tužena "proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu", te da plan otplate kredita uskladi s kamatnom stopom usklađenom s godišnjim Liborom. Takođe, slijedom toga, obavezana je tužena da prvoapelantkinji isplati iznos od 5.309,57 KM na ime glavnog duga - razlike između prvoapelantkinjinih uplata i "anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora", te iznos od 3.273,25 KM na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora, kako je precizno navedeno u stavu 1 izreke prvostepene presude. Takođe, tužena je obavezana da prvoapelantkinji isplati i iznos od 15.029,40 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u periodu od 1. decembra 2007. godine do 1. novembra 2013. godine i iznos od 6.292,37 kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za isti period. Takođe, tužena je obavezana da na ukupan iznos koji treba da isplati prvoapelantkinji plati zateznu kamatu, te da apelantkinjama nadoknadi troškove postupka, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelantkinja je odbijen (utvrđenje ništavosti člana 4 stav 1 alineja 5 i st. 7, 8 i 9 spornog ugovora).
9. U bitnom, prvostepeni sud je utvrdio da su apelantkinje i tužena članom 12 spornog ugovora ugovorile promjenljivost kamatne stope, i to tako da su apelantkinje svojim potpisom na ugovoru potvrdile da su saglasne i da prihvataju primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene "u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala", ali i sa "izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, a koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog ugovora". Takođe, sud je utvrdio da se u istom članu tužena "obavezala da će o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti [prvoapelantkinju] pismenim putem, bez odgode, te da se kredit plaća u KM, uz valutnu klauzulu vezanu za CHF", a da prvoapelantkinja kao korisnica kredita "potpisom ovog ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 ovog ugovora". S druge strane, prvostepeni sud je utvrdio da je članom 3 spornog ugovora, između ostalog, ugovoreno da kamatnu stopu čini redovna kamatna stopa na kredit u iznosu od 113.500 CHF, da se ugovara promjenljiva kamatna stopa vezana za godišnji Libor plus 4,25% kamatne marže godišnje, kako je to već navedeno u tački 4 odluke.
10. Prvostepeni sud je dalje u obrazloženju detaljno interpretirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to odredbe čl. 10-18, 21, 99-101 i 142 i 143 ZOO-a. Naveo je da je tačno da su apelantkinje odredbom člana 12 stav 1 spornog ugovora prihvatile sve naknadne izmjene kamatne stope kako je u tom članu navedeno, ali i da su, prema odredbi stava 5 istog člana, "potpisom predmetnog ugovora o kreditu dale izričiti pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 ovog ugovora." Nakon što je ukazao na odredbu člana 142 ZOO-a kojim se reguliše primjena opštih uslova koje odredi jedan ugovarač i koji "dopunjuju posebne uslove utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru", sud je naveo da je članom 3 spornog ugovora "regulisan način obračuna redovne kamatne stope što isključuje primjenu odredbe člana 12 stav 1 istog ugovora jer su stranke ugovorile posebne uslove vezane za plasman ovih kreditnih sredstava". Slijedom toga, kako je zaključio prvostepeni sud, ne mogu se primjenjivati odluke tužene o promjeni kamatne stope ako su strane tačno i detaljno ugovorile za ovaj konkretan slučaj način obračuna redovne promjenljive kamatne stope, zavisno od godišnjeg Libora, plus kamatna marža od 4,25%, "što predstavlja bitan elemenat ugovora o kreditu." Sud je dalje naveo da kada se ima u vidu odredba stava 5 člana 12 spornog ugovora, odnosno izričit pristanak apelantkinja na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 tog ugovora, onda mora da se zaključi da su apelantkinje finansijskim vještačenjem dokazale "da je tužena zaračunavala [apelantkinjama] veću kamatu iznad prvobitno ugovorene redovne kamate". Stoga, prema stavu prvostepenog suda, tužena nije postupila u skladu sa svojom ugovornom obavezom koja se odnosi "na obračun i naplatu anuiteta".
11. Prvostepeni sud je zaključio da je odredba člana 12 u vezi sa članom 3 spornog ugovora pravno ništava zato što apelantkinje "u vrijeme zaključenja ugovora nisu imale saznanja o odlukama tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama ove sa [apelantkinjama] zaključivala posebne anekse ugovora [...] kod nesporne činjenice da je tužena predmetnim odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to bilo ugovoreno članom 3 predmetnog ugovora." Osim toga, sud je zaključio da je iz dokaza koji su provedeni u postupku evidentno da je ugovor sačinila i predložila tužena zato što je "sačinjen po njenom obrascu, sa njenim memorandumom", da je tužena "regulisala sve bitne elemente ugovora koji se odnose na iznos kredita, namjenu, rok i način vraćanja itd., kao i da se pozvala na svoje odluke." Sud je takođe naveo da se odredba člana 12 spornog ugovora može smatrati nejasnom u smislu čl. 99-101 ZOO-a jer postoji kolizija sa članom 3 istog ugovora, što dalje znači da svi bitni elementi ugovora nisu bili jasno i precizno određeni u vrijeme njegovog zaključenja. Stoga, kako je sud naveo, pravnu važnost ne mogu da imaju odredbe kojima se jedna od ugovornih strana obavezuje "da unaprijed, a priori, 'bjanko', prihvata sve kasnije izmjene i dopune ugovora, koje će ponuditi druga ugovorna strana." Budući da se radi o kamati kao bitnom elementu ugovora, promjenu bitnih elemenata ugovorne strane uvijek regulišu aneksom ugovora, za šta je potrebna saglasna volja ugovornih strana. Kako je tužena jednostrano i samostalno mijenjala kamatnu stopu kao bitan element ugovora, bez zaključivanja aneksa ugovora, sud je zaključio da je na taj način kršila osnovne principe obligacionog prava.
12. Sud je takođe naveo da tužena nije osporila da je mijenjala kamatnu stopu, i to tako što je mijenjala godišnju maržu koja, pored Libora, predstavlja drugi, fiksni element kamatne stope i koja je u vrijeme zaključenja spornog ugovora iznosila 4,25%. Osim toga, i vještak je utvrdio da tužena nije mijenjala kamatnu stopu u skladu s kretanjem Libora uvećanog za 4,25% kamatne marže, već je u cijelom utuženom periodu u kojem je Libor padao uvećavala Libor za kamatnu maržu koju je sama određivala. To znači, kako zaključuje sud, da je tužena jednostrano mijenjala fiksni dio kamatne stope, iako je članom 3 spornog ugovora kamatna marža ugovorena "kao stalna i nepromjenljiva kategorija". Osim toga, vještačenjem je takođe utvrđeno da tužena nije utvrđivala promjenu kamatne stope sa danom promjene Libora, već sa zakašnjenjem od po nekoliko mjeseci.
13. Osim toga, prvostepeni sud je naveo i da tužena nije mogla da ugovorom propiše da se druga ugovorna strana odriče prava isticanja prigovora promijenjenih okolnosti u toku trajanja spornog ugovora. Sud je naveo da je to suprotno odredbi člana 143 ZOO-a, kao i odredbama kojima se propisuju uslovi, način i posljedice ponašanja ugovornih strana kada za vrijeme trajanja ugovora dođe do značajno promijenjenih okolnosti koje u tolikoj mjeri utiču na materijalne prilike ugovorne strane da ona ugovor ne bi ni zaključila da su takve okolnosti postojale u vrijeme zaključenja ugovora ili bi ga zaključila s bitno drugačijim sadržajem. Budući da je utvrdio ništavost odredbe člana 12 spornog ugovora, sud je naveo da slijedom toga apelantkinje stiču pravo da od tužene traže da im omogući otplatu preostalog dijela kredita na način "koji bi bio na snazi da tužena nije u ugovor unijela ovakvu odredbu", te pravo da traže novčanu korist koju je tužena ostvarila primjenom te odredbe na osnovu člana 210 ZOO-a. Stoga je obavezao tuženu da prvoapelantkinji vrati iznos od 5.309,57 KM koji je nepropisnim obračunom kamate neosnovano pribavila za sebe kao novčanu korist.
14. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi da traženje apelantkinja da sud obaveže tuženu da im isplati određene novčane iznose koji su nastali na osnovu kursnih razlika između kursa CHF preračunatog u KM na dan plasmana kredita i njegovog kursa na dan uplata pojedinačnih rata u utuženom periodu, sud je naveo da je prvo bilo potrebno riješiti pitanje da li je prvoapelantkinja imala obavezu da rate uplaćuje po kursu CHF preračunatom u KM koji je važio u vrijeme kada joj je tužena isplatila kredit ili po kursu važećem u vrijeme uplate pojedinačnih rata. U vezi s tim, sud je ponovo ukazao na odredbu člana 3 spornog ugovora kojim su stranke ugovorile ovakav način otplate kredita. Prvostepeni sud se pozvao na odredbe člana 394 ZOO-a (princip monetarnog nominalizma) i člana 395 (valuta obaveze). Imajući to u vidu, prvostepeni sud je zaključio da je tužena ugovaranjem u članu 3 spornog ugovora plaćanja rata kredita po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan uplate svake pojedinačne rate prekršila navedene odredbe, odnosno da je prvoapelantkinja bila obavezna da tuženoj otplaćuje rate po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan kada su joj sredstva stavljena na raspolaganje.
15. Sud je takođe naveo da tužena "kao finansijska organizacija ima pravnu mogućnost iz člana 1065 ZOO-a da od korisnika kredita, za novac koji im je stavila na raspolaganje naplati ugovorenu kamatu, a i zakonsku zateznu kamatu ukoliko ovaj bude kasnio sa otplatama". Stoga je sud zaključio da je nezakonito pribavljanje novčane koristi i po drugom osnovu, kursnoj razlici, kako je to tužena stavila u ugovor, zato što je na taj način tužena sebi pribavila dvostruku korist: po osnovu ugovorene promjenljive kamate i po osnovu kursnih razlika "koje su neminovno nastale usljed promjene tržišne vrijednosti strane valute u odnosu na domaću" tokom trajanja kreditne obaveze. Kako je sud dalje naveo, ZOO ne pruža zaštitu takvom ponašanju "budući da je očigledno da se njime krše osnovni postulati ugovornih odnosa, a to su načelo ravnopravnosti strana, savjesnosti i poštenja i načelo jednakih davanja." Sud je vještačenjem utvrdio da su tokom utuženog perioda nastale kursne razlike, odnosno da je vrijednost CHF rasla u odnosu na KM, te da je po tom osnovu prvoapelantkinja više uplatila 15.029,40 KM, na koji iznos ima i pravo na zateznu kamatu, za koju je vještak za utuženi period utvrdio da iznosi 6.297,37 KM.
16. Sud je konačno zaključio da se tužena "nije ponašala sa pažnjom dobrog stručnjaka, na šta je bila obavezna, budući da ona obavlja finansijsku djelatnost iz koje je zaključen predmetni ugovor, čime je tužena zloupotrijebila svoj monopolski položaj u odnosu na [apelantkinje] (nepravilnim obračunavanjem kamatne stope, te nepravilnim određivanjem da se iznos svake dospjele rate naplaćuje po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan uplate rata, umjesto na dan plasmana kredita)".
17. Ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev da se utvrde ništavim odredbe člana 4 stav 1 alineja 5, te st. 7, 8 i 9 spornog ugovora sud je odbio zato što je utvrdio da je tužena imala zakonsko uporište da radi obezbjeđenja svog potraživanja po spornom ugovoru ugovori zasnivanje hipoteke na nepokretnostima i dostavljanje mjenice, što je regulisano navedenim odredbama.
18. Okružni sud je osporenom presudom broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništava odredba člana 12 spornog ugovora i tužena obavezana da prvoapelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita konverzijom u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, te da joj isplati određene iznose na ime neosnovano stečene koristi s kamatama, kako je to precizno navedeno u izreci drugostepene odluke. U ostalom dijelu, koji se odnosio na usklađivanje plana otplate kredita s kamatnom stopom usklađenom s godišnjim Liborom i na isplatu razlike za više naplaćenu kamatu u utuženom periodu, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba člana 12 spornog ugovora ništava i kada je po tom osnovu obavezao tuženu na isplatu iznosa glavnog duga, obračunatih i dospjelih kamata i zatezne kamate na iznos glavnog duga, kako je to već navedeno. Okružni sud se takođe pozvao na odredbe čl. 10 i 11 ZOO-a pa je zaključio da je nesporno da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile sporni ugovor "kojim su se saglasili o bitnim elementima". Dalje, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporni ugovor tipski ugovor i da ga je pripremila tužena. Međutim, Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje principa ravnopravnosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tipskim ugovorima "određeni privredni subjekti plasiraju robu na tržištu pod identičnim uslovima", te da je "ustaljeno pravilo u tržišnoj privredi" da takve ugovore sastavlja samo jedna strana. Dalje, Okružni sud je naveo da je, prema članu 72 stav 1 ZOO-a, ugovor zaključen kada ga potpišu sva lica koja se njime obavezuju, što "podrazumijeva da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove." Takođe, Okružni sud je naveo da je "opštepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču." Okružni sud je zaključio da su apelantkinje i tužena zaključile ugovor slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom i da suprotno nisu ni dokazivale, te da je po tom ugovoru prvoapelantkinja imala obavezu da mjesečne rate izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate svake pojedinačne rate, kako je i ugovoreno.
20. Vrhovni sud je osporenom presudom broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine odbio reviziju apelantkinja zato što je zaključio da je drugostepena odluka u osporavanom dijelu pravilna. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su se stranke spornim ugovorom u čl. 2 i 3 saglasile o bitnim elementima ugovora. Sud je naglasio da apelantkinje nisu ni tražile da se utvrdi ništavost čl. 2 i 3 "koji sadrže valutnu klauzulu i promjenljivu kamatnu stopu", te da zbog toga pravna valjanost člana 12 spornog ugovora ne predstavlja prethodno pitanje za odluku o njihovom zahtjevu da im tužena isplati novčane iznose koji su nastali po osnovu kursnih razlika. Naime, član 12 spornog ugovora, kako je to naveo Vrhovni sud, ne definiše bitne elemente ugovora, "već je klauzula kojom su stranke odredile način primjene člana 2 i 3 ugovora". U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, Vrhovni sud je istakao da je ona pravno dopušteno sredstvo ugovaranja koje "podrazumijeva mogućnost određenih odstupanja od kursa, odnosno vrijednosti valute obračuna u odnosu na kurs drugih valuta ili tržišnu cijenu predmeta namjenskog kredita. Zbog višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu ni banka, ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora sagledaju buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora." Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelantkinje nisu u postupku ni isticale da im odredbe ugovora nisu bile jasne, niti da ugovor nisu prihvatile slobodnom voljom. Osim toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, "sve i kada bi se prihvatilo da je u pogledu svoje pregovaračke pozicije i razine obaviještenosti korisnik kredita u slabijem položaju u odnosu na banku, [prvoapelantkinji] koja ne spori da je ugovor pročitala, a pri tome je diplomirani ekonomista, u vrijeme zaključenja ugovora bile su poznate pravne posljedice ugovaranja tzv. valutne klauzule u švajcarskim francima i ekonomske posljedice zaključenja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja ove valute)."
21. Vrhovni sud je takođe naveo da za rješenje konkretne pravne stvari nije bitan izvor sredstava iz kojih je plasiran kredit s valutnom klauzulom, te da su neosnovani revizioni prigovori da je tužena trebala da dokaže da li se kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i da li je ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, niti su apelantkinje predlagale izvođenje dokaza u tom pravcu. U odnosu na prigovor o tome da je zbog enormnog rasta CHF valutna klauzula dovela do narušavanja ekvivalentnosti davanja na štetu apelantkinja, Vrhovni sud se pozvao na princip jednake vrijednosti prestacija iz člana 15 ZOO-a pa je naveo da se taj princip ne odnosi na sve ugovore, "već na dvostrano obavezne ugovore u kojima nije isključeno po prirodi ugovornih odnosa, ili po volji ugovornih strana". Takođe je naveo da je odstupanje od principa ekvivalentnosti "dozvoljeno u onim dvostranim ugovorima kod kojih po prirodi ugovornog odnosa vrijednost prestacije jedne strane ne mora biti srazmjerna vrijednosti prestacije druge strane (npr. ugovori o osiguranju, ugovori na sreću - tzv. aleatorni ugovori), kao i onda kada slobodno izraženom voljom ugovornih strana bude prihvaćena niža vrijednost prestacije jedne strane (član 139 stav 5 ZOO)." Vrhovni sud je dalje obrazložio da ZOO predviđa instrumente za uspostavljanje poremećene ugovorne ravnoteže, zavisno od toga da li je do narušavanja principa ekvivalentnosti došlo u vrijeme zaključenja ugovora ili nakon toga. Tako se, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, narušavanje ekvivalentnosti u vrijeme zaključenja ugovora otklanja zahtjevom za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja iz člana 139 ZOO-a, odnosno zahtjevom za raskid ili izmjenu ugovora iz člana 133 stav 4 ZOO-a ako su okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane nastale nakon toga. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantkinje nisu postavile takve zahtjeve.
