POKLONI TREĆIH LICA UČINjENI TOKOM BRAČNE ZAJEDNICE
Porodični zakon
član 270 stav 6 i član 272
Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
Obrazloženje:
"Pravilno su sudovi odlučili o zahtjevu iz tužbe koji se odnosi na utvrđenje suvlasničkog dijela na stanu u B.. Naime, nije bilo sporno među strankama da je taj stan kupljen u toku...godine za vrijeme trajanja bračne zajednice pokojnog oca tužitelja P. Š. i prvotužene. Takođe, tokom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je stan kupljen od M. U. i njegove supruge većim dijelom sredstvima oca prvotužene M. Z.. Međutim, sporna je namjena poklona, odnosno da li je M. Z. novac za stan poklonio samo prvotuženoj ili bračnim drugovima. Ta dilema otklonjena je saslušanjem svjedoka M. Z. koji je u svojoj izjavi datoj na ročištu za glavnu raspravu 18.10.2016. godine u kojoj je u više navrata potvrdio da je stan kupljen porodici Š., a da ni jednim gestom nije učinio da se smatra da stan kupuje kao poklon kćerki - prvotuženoj Z.Š.
(...)
Takođe je neosnovan prigovor da sudovi nisu pravilno ocijenili izjavu M. U. - prodavca predmetnog stana ovjerenu kod prvog Osnovnog suda u B. dana 03.4.2013. godine. Prema toj izjavi, novac za stan u iznosu od 55.000,00 KM U. je primio od oca tužene M.Z., koju činjenicu definitivno tužitelj nije ni osporavao i koja nije mogla uticati na odluku u ovoj parnici na osnovu koje se ne može utvrditi namjena poklona.
Odredbom člana 270. stav 6. PZ propisano je da pokloni trećih lica učinjenih tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika, a odredbom člana 272. stav 1. istog zakona da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Dakle, primjenom citiranih odredbi PZ pravilno su sudovi utvrdili da ocu tužitelja i drugotuženog, te prvotuženoj po osnovu sticanja u braku pripada po ½ predmetnog stana koja pripada zaostavštini P. Š.
Odredbom člana 9. Zakona o nasljeđivanju ("Sl. glasnik RS" 1/09, u daljem tekstu: ZON) propisano je da zaostavštinu umrlog nasljeđuju, prije svih njegova djeca i njegov supružnik (prvi nasljedni red).
Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Kako u konkretnoj situaciji tužitelj i tuženi ulaze u prvi nasljedni red, pravilno su sudovi udovoljili dijelu tužbenog zahtjeva da tužitelju po osnovu nasljeđivanja pripada 1/6 dijela predmetnog stana.
Neosnovana je tvrdnja revizije da su sudovi iz izvedenih dokaza pogrešno zaključili da prvotužena - protivtužiteljica nije dokazala da je građenjem stekla suvlasnički dio na dijelu imovine pokojnog P. Š. - kući i zemljištu u G., pobliže označenim u stavu I odluke o protivtužbenom zahtjevu u izreci prvostepene presude.
Za navedenu imovinu nije ni bilo sporno tokom postupka da ju je pokojni P.Š. stekao u braku sa prvom suprugom B. Š. (majkom tužitelja), a da je vansudskim sporazumom od.... zaključenim između pokojnog P. i njegove prve supruge, predmetna kuća pripala P. u isključivo vlasništvo. Dakle, kuća je bila izgrađena još u toku 1983. godine, prije zaključenja braka pokojnog P. i prvotužene (1989. godine). Prvotužena izvedenim dokazima nije mogla izdejstvovati drugačiju odluku o protivtužbenom zahtjevu nižestepenih sudova. Naime, fakture o nabavci sitnijeg materijala za instalacije i sl., te dokazi o prihodima, pozajmicama i podizanju kredita od strane prvotuženog ne mogu predstavljati dokaze o znatnijim ulaganjima u predmetnu kuću, tim prije što iz dokaza o podizanju pozajmica i kredita nije moguće zaključiti da je taj novac utrošen za izgradnju kuće, a kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi. Uostalom, pod uslovom i da je tačna tvrdnja prvotužene da je učestvovala u izmjeni podova, izmjeni instalacija i stolarije, takva činjenica ne bi značila da je prvotužena na taj način mogla steći makar i manji suvlasnički dio na kući. Poboljšanjem već postojeće građevine, odnosno dogradnjom, adaptacijom ili renoviranjem nije moguće steći pravo susvojine, a licu koje je imalo troškove u vezi sa poboljšanjem građevine preostaje samo pravo na obligaciono - pravni zahtjev za vraćanje uloženog, ali ne i zahtjev za utvrđenje prava susvojine.