22. Vrhovni sud je obrazložio i da sporni ugovor ne može da se smatra zelenaškim ugovorom koji je zabranjen odredbom člana 141 ZOO-a zato što iz provedenih dokaza nikako ne može da se izvuče zaključak da je ugovor zaključen s namjerom tužene da iskoristi stanje nužde, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost apelantkinja, niti da su one sporni ugovor zaključile nalazeći se u takvoj situaciji koja je, u suštini, za njih predstavljala neku nužnost.
23. U odnosu na obračun kamata po spornom ugovoru, Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio ono što su u odnosu na to pitanje utvrdili i prvostepeni i drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantkinje navode da su tužbeni zahtjev zasnivale "pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH", kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakon o bankama RS). Apelantkinje navode da su se naročito pozivale na odredbe čl. 3, 93 i 95 Zakona o zaštiti potrošača, koje su detaljno navele (stranica 4 apelacije), ali da "niti jedan sud na bilo kojoj instanci, posebno Okružni sud [...] i Vrhovni sud [...] nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelantkinje isticale tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS."
25. Takođe, apelantkinje navode da tužena nije niti u jednoj fazi postupka dokazala da se radi plasiranja spornog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i "isplaćivati pasivne kamatne stope". Navode i da ove njihove tvrdnje Vrhovni sud "kratko spominje i, bez bilo kakvog obrazloženja, odbija kao irelevantne [...] iako bi se moglo raditi o prividnom (simulovanom) pravnom poslu koji, prema članu 62 ZOORS nema učinka među ugovornim stranama." U odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredaba Zakona o zaštiti potrošača, apelantkinje se pozivaju na mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: ESP) i navode da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su "prema Direktivi 93/13/EEZ [...] nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača sa valutnim klauzulama". U vezi s tim, apelantkinje detaljno navode stavove tog suda na str. 5-6 apelacije. Dalje, apelantkinje navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.
26. Takođe, apelantkinje navode da su sudovi "ignorisali" prvoapelantkinjinu izjavu da joj "nakon što uplati ratu kredita od mjesečne plate ostaje 25,00 KM za egzistenciju", što, prema njihovom mišljenju, pokazuje da Vrhovni i Okružni sud "nisu adekvatno odgovorili na pitanje na koji je način u predmetnom ugovoru uspostavljena ravnoteža uzajamnih prava i obaveza" ugovornih strana. Dalje, apelantkinje se pozivaju i na praksu Ustavnog suda u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora da bude propisano zakonom, ima legitiman cilj i mora da bude proporcionalno, odnosno mora da se uspostavi pravična ravnoteža između prava lica na imovinu i javnog (opšteg) interesa uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelantkinje smatraju da Vrhovni i Okružni sud nisu dali odgovor na pitanje "na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim načelo savjesnosti i poštenja i uopšte osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze."
27. Apelantkinje nisu posebno obrazlagale navodno kršenje prava na imovinu i na nediskriminaciju.
28. U dopunama apelacije apelantkinje su obavještavale Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP povodom istog pitanja koje se postavlja i u konkretnom slučaju. Apelantkinje predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda i predmet "vrati Okružnom sudu na ponovno razmatranje ili da sam meritorno riješi ovu pravnu stvar tako što će potvrditi prvostepenu presudu i dosuditi apelantkinjama pravičnu naknadu zbog povrede prava na pristup sudu."
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovorima na apelaciju Vrhovni i Okružni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri stavovima i zaključcima iznesenim u osporenim presudama. Osnovni sud je naveo da smatra da se "navodima apelanta ne dovodi u pitanje zakonitost odluka drugostepenog i revizionog suda, pa samim tim, da nisu povređena prava" na koja su se apelantkinje pozvale.
30. Tužena u svom odgovoru osporava apelacione navode. Naročito ističe da su netačni apelacioni navodi da sudovi "nisu obratili pažnju niti su razmotrili pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelantkinje isticale tokom postupka". Naprotiv, tužena smatra da su sudovi jasno obrazložili svoje odluke i "pozvali se na odgovarajuće propise, a Vrhovni sud [RS] u svojoj je odluci [...] čak i naveo koje pravne mogućnosti su stajale [apelantkinjama] na raspolaganju", ali da apelantkinje nisu koristile pravne instrumente koje propisuje ZOO za ovakve situacije. Tužena smatra i da praksa međunarodnog suda ne može da se primijeni na konkretnu situaciju "jer ne znamo šta je predmet spora u tim pravnim stvarima, a apelant se poziva samo na one stavove iz tih odluka koji mu navodno idu u korist."
V. Relevantni propisi
31. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Autonomija volje
Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Ravnopravnost strana
Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Načelo savjesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava
Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja
Član 14.
U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.
Načelo jednake vrijednosti davanja
Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora "strane" polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Zabrana prouzrokovanja štete
Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Dužnosti ispunjenja obaveza
Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava
Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Sastavljanje isprave
Član 72.
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...]
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Nejasne odredbe u posebnim slučajevima
Član 100.
U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.
Dopunsko pravilo
Član 101.
Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Obaveznost
Član 142.
(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.
(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.
(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.
(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.
Ništavost nekih odredbi opštih uslova
Član 143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.
Načelo monetarnog nominalizma
Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Valuta obaveze
Član 395.
Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
Pojam
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
32. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.
(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulisani ovim Zakonom primjenjivaće se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredaba, primjenjivaće se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.
(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva.
(4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koji u cjelini ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.
[...]
(10) Usluga je svaka djelatnost čija je namjena da bude ponuđena potrošačima.
Član 2.
Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.
Član 3.
Osnovna prava potrošača su:
[...]
d) pravo na informisanost;
[...]
g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...]
Član 93.
(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa njegovim sadržajem, odnosno ako su mu ugovorni uslovi bili poznati u vrijeme zaključenja ugovora.
(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora.
(3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredaba u ugovoru, važiće značenje koje je povoljnije za potrošača.
(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat sa ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.
Član 94.
(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.
(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.
Član 95.
Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatraće se nepravednim ako:
a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;
b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;
c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.
Član 96.
U opštim uslovima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:
[...]
d) kojom ugovorna strana predviđa da obećano činjenje može izmijeniti ili od njega odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...]
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 23. avgusta, a apelacija je podnesena 14. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Apelantkinje, između ostalog, smatraju da se u osporenim odlukama Okružni i Vrhovni sud nisu nikako bavili njihovom argumentacijom koju su isticale tokom cijelog postupka, a koja se ticala relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača u BiH, te da nisu jasno obrazložili zbog čega smatraju da je ugovaranjem valutne klauzule kao u spornom ugovoru postignuta ravnoteža uzajamnih davanja, naročito kada nakon isplate rate apelantkinji ne ostaje ni minimum sredstava za život.
41. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može da ukazuje, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da provedu dokaze koji bi mogli da dovedu do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju da obuhvate sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli da utiču na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na
42. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud najprije ističe da je u Odluci broj AP 5328/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 21/18, dostupna i na https://advokat-prnjavorac.com ) razmatrao isto pitanje i odbio apelaciju. U toj odluci Ustavni sud je imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine ("Službeni list EZ" broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine. Ustavni sud je u toj odluci ukazao na to da je vladavina prava osnovni princip na čijem ostvarenju rade svi nacionalni sudovi, pa tako i pravosuđe u BiH, te da iako Bosna i Hercegovina nije članica Evropske unije i nema direktnu obavezu da sprovodi odluke ESP kao što to imaju države članice, ona može da tumači domaće zakonodavstvo "u duhu pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija" (idem, AP 5328/15, tačka 35). Dalje, Ustavni sud je ukazao da je ESP u navedenim presudama naglasio važnost informisanog i upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uslovima i njihovim posljedicama zato što je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača. Nakon što je detaljno razmotrio stavove ESP u odlukama br. C-26/13 i C-186/16 (idem, tačke 36-37), Ustavni sud je zaključio da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za svoje odlučenje. U vezi s tim je u obrazloženju ponovo naglasio da je osnovni zadatak redovnih sudova, "kako sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava tako i sa aspekta zaključaka iz citiranog predmeta broj C-186/16 bio da provjeri da li je tužena kao davalac usluge apelantkinji kao primaocu usluge saopćila sve relevantne informacije u pogledu njenih finansijskih obaveza, i to u vrijeme zaključenja ugovora."
43. Uzevši u obzir sve okolnosti tog predmeta, Ustavni sud je, između ostalog, istakao da "razlozi i zaključak redovnih sudova u vezi s postojanjem bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja koji su apelantkinji predočeni na jasan i razumljiv način, u pisanoj formi, predstavljaju osnovnu razliku u odnosu na predmet koji je razmatrao i analizirao '[ESP] u vezi sa sličnim okolnostima, te da su stavovi i zaključci redovnih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora, kao i određenosti (odredivosti) predmeta ugovora potpuno jasni i razumljivi'. Stoga, kako smatra Ustavni sud, nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantkinja smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten. Ovo tim prije što je apelantkinja, iako je navela da tužbu podnosi radi utvrđenja ništavosti, zapravo, tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da izmijeni ugovor, što je u koliziji s obzirom na posljedice ništavosti na način kako su one regulirane odredbama ZOO-a (čl. 104 i 105)". Stoga je Ustavni sud zaključio da "imajući u vidu navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatrao [ESP], te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi," nema kršenja prava na pravično suđenje (idem, tačke 38-39).
44. Ustavni sud u vrijeme donošenja navedene odluke nije razmatrao praksu sudova u regionu na koju se apelantkinje pozivaju u ovoj odluci. Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regionu primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali.
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema razloga da donese drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelantkinje postavljaju u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pa se poziva na obrazloženje iz svoje ranije odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su apelantkinje tužbom tražile utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a istovremeno su tražile i izmjenu spornog ugovora. Pri tome, tačno je da su se apelantkinje u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već u odnosu na to moraju da se primijene odgovarajuće odredbe ZOO-a, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav 2). Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO-a o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba razmotrio prema ZOO-u koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje niti u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da prvoapelantkinjina izjava za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo na to da apelantkinjama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora, niti su apelantkinje tokom postupka u tužbi, pa niti u apelaciji to tvrdile. O tom pitanju i Okružni i Vrhovni sud su dali relevantna i dovoljna obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim ni u procesnom ni u materijalnom smislu (vidi tačke 20-22 ove odluke).
46. Dalje, i Okružni i Vrhovni sud su, postupajući u okvirima konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (da se utvrdi djelimična ništavost spornog ugovora - st. 2, 3 i 4 člana 12 i izmjenu ugovora u dijelu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope), detaljno razmotrili relevantne odredbe ZOO-a u okolnostima konkretnog slučaja. Vrhovni sud je ukazao da su se apelantkinje pozvale na narušavanje ekvivalentnosti davanja na njihovu štetu zbog enormnog rasta CHF. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je princip ekonomske ravnoteže zaštićen u obligacionom pravu različitim pravnim sredstvima, odnosno da postoje različiti instrumenti za otklanjanje poremećene ravnoteže uzajamnih davanja do koje dođe u vrijeme ili tokom trajanja ugovora, ali je obrazložio da apelantkinje nisu koristile te instrumente, odnosno da nisu postavile ni zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, ni zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora (vidi tačku 21 ove odluke). Osim toga, Vrhovni sud je čak ispitao i mogućnost da apelantkinje zbog nesrazmjere činidbi traže izmjenu zelenaškog ugovora, ali je zaključio da iz izvedenih dokaza ne može da se zaključi da bi se moglo raditi o takvom ugovoru (vidi tačku 22 ove odluke). Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje detaljno, jasno i zasnovano na relevantnim propisima, te da je, kao i u predmetu AP 5328/15, zahtjev za izmjenu ugovora u koliziji sa zahtjevom za djelimično utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli s obzirom na posljedice ništavosti. Takođe, na drugačije odlučenje ne mogu da utiču ni navodi apelantkinja o tome da sudovi nisu ispitali da li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i da li je ta sredstva konvertovala radi davanja kredita budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantkinje pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren.
47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama dali dovoljne i jasne razloge za svoja utvrđenja i zaključke, te da takva obrazloženja zadovoljavaju i mjerilo dovoljnosti i mjerilo relevantnosti (vidi tačku 40 ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostala prava
48. U odnosu na pravo na imovinu i na nediskriminaciju, apelantkinje nisu iznijele posebne navode. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje navode koje su iznijele u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalifikovale istovremeno i kao kršenje prava na imovinu, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, apelantkinje navode o diskriminaciji nisu učinile vjerovatnim jer niti su navele osnov po kojem su navodno diskriminisane i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, niti su navele uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bile diskriminisane u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantkinjama nisu bile dovoljno jasne i razumljive ili da ugovor nisu zaključile svojom slobodnom voljom, te da bi stoga sporni ugovor o kreditu u CHF bio ništav. Osim toga, apelantkinje nisu tužbenim zahtjevom tražile primjenu drugih instrumenata zaštite u slučaju narušene ravnoteže uzajamnih davanja ugovornih strana koje predviđa ZOO, o čemu su sudovi, takođe, dali jasna i detaljna obrazloženja.
50. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije budući da su apelantkinje navode o kršenju prava na imovinu zasnovale na istim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nisu iznijele ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
(Odluka Ustavnog suda BiH, AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine)
("Sl. glasnik BiH", br. 53/2019)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3877/17, rješavajući apelaciju Maje Knežević i Smilje Knežević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sudija
na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
ODBIJA SE kao neosnovana apelacija Maje Knežević i Smilje Knežević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje
I. Uvod
1. Maja Knežević i Smilja Knežević (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja), obje iz Banje Luke, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banje Luke, podnijele su 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine. Apelantkinje su podnescima od 6. oktobra 2017. godine, 29. januara, 22. marta i 25. jula 2018. godine, te 9. aprila 2019. godine dopunjavale apelaciju, odnosno obavještavale Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i regionu o istom pitanju koje postavljaju i u svojoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od "Hypo Alpe Adria bank" a.d. Banja Luka (sada "Addiko bank" a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudovi i tužena su dostavili odgovore 4. i 10. juna 2019. godine.
4. Ustavni sud je dopisom od 31. maja 2019. godine zatražio da apelantkinje dostave dopunsku dokumentaciju. Apelantkinje su 5. juna 2019. godine postupile po traženju Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Prvoapelantkinja kao korisnica kredita i drugoapelantkinja kao solidarna dužnica zaključile su 18. jula 2007. godine sa tuženom ugovor o namjenskom stambenom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF). Vrijednost kredita je iznosila 113.500,00 CHF, što je na dan odobrenja kredita, 11. septembra 2007. godine, po srednjem kursu Centralne banke iznosilo 135.547,83 KM. Spornim ugovorom je u članu 3 tačka 4 ugovorena promjenljivost kamatne stope na način da se ona vezuje za Libor ("fiksiran za 31. 12. za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu koja je u trenutku zaključenja spornog ugovora iznosila 6,75% godišnje"), što je promjenljivi dio kamatne stope, plus godišnju maržu od 4,25% kao fiksni dio kamatne stope. Prvoapelantkinja je ispunjavala svoju ugovornu obavezu i otplaćivala tuženoj mjesečne rate po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan uplate kredita.
7. Apelantkinje su 18. aprila 2012. godine podnijele tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi "utvrđenja ništavosti spornog ugovora i sticanja bez osnova". Naime, apelantkinje su u tužbi navele da se tužena nije pridržavala spornog ugovora tako što je kamatnu stopu mijenjala prema svojoj internoj odluci, a ne u skladu s izmjenom referentne kamatne stope, odnosno Libora, kako je bilo ugovoreno. Osim toga, apelantkinje su navele da tužena o takvoj promjeni kamatne stope nikada sa njima nije zaključila aneks ugovora, niti napravila novi otplatni plan, iako je ugovor strogo formalan pravni posao. Apelantkinje su tražile da sud proglasi ništavim odredbe člana 4 stav 1 alineja 5 i st. 7, 8 i 9, kao i člana 12 spornog ugovora, da sud obaveže tuženu da "omogući otplatu preostalog dijela kredita uz uslove i na način koji je definisan momentom zaključenja ugovora - konverzijom kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da mijenja ugovorenu kamatnu stopu", a prvoapelantkinja i da joj tužena isplati naknadu na ime sticanja bez osnova, kako je to konačno precizirala.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 141459 12 P od 13. januara 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev pa je utvrđeno da su ništave odredbe člana 12 spornog ugovora, da se obavezuje tužena da omogući otplatu ostatka kredita kako je traženo i bez mogućnosti da tužena "proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu", te da plan otplate kredita uskladi s kamatnom stopom usklađenom s godišnjim Liborom. Takođe, slijedom toga, obavezana je tužena da prvoapelantkinji isplati iznos od 5.309,57 KM na ime glavnog duga - razlike između prvoapelantkinjinih uplata i "anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora", te iznos od 3.273,25 KM na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora, kako je precizno navedeno u stavu 1 izreke prvostepene presude. Takođe, tužena je obavezana da prvoapelantkinji isplati i iznos od 15.029,40 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u periodu od 1. decembra 2007. godine do 1. novembra 2013. godine i iznos od 6.292,37 kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za isti period. Takođe, tužena je obavezana da na ukupan iznos koji treba da isplati prvoapelantkinji plati zateznu kamatu, te da apelantkinjama nadoknadi troškove postupka, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelantkinja je odbijen (utvrđenje ništavosti člana 4 stav 1 alineja 5 i st. 7, 8 i 9 spornog ugovora).
9. U bitnom, prvostepeni sud je utvrdio da su apelantkinje i tužena članom 12 spornog ugovora ugovorile promjenljivost kamatne stope, i to tako da su apelantkinje svojim potpisom na ugovoru potvrdile da su saglasne i da prihvataju primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene "u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala", ali i sa "izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, a koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog ugovora". Takođe, sud je utvrdio da se u istom članu tužena "obavezala da će o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti [prvoapelantkinju] pismenim putem, bez odgode, te da se kredit plaća u KM, uz valutnu klauzulu vezanu za CHF", a da prvoapelantkinja kao korisnica kredita "potpisom ovog ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 ovog ugovora". S druge strane, prvostepeni sud je utvrdio da je članom 3 spornog ugovora, između ostalog, ugovoreno da kamatnu stopu čini redovna kamatna stopa na kredit u iznosu od 113.500 CHF, da se ugovara promjenljiva kamatna stopa vezana za godišnji Libor plus 4,25% kamatne marže godišnje, kako je to već navedeno u tački 4 odluke.
10. Prvostepeni sud je dalje u obrazloženju detaljno interpretirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to odredbe čl. 10-18, 21, 99-101 i 142 i 143 ZOO-a. Naveo je da je tačno da su apelantkinje odredbom člana 12 stav 1 spornog ugovora prihvatile sve naknadne izmjene kamatne stope kako je u tom članu navedeno, ali i da su, prema odredbi stava 5 istog člana, "potpisom predmetnog ugovora o kreditu dale izričiti pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 ovog ugovora." Nakon što je ukazao na odredbu člana 142 ZOO-a kojim se reguliše primjena opštih uslova koje odredi jedan ugovarač i koji "dopunjuju posebne uslove utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru", sud je naveo da je članom 3 spornog ugovora "regulisan način obračuna redovne kamatne stope što isključuje primjenu odredbe člana 12 stav 1 istog ugovora jer su stranke ugovorile posebne uslove vezane za plasman ovih kreditnih sredstava". Slijedom toga, kako je zaključio prvostepeni sud, ne mogu se primjenjivati odluke tužene o promjeni kamatne stope ako su strane tačno i detaljno ugovorile za ovaj konkretan slučaj način obračuna redovne promjenljive kamatne stope, zavisno od godišnjeg Libora, plus kamatna marža od 4,25%, "što predstavlja bitan elemenat ugovora o kreditu." Sud je dalje naveo da kada se ima u vidu odredba stava 5 člana 12 spornog ugovora, odnosno izričit pristanak apelantkinja na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3 tog ugovora, onda mora da se zaključi da su apelantkinje finansijskim vještačenjem dokazale "da je tužena zaračunavala [apelantkinjama] veću kamatu iznad prvobitno ugovorene redovne kamate". Stoga, prema stavu prvostepenog suda, tužena nije postupila u skladu sa svojom ugovornom obavezom koja se odnosi "na obračun i naplatu anuiteta".
11. Prvostepeni sud je zaključio da je odredba člana 12 u vezi sa članom 3 spornog ugovora pravno ništava zato što apelantkinje "u vrijeme zaključenja ugovora nisu imale saznanja o odlukama tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama ove sa [apelantkinjama] zaključivala posebne anekse ugovora [...] kod nesporne činjenice da je tužena predmetnim odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to bilo ugovoreno članom 3 predmetnog ugovora." Osim toga, sud je zaključio da je iz dokaza koji su provedeni u postupku evidentno da je ugovor sačinila i predložila tužena zato što je "sačinjen po njenom obrascu, sa njenim memorandumom", da je tužena "regulisala sve bitne elemente ugovora koji se odnose na iznos kredita, namjenu, rok i način vraćanja itd., kao i da se pozvala na svoje odluke." Sud je takođe naveo da se odredba člana 12 spornog ugovora može smatrati nejasnom u smislu čl. 99-101 ZOO-a jer postoji kolizija sa članom 3 istog ugovora, što dalje znači da svi bitni elementi ugovora nisu bili jasno i precizno određeni u vrijeme njegovog zaključenja. Stoga, kako je sud naveo, pravnu važnost ne mogu da imaju odredbe kojima se jedna od ugovornih strana obavezuje "da unaprijed, a priori, 'bjanko', prihvata sve kasnije izmjene i dopune ugovora, koje će ponuditi druga ugovorna strana." Budući da se radi o kamati kao bitnom elementu ugovora, promjenu bitnih elemenata ugovorne strane uvijek regulišu aneksom ugovora, za šta je potrebna saglasna volja ugovornih strana. Kako je tužena jednostrano i samostalno mijenjala kamatnu stopu kao bitan element ugovora, bez zaključivanja aneksa ugovora, sud je zaključio da je na taj način kršila osnovne principe obligacionog prava.
12. Sud je takođe naveo da tužena nije osporila da je mijenjala kamatnu stopu, i to tako što je mijenjala godišnju maržu koja, pored Libora, predstavlja drugi, fiksni element kamatne stope i koja je u vrijeme zaključenja spornog ugovora iznosila 4,25%. Osim toga, i vještak je utvrdio da tužena nije mijenjala kamatnu stopu u skladu s kretanjem Libora uvećanog za 4,25% kamatne marže, već je u cijelom utuženom periodu u kojem je Libor padao uvećavala Libor za kamatnu maržu koju je sama određivala. To znači, kako zaključuje sud, da je tužena jednostrano mijenjala fiksni dio kamatne stope, iako je članom 3 spornog ugovora kamatna marža ugovorena "kao stalna i nepromjenljiva kategorija". Osim toga, vještačenjem je takođe utvrđeno da tužena nije utvrđivala promjenu kamatne stope sa danom promjene Libora, već sa zakašnjenjem od po nekoliko mjeseci.