Tačna je tvrdnja revidenata da je u prvostepenom postupku učinjena povreda postupka (na koju je ukazivano žalbom) i to povreda odredbe člana 336. stav 3. ZPP, u vezi sa odredbom člana 66. istog zakona.
Prvostepeni sud je na pripremnom ročištu održanom 16.3.2016. godine naložio tužitelju da uredi tužbu i tužbeni zahtjev i u tu svrhu ostavio mu rok od 15 dana. Tužitelj je podnesak o uređenju tužbe dostavio sudu 04.4.2016. godine, što znači 4 dana nakon proteka ostavljenog roka. U ovoj situaciji radi se o sudskom roku koji je moguće produžiti uz određenu proceduru (član 323. stav 2. i stav 3. ZPP). Punomoćnik tužitelja nije tražio produženje roka, pa bi bilo pravilno da je sud primjenom odredbe člana 336. stav 3. ZPP donio rješenje kojim smatra da je tužba povučena.
Odgovarajući na ovaj prigovor žalbe, drugostepeni sud u pobijanoj odluci odbija prigovor opisujući sličnu procesnu situaciju u ovoj parnici, kada na zahtjev suda tužitelj nije u ostavljenom roku dostavio tačne adrese tuženih.
Ovakvo postupanje drugostepenog suda svakako predstavlja propust i povredu odredaba parničnog postupka, ali po ocjeni ovog suda takva povreda ne predstavlja povredu u smislu odredbe člana 209. ZPP, koja bi mogla uticati na donošenje zakonite odluke.
Naime, pravilno postupanje prvostepenog suda po odredbi člana 336. stav 3. ZPP bilo bi donošenje rješenja o povlačenju tužbe. Međutim, donošenje takvog rješenja ne znači meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu, jer tužitelju stoji na raspolaganju podnošenje nove tužbe sa istim zahtjevom, što je bilo za očekivati, ali uz nepotrebno odugovlačenje postupka."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 159995 18 Rev od 25.10.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/razvod-b ... raksa.html
Porodični zakon
član 270 stav 6 i član 272
Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
Obrazloženje:
"Pravilno su sudovi odlučili o zahtjevu iz tužbe koji se odnosi na utvrđenje suvlasničkog dijela na stanu u B.. Naime, nije bilo sporno među strankama da je taj stan kupljen u toku...godine za vrijeme trajanja bračne zajednice pokojnog oca tužitelja P. Š. i prvotužene. Takođe, tokom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je stan kupljen od M. U. i njegove supruge većim dijelom sredstvima oca prvotužene M. Z.. Međutim, sporna je namjena poklona, odnosno da li je M. Z. novac za stan poklonio samo prvotuženoj ili bračnim drugovima. Ta dilema otklonjena je saslušanjem svjedoka M. Z. koji je u svojoj izjavi datoj na ročištu za glavnu raspravu 18.10.2016. godine u kojoj je u više navrata potvrdio da je stan kupljen porodici Š., a da ni jednim gestom nije učinio da se smatra da stan kupuje kao poklon kćerki - prvotuženoj Z.Š.
(...)
Takođe je neosnovan prigovor da sudovi nisu pravilno ocijenili izjavu M. U. - prodavca predmetnog stana ovjerenu kod prvog Osnovnog suda u B. dana 03.4.2013. godine. Prema toj izjavi, novac za stan u iznosu od 55.000,00 KM U. je primio od oca tužene M.Z., koju činjenicu definitivno tužitelj nije ni osporavao i koja nije mogla uticati na odluku u ovoj parnici na osnovu koje se ne može utvrditi namjena poklona.
Odredbom člana 270. stav 6. PZ propisano je da pokloni trećih lica učinjenih tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika, a odredbom člana 272. stav 1. istog zakona da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Dakle, primjenom citiranih odredbi PZ pravilno su sudovi utvrdili da ocu tužitelja i drugotuženog, te prvotuženoj po osnovu sticanja u braku pripada po ½ predmetnog stana koja pripada zaostavštini P. Š.
Odredbom člana 9. Zakona o nasljeđivanju ("Sl. glasnik RS" 1/09, u daljem tekstu: ZON) propisano je da zaostavštinu umrlog nasljeđuju, prije svih njegova djeca i njegov supružnik (prvi nasljedni red).
Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Kako u konkretnoj situaciji tužitelj i tuženi ulaze u prvi nasljedni red, pravilno su sudovi udovoljili dijelu tužbenog zahtjeva da tužitelju po osnovu nasljeđivanja pripada 1/6 dijela predmetnog stana.
Neosnovana je tvrdnja revizije da su sudovi iz izvedenih dokaza pogrešno zaključili da prvotužena - protivtužiteljica nije dokazala da je građenjem stekla suvlasnički dio na dijelu imovine pokojnog P. Š. - kući i zemljištu u G., pobliže označenim u stavu I odluke o protivtužbenom zahtjevu u izreci prvostepene presude.
Za navedenu imovinu nije ni bilo sporno tokom postupka da ju je pokojni P.Š. stekao u braku sa prvom suprugom B. Š. (majkom tužitelja), a da je vansudskim sporazumom od.... zaključenim između pokojnog P. i njegove prve supruge, predmetna kuća pripala P. u isključivo vlasništvo. Dakle, kuća je bila izgrađena još u toku 1983. godine, prije zaključenja braka pokojnog P. i prvotužene (1989. godine). Prvotužena izvedenim dokazima nije mogla izdejstvovati drugačiju odluku o protivtužbenom zahtjevu nižestepenih sudova. Naime, fakture o nabavci sitnijeg materijala za instalacije i sl., te dokazi o prihodima, pozajmicama i podizanju kredita od strane prvotuženog ne mogu predstavljati dokaze o znatnijim ulaganjima u predmetnu kuću, tim prije što iz dokaza o podizanju pozajmica i kredita nije moguće zaključiti da je taj novac utrošen za izgradnju kuće, a kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi. Uostalom, pod uslovom i da je tačna tvrdnja prvotužene da je učestvovala u izmjeni podova, izmjeni instalacija i stolarije, takva činjenica ne bi značila da je prvotužena na taj način mogla steći makar i manji suvlasnički dio na kući. Poboljšanjem već postojeće građevine, odnosno dogradnjom, adaptacijom ili renoviranjem nije moguće steći pravo susvojine, a licu koje je imalo troškove u vezi sa poboljšanjem građevine preostaje samo pravo na obligaciono - pravni zahtjev za vraćanje uloženog, ali ne i zahtjev za utvrđenje prava susvojine.
Tačna je tvrdnja revidenata da je u prvostepenom postupku učinjena povreda postupka (na koju je ukazivano žalbom) i to povreda odredbe člana 336. stav 3. ZPP, u vezi sa odredbom člana 66. istog zakona.
Prvostepeni sud je na pripremnom ročištu održanom 16.3.2016. godine naložio tužitelju da uredi tužbu i tužbeni zahtjev i u tu svrhu ostavio mu rok od 15 dana. Tužitelj je podnesak o uređenju tužbe dostavio sudu 04.4.2016. godine, što znači 4 dana nakon proteka ostavljenog roka. U ovoj situaciji radi se o sudskom roku koji je moguće produžiti uz određenu proceduru (član 323. stav 2. i stav 3. ZPP). Punomoćnik tužitelja nije tražio produženje roka, pa bi bilo pravilno da je sud primjenom odredbe člana 336. stav 3. ZPP donio rješenje kojim smatra da je tužba povučena.
Odgovarajući na ovaj prigovor žalbe, drugostepeni sud u pobijanoj odluci odbija prigovor opisujući sličnu procesnu situaciju u ovoj parnici, kada na zahtjev suda tužitelj nije u ostavljenom roku dostavio tačne adrese tuženih.
Ovakvo postupanje drugostepenog suda svakako predstavlja propust i povredu odredaba parničnog postupka, ali po ocjeni ovog suda takva povreda ne predstavlja povredu u smislu odredbe člana 209. ZPP, koja bi mogla uticati na donošenje zakonite odluke.
Naime, pravilno postupanje prvostepenog suda po odredbi člana 336. stav 3. ZPP bilo bi donošenje rješenja o povlačenju tužbe. Međutim, donošenje takvog rješenja ne znači meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu, jer tužitelju stoji na raspolaganju podnošenje nove tužbe sa istim zahtjevom, što je bilo za očekivati, ali uz nepotrebno odugovlačenje postupka."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 159995 18 Rev od 25.10.2018. godine)
https://advokat-prnjavorac.com/razvod-b ... raksa.html