13. Osim toga, prvostepeni sud je naveo i da tužena nije mogla da ugovorom propiše da se druga ugovorna strana odriče prava isticanja prigovora promijenjenih okolnosti u toku trajanja spornog ugovora. Sud je naveo da je to suprotno odredbi člana 143 ZOO-a, kao i odredbama kojima se propisuju uslovi, način i posljedice ponašanja ugovornih strana kada za vrijeme trajanja ugovora dođe do značajno promijenjenih okolnosti koje u tolikoj mjeri utiču na materijalne prilike ugovorne strane da ona ugovor ne bi ni zaključila da su takve okolnosti postojale u vrijeme zaključenja ugovora ili bi ga zaključila s bitno drugačijim sadržajem. Budući da je utvrdio ništavost odredbe člana 12 spornog ugovora, sud je naveo da slijedom toga apelantkinje stiču pravo da od tužene traže da im omogući otplatu preostalog dijela kredita na način "koji bi bio na snazi da tužena nije u ugovor unijela ovakvu odredbu", te pravo da traže novčanu korist koju je tužena ostvarila primjenom te odredbe na osnovu člana 210 ZOO-a. Stoga je obavezao tuženu da prvoapelantkinji vrati iznos od 5.309,57 KM koji je nepropisnim obračunom kamate neosnovano pribavila za sebe kao novčanu korist.
14. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi da traženje apelantkinja da sud obaveže tuženu da im isplati određene novčane iznose koji su nastali na osnovu kursnih razlika između kursa CHF preračunatog u KM na dan plasmana kredita i njegovog kursa na dan uplata pojedinačnih rata u utuženom periodu, sud je naveo da je prvo bilo potrebno riješiti pitanje da li je prvoapelantkinja imala obavezu da rate uplaćuje po kursu CHF preračunatom u KM koji je važio u vrijeme kada joj je tužena isplatila kredit ili po kursu važećem u vrijeme uplate pojedinačnih rata. U vezi s tim, sud je ponovo ukazao na odredbu člana 3 spornog ugovora kojim su stranke ugovorile ovakav način otplate kredita. Prvostepeni sud se pozvao na odredbe člana 394 ZOO-a (princip monetarnog nominalizma) i člana 395 (valuta obaveze). Imajući to u vidu, prvostepeni sud je zaključio da je tužena ugovaranjem u članu 3 spornog ugovora plaćanja rata kredita po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan uplate svake pojedinačne rate prekršila navedene odredbe, odnosno da je prvoapelantkinja bila obavezna da tuženoj otplaćuje rate po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan kada su joj sredstva stavljena na raspolaganje.
15. Sud je takođe naveo da tužena "kao finansijska organizacija ima pravnu mogućnost iz člana 1065 ZOO-a da od korisnika kredita, za novac koji im je stavila na raspolaganje naplati ugovorenu kamatu, a i zakonsku zateznu kamatu ukoliko ovaj bude kasnio sa otplatama". Stoga je sud zaključio da je nezakonito pribavljanje novčane koristi i po drugom osnovu, kursnoj razlici, kako je to tužena stavila u ugovor, zato što je na taj način tužena sebi pribavila dvostruku korist: po osnovu ugovorene promjenljive kamate i po osnovu kursnih razlika "koje su neminovno nastale usljed promjene tržišne vrijednosti strane valute u odnosu na domaću" tokom trajanja kreditne obaveze. Kako je sud dalje naveo, ZOO ne pruža zaštitu takvom ponašanju "budući da je očigledno da se njime krše osnovni postulati ugovornih odnosa, a to su načelo ravnopravnosti strana, savjesnosti i poštenja i načelo jednakih davanja." Sud je vještačenjem utvrdio da su tokom utuženog perioda nastale kursne razlike, odnosno da je vrijednost CHF rasla u odnosu na KM, te da je po tom osnovu prvoapelantkinja više uplatila 15.029,40 KM, na koji iznos ima i pravo na zateznu kamatu, za koju je vještak za utuženi period utvrdio da iznosi 6.297,37 KM.
16. Sud je konačno zaključio da se tužena "nije ponašala sa pažnjom dobrog stručnjaka, na šta je bila obavezna, budući da ona obavlja finansijsku djelatnost iz koje je zaključen predmetni ugovor, čime je tužena zloupotrijebila svoj monopolski položaj u odnosu na [apelantkinje] (nepravilnim obračunavanjem kamatne stope, te nepravilnim određivanjem da se iznos svake dospjele rate naplaćuje po srednjem kursu CHF preračunatog u KM na dan uplate rata, umjesto na dan plasmana kredita)".
17. Ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev da se utvrde ništavim odredbe člana 4 stav 1 alineja 5, te st. 7, 8 i 9 spornog ugovora sud je odbio zato što je utvrdio da je tužena imala zakonsko uporište da radi obezbjeđenja svog potraživanja po spornom ugovoru ugovori zasnivanje hipoteke na nepokretnostima i dostavljanje mjenice, što je regulisano navedenim odredbama.
18. Okružni sud je osporenom presudom broj 71 0 P 141459 14 Gž od 2. septembra 2015. godine djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništava odredba člana 12 spornog ugovora i tužena obavezana da prvoapelantkinji omogući otplatu preostalog dijela kredita konverzijom u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, te da joj isplati određene iznose na ime neosnovano stečene koristi s kamatama, kako je to precizno navedeno u izreci drugostepene odluke. U ostalom dijelu, koji se odnosio na usklađivanje plana otplate kredita s kamatnom stopom usklađenom s godišnjim Liborom i na isplatu razlike za više naplaćenu kamatu u utuženom periodu, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba člana 12 spornog ugovora ništava i kada je po tom osnovu obavezao tuženu na isplatu iznosa glavnog duga, obračunatih i dospjelih kamata i zatezne kamate na iznos glavnog duga, kako je to već navedeno. Okružni sud se takođe pozvao na odredbe čl. 10 i 11 ZOO-a pa je zaključio da je nesporno da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile sporni ugovor "kojim su se saglasili o bitnim elementima". Dalje, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je sporni ugovor tipski ugovor i da ga je pripremila tužena. Međutim, Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje principa ravnopravnosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tipskim ugovorima "određeni privredni subjekti plasiraju robu na tržištu pod identičnim uslovima", te da je "ustaljeno pravilo u tržišnoj privredi" da takve ugovore sastavlja samo jedna strana. Dalje, Okružni sud je naveo da je, prema članu 72 stav 1 ZOO-a, ugovor zaključen kada ga potpišu sva lica koja se njime obavezuju, što "podrazumijeva da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove." Takođe, Okružni sud je naveo da je "opštepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču." Okružni sud je zaključio da su apelantkinje i tužena zaključile ugovor slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom i da suprotno nisu ni dokazivale, te da je po tom ugovoru prvoapelantkinja imala obavezu da mjesečne rate izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate svake pojedinačne rate, kako je i ugovoreno.
20. Vrhovni sud je osporenom presudom broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine odbio reviziju apelantkinja zato što je zaključio da je drugostepena odluka u osporavanom dijelu pravilna. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su se stranke spornim ugovorom u čl. 2 i 3 saglasile o bitnim elementima ugovora. Sud je naglasio da apelantkinje nisu ni tražile da se utvrdi ništavost čl. 2 i 3 "koji sadrže valutnu klauzulu i promjenljivu kamatnu stopu", te da zbog toga pravna valjanost člana 12 spornog ugovora ne predstavlja prethodno pitanje za odluku o njihovom zahtjevu da im tužena isplati novčane iznose koji su nastali po osnovu kursnih razlika. Naime, član 12 spornog ugovora, kako je to naveo Vrhovni sud, ne definiše bitne elemente ugovora, "već je klauzula kojom su stranke odredile način primjene člana 2 i 3 ugovora". U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, Vrhovni sud je istakao da je ona pravno dopušteno sredstvo ugovaranja koje "podrazumijeva mogućnost određenih odstupanja od kursa, odnosno vrijednosti valute obračuna u odnosu na kurs drugih valuta ili tržišnu cijenu predmeta namjenskog kredita. Zbog višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu ni banka, ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora sagledaju buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora." Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelantkinje nisu u postupku ni isticale da im odredbe ugovora nisu bile jasne, niti da ugovor nisu prihvatile slobodnom voljom. Osim toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, "sve i kada bi se prihvatilo da je u pogledu svoje pregovaračke pozicije i razine obaviještenosti korisnik kredita u slabijem položaju u odnosu na banku, [prvoapelantkinji] koja ne spori da je ugovor pročitala, a pri tome je diplomirani ekonomista, u vrijeme zaključenja ugovora bile su poznate pravne posljedice ugovaranja tzv. valutne klauzule u švajcarskim francima i ekonomske posljedice zaključenja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja ove valute)."
21. Vrhovni sud je takođe naveo da za rješenje konkretne pravne stvari nije bitan izvor sredstava iz kojih je plasiran kredit s valutnom klauzulom, te da su neosnovani revizioni prigovori da je tužena trebala da dokaže da li se kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i da li je ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, niti su apelantkinje predlagale izvođenje dokaza u tom pravcu. U odnosu na prigovor o tome da je zbog enormnog rasta CHF valutna klauzula dovela do narušavanja ekvivalentnosti davanja na štetu apelantkinja, Vrhovni sud se pozvao na princip jednake vrijednosti prestacija iz člana 15 ZOO-a pa je naveo da se taj princip ne odnosi na sve ugovore, "već na dvostrano obavezne ugovore u kojima nije isključeno po prirodi ugovornih odnosa, ili po volji ugovornih strana". Takođe je naveo da je odstupanje od principa ekvivalentnosti "dozvoljeno u onim dvostranim ugovorima kod kojih po prirodi ugovornog odnosa vrijednost prestacije jedne strane ne mora biti srazmjerna vrijednosti prestacije druge strane (npr. ugovori o osiguranju, ugovori na sreću - tzv. aleatorni ugovori), kao i onda kada slobodno izraženom voljom ugovornih strana bude prihvaćena niža vrijednost prestacije jedne strane (član 139 stav 5 ZOO)." Vrhovni sud je dalje obrazložio da ZOO predviđa instrumente za uspostavljanje poremećene ugovorne ravnoteže, zavisno od toga da li je do narušavanja principa ekvivalentnosti došlo u vrijeme zaključenja ugovora ili nakon toga. Tako se, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, narušavanje ekvivalentnosti u vrijeme zaključenja ugovora otklanja zahtjevom za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja iz člana 139 ZOO-a, odnosno zahtjevom za raskid ili izmjenu ugovora iz člana 133 stav 4 ZOO-a ako su okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane nastale nakon toga. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantkinje nisu postavile takve zahtjeve.
22. Vrhovni sud je obrazložio i da sporni ugovor ne može da se smatra zelenaškim ugovorom koji je zabranjen odredbom člana 141 ZOO-a zato što iz provedenih dokaza nikako ne može da se izvuče zaključak da je ugovor zaključen s namjerom tužene da iskoristi stanje nužde, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost apelantkinja, niti da su one sporni ugovor zaključile nalazeći se u takvoj situaciji koja je, u suštini, za njih predstavljala neku nužnost.
23. U odnosu na obračun kamata po spornom ugovoru, Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio ono što su u odnosu na to pitanje utvrdili i prvostepeni i drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantkinje navode da su tužbeni zahtjev zasnivale "pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH", kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakon o bankama RS). Apelantkinje navode da su se naročito pozivale na odredbe čl. 3, 93 i 95 Zakona o zaštiti potrošača, koje su detaljno navele (stranica 4 apelacije), ali da "niti jedan sud na bilo kojoj instanci, posebno Okružni sud [...] i Vrhovni sud [...] nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelantkinje isticale tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS."
25. Takođe, apelantkinje navode da tužena nije niti u jednoj fazi postupka dokazala da se radi plasiranja spornog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i "isplaćivati pasivne kamatne stope". Navode i da ove njihove tvrdnje Vrhovni sud "kratko spominje i, bez bilo kakvog obrazloženja, odbija kao irelevantne [...] iako bi se moglo raditi o prividnom (simulovanom) pravnom poslu koji, prema članu 62 ZOORS nema učinka među ugovornim stranama." U odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredaba Zakona o zaštiti potrošača, apelantkinje se pozivaju na mišljenje Evropskog suda pravde u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: ESP) i navode da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su "prema Direktivi 93/13/EEZ [...] nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača sa valutnim klauzulama". U vezi s tim, apelantkinje detaljno navode stavove tog suda na str. 5-6 apelacije. Dalje, apelantkinje navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.
26. Takođe, apelantkinje navode da su sudovi "ignorisali" prvoapelantkinjinu izjavu da joj "nakon što uplati ratu kredita od mjesečne plate ostaje 25,00 KM za egzistenciju", što, prema njihovom mišljenju, pokazuje da Vrhovni i Okružni sud "nisu adekvatno odgovorili na pitanje na koji je način u predmetnom ugovoru uspostavljena ravnoteža uzajamnih prava i obaveza" ugovornih strana. Dalje, apelantkinje se pozivaju i na praksu Ustavnog suda u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora da bude propisano zakonom, ima legitiman cilj i mora da bude proporcionalno, odnosno mora da se uspostavi pravična ravnoteža između prava lica na imovinu i javnog (opšteg) interesa uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelantkinje smatraju da Vrhovni i Okružni sud nisu dali odgovor na pitanje "na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim načelo savjesnosti i poštenja i uopšte osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze."
27. Apelantkinje nisu posebno obrazlagale navodno kršenje prava na imovinu i na nediskriminaciju.
28. U dopunama apelacije apelantkinje su obavještavale Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP povodom istog pitanja koje se postavlja i u konkretnom slučaju. Apelantkinje predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda i predmet "vrati Okružnom sudu na ponovno razmatranje ili da sam meritorno riješi ovu pravnu stvar tako što će potvrditi prvostepenu presudu i dosuditi apelantkinjama pravičnu naknadu zbog povrede prava na pristup sudu."
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovorima na apelaciju Vrhovni i Okružni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri stavovima i zaključcima iznesenim u osporenim presudama. Osnovni sud je naveo da smatra da se "navodima apelanta ne dovodi u pitanje zakonitost odluka drugostepenog i revizionog suda, pa samim tim, da nisu povređena prava" na koja su se apelantkinje pozvale.
30. Tužena u svom odgovoru osporava apelacione navode. Naročito ističe da su netačni apelacioni navodi da sudovi "nisu obratili pažnju niti su razmotrili pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelantkinje isticale tokom postupka". Naprotiv, tužena smatra da su sudovi jasno obrazložili svoje odluke i "pozvali se na odgovarajuće propise, a Vrhovni sud [RS] u svojoj je odluci [...] čak i naveo koje pravne mogućnosti su stajale [apelantkinjama] na raspolaganju", ali da apelantkinje nisu koristile pravne instrumente koje propisuje ZOO za ovakve situacije. Tužena smatra i da praksa međunarodnog suda ne može da se primijeni na konkretnu situaciju "jer ne znamo šta je predmet spora u tim pravnim stvarima, a apelant se poziva samo na one stavove iz tih odluka koji mu navodno idu u korist."
V. Relevantni propisi
31. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Autonomija volje
Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Ravnopravnost strana
Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Načelo savjesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava
Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja
Član 14.
U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.
Načelo jednake vrijednosti davanja
Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora "strane" polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Zabrana prouzrokovanja štete
Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Dužnosti ispunjenja obaveza
Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava
Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Sastavljanje isprave
Član 72.
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...]
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Nejasne odredbe u posebnim slučajevima
Član 100.
U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.
Dopunsko pravilo
Član 101.
Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Obaveznost
Član 142.
(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.
(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.
(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.
(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.
Ništavost nekih odredbi opštih uslova
Član 143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.
Načelo monetarnog nominalizma
Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Valuta obaveze
Član 395.
Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
Pojam
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
32. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.
(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulisani ovim Zakonom primjenjivaće se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredaba, primjenjivaće se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.
(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva.
(4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koji u cjelini ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.
[...]
(10) Usluga je svaka djelatnost čija je namjena da bude ponuđena potrošačima.
Član 2.
Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.
Član 3.
Osnovna prava potrošača su:
[...]
d) pravo na informisanost;
[...]
g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...]
Član 93.
(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa njegovim sadržajem, odnosno ako su mu ugovorni uslovi bili poznati u vrijeme zaključenja ugovora.
(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora.
(3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredaba u ugovoru, važiće značenje koje je povoljnije za potrošača.
(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat sa ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.
Član 94.
(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.
(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.
Član 95.
Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatraće se nepravednim ako:
a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;
b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;
c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.
Član 96.
U opštim uslovima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:
[...]
d) kojom ugovorna strana predviđa da obećano činjenje može izmijeniti ili od njega odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...]
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 141459 15 Rev od 30. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 23. avgusta, a apelacija je podnesena 14. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Apelantkinje, između ostalog, smatraju da se u osporenim odlukama Okružni i Vrhovni sud nisu nikako bavili njihovom argumentacijom koju su isticale tokom cijelog postupka, a koja se ticala relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača u BiH, te da nisu jasno obrazložili zbog čega smatraju da je ugovaranjem valutne klauzule kao u spornom ugovoru postignuta ravnoteža uzajamnih davanja, naročito kada nakon isplate rate apelantkinji ne ostaje ni minimum sredstava za život.
41. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može da ukazuje, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da provedu dokaze koji bi mogli da dovedu do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju da obuhvate sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli da utiču na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na
42. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud najprije ističe da je u Odluci broj AP 5328/15 (odluka o dopustivosti i meritumu od 13. marta 2018. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 21/18, dostupna i na https://advokat-prnjavorac.com ) razmatrao isto pitanje i odbio apelaciju. U toj odluci Ustavni sud je imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine ("Službeni list EZ" broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine. Ustavni sud je u toj odluci ukazao na to da je vladavina prava osnovni princip na čijem ostvarenju rade svi nacionalni sudovi, pa tako i pravosuđe u BiH, te da iako Bosna i Hercegovina nije članica Evropske unije i nema direktnu obavezu da sprovodi odluke ESP kao što to imaju države članice, ona može da tumači domaće zakonodavstvo "u duhu pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija" (idem, AP 5328/15, tačka 35). Dalje, Ustavni sud je ukazao da je ESP u navedenim presudama naglasio važnost informisanog i upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uslovima i njihovim posljedicama zato što je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača. Nakon što je detaljno razmotrio stavove ESP u odlukama br. C-26/13 i C-186/16 (idem, tačke 36-37), Ustavni sud je zaključio da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za svoje odlučenje. U vezi s tim je u obrazloženju ponovo naglasio da je osnovni zadatak redovnih sudova, "kako sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava tako i sa aspekta zaključaka iz citiranog predmeta broj C-186/16 bio da provjeri da li je tužena kao davalac usluge apelantkinji kao primaocu usluge saopćila sve relevantne informacije u pogledu njenih finansijskih obaveza, i to u vrijeme zaključenja ugovora."
43. Uzevši u obzir sve okolnosti tog predmeta, Ustavni sud je, između ostalog, istakao da "razlozi i zaključak redovnih sudova u vezi s postojanjem bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja koji su apelantkinji predočeni na jasan i razumljiv način, u pisanoj formi, predstavljaju osnovnu razliku u odnosu na predmet koji je razmatrao i analizirao '[ESP] u vezi sa sličnim okolnostima, te da su stavovi i zaključci redovnih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora, kao i određenosti (odredivosti) predmeta ugovora potpuno jasni i razumljivi'. Stoga, kako smatra Ustavni sud, nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantkinja smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten. Ovo tim prije što je apelantkinja, iako je navela da tužbu podnosi radi utvrđenja ništavosti, zapravo, tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da izmijeni ugovor, što je u koliziji s obzirom na posljedice ništavosti na način kako su one regulirane odredbama ZOO-a (čl. 104 i 105)". Stoga je Ustavni sud zaključio da "imajući u vidu navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatrao [ESP], te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentirani razlozi," nema kršenja prava na pravično suđenje (idem, tačke 38-39).
44. Ustavni sud u vrijeme donošenja navedene odluke nije razmatrao praksu sudova u regionu na koju se apelantkinje pozivaju u ovoj odluci. Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regionu primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali.
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema razloga da donese drugačiju odluku u odnosu na isto pitanje koje apelantkinje postavljaju u ovoj apelaciji, u skoro istim okolnostima, pa se poziva na obrazloženje iz svoje ranije odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su apelantkinje tužbom tražile utvrđenje ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a istovremeno su tražile i izmjenu spornog ugovora. Pri tome, tačno je da su se apelantkinje u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već u odnosu na to moraju da se primijene odgovarajuće odredbe ZOO-a, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav 2). Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO-a o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba razmotrio prema ZOO-u koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje niti u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da prvoapelantkinjina izjava za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo na to da apelantkinjama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora, niti su apelantkinje tokom postupka u tužbi, pa niti u apelaciji to tvrdile. O tom pitanju i Okružni i Vrhovni sud su dali relevantna i dovoljna obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim ni u procesnom ni u materijalnom smislu (vidi tačke 20-22 ove odluke).
46. Dalje, i Okružni i Vrhovni sud su, postupajući u okvirima konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (da se utvrdi djelimična ništavost spornog ugovora - st. 2, 3 i 4 člana 12 i izmjenu ugovora u dijelu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope), detaljno razmotrili relevantne odredbe ZOO-a u okolnostima konkretnog slučaja. Vrhovni sud je ukazao da su se apelantkinje pozvale na narušavanje ekvivalentnosti davanja na njihovu štetu zbog enormnog rasta CHF. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je princip ekonomske ravnoteže zaštićen u obligacionom pravu različitim pravnim sredstvima, odnosno da postoje različiti instrumenti za otklanjanje poremećene ravnoteže uzajamnih davanja do koje dođe u vrijeme ili tokom trajanja ugovora, ali je obrazložio da apelantkinje nisu koristile te instrumente, odnosno da nisu postavile ni zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, ni zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora (vidi tačku 21 ove odluke). Osim toga, Vrhovni sud je čak ispitao i mogućnost da apelantkinje zbog nesrazmjere činidbi traže izmjenu zelenaškog ugovora, ali je zaključio da iz izvedenih dokaza ne može da se zaključi da bi se moglo raditi o takvom ugovoru (vidi tačku 22 ove odluke). Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje detaljno, jasno i zasnovano na relevantnim propisima, te da je, kao i u predmetu AP 5328/15, zahtjev za izmjenu ugovora u koliziji sa zahtjevom za djelimično utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli s obzirom na posljedice ništavosti. Takođe, na drugačije odlučenje ne mogu da utiču ni navodi apelantkinja o tome da sudovi nisu ispitali da li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i da li je ta sredstva konvertovala radi davanja kredita budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantkinje pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren.
47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama dali dovoljne i jasne razloge za svoja utvrđenja i zaključke, te da takva obrazloženja zadovoljavaju i mjerilo dovoljnosti i mjerilo relevantnosti (vidi tačku 40 ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostala prava
48. U odnosu na pravo na imovinu i na nediskriminaciju, apelantkinje nisu iznijele posebne navode. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje navode koje su iznijele u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalifikovale istovremeno i kao kršenje prava na imovinu, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, apelantkinje navode o diskriminaciji nisu učinile vjerovatnim jer niti su navele osnov po kojem su navodno diskriminisane i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, niti su navele uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bile diskriminisane u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge o svojim zaključcima da u konkretnom slučaju nije dokazano da odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru, u vrijeme njegovog zaključenja, apelantkinjama nisu bile dovoljno jasne i razumljive ili da ugovor nisu zaključile svojom slobodnom voljom, te da bi stoga sporni ugovor o kreditu u CHF bio ništav. Osim toga, apelantkinje nisu tužbenim zahtjevom tražile primjenu drugih instrumenata zaštite u slučaju narušene ravnoteže uzajamnih davanja ugovornih strana koje predviđa ZOO, o čemu su sudovi, takođe, dali jasna i detaljna obrazloženja.
50. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije budući da su apelantkinje navode o kršenju prava na imovinu zasnovale na istim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nisu iznijele ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
(Odluka Ustavnog suda BiH, AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine)
