POJAM STANARSKOG PRAVA, NJEGOVA PRIMJENA I PRAVNE POSLJEDICE
POJAM STANARSKOG PRAVA, NJEGOVA PRIMJENA I PRAVNE POSLJEDICE
Stanarsko pravo je obično pravni institut koji se veže za period socijalizma. I stvarno ovaj institut je regulisan Zakonom o stambenim odnosima koji je usvojen 1983.g. a prije njega je bio na snazi Zakon o stambenim odnosima koji je usvojen 1973.g. Ovaj pravni institut je bio veoma začajan za prošli komunistički sistem i odigrao je jednu od najzanačjniju uloga u podruštvljavanju imovine. Također uspostavom stanarskog prava tadašnji državni aparat je riješio stambeno pitanje mnogih građana. Postavlja se pitanje šta je stanarsko pravo? Stanarsko pravo je pravo fizičke osobe da koristi određeni stan pod uvjetma da državi ili vlasniku stana plati stanarinu koje je određivana u simboličnim iznosima. Također nosioc stanarskog prava je bio dužan održavati stan i plaćati režije. Lice koje ima stanarsko pravo je nazvano korisnikom stana odnosno nosiocem stanarskog prava. Korisnikom stana se smatra nosioc stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim trajno žive. Naravno, stanarsko pravo je bilo neograničeno pravo korištenja i stan nije mogao biti predmetom privatnog vasništva. Nosioci stanarskog prava su imali svjest za riješeno stambeno pitanje bez uspostavljanja prava vlasništva a ovo pravo je bilo i prenosivo na članove užeg porodičnog domaćinstva ako su sa njim živjeli. Supružnik se smatra sunosiocem stanarskog prava i on nije vršio prenos nakon što umre njegov bračni partner. Prenos stanarskog oprava je vršio mjesno nadležan općinski organ za stambene poslove. Stanarsko pravo nije moglo biti predmetom nasljeđivanja. Stanarsko pravo se sticalo na način da je vlasnik stana donosio riješenje kojim se stan dodijeljuje određenom licu, on bi ulazio u posjed predmetnog stana a nakog toga bi se zaključivao Ugovor o korištenju stana. Ugovovr o korištenju stana je zaključivao nadležni stambeni organ koji je vodio brigu o svim stanovima i on se zaključiova u strogo pisanom obliku. Znači, da bi se neko smatrao nosiocem stanarskog prava on je morao biti u posjedu na temelju valjanog pravnog osnova a onda i zaključiti ugovor o korištenju stana. Međutim, postoji i jedna pravna situacija koja bespravnom korisniku daje mogućnst da stekne stanarsko pravo ako vlasnik stana u roku od 5 godna ne podnese zahjev za deložiranje odnosni u naredna 3 godine ne preduzme mjere na iseljenju iz stana besravnog koirsnika. To znači da bespravni korisniku roku 8 godina bespravnog korištenja stiče stanarsko pravo. Organ koji je nadležan da donosi odluku o sticanju stanarskog prava bespravnog korisnika, je sud u parničnom postupku. Postupak se pokreće tužbom tako što nosioc stanatrskog prava tuži vasnika stana i mora dokazati da je u periodu od 8 godian stanovao u stanu i da je u stan ušao kao bespravni korsinik. Ovo je jako zanimljivo da tužitelj sudu nesmije dostaviti bilo kakva akt kojim bi dao legitimitet svog korištenja jer onda gubi pravo kao bespravni korisnik.
Nakon potpisivanja Daytona a što je javnosti poznato usvojen je čitav set zakona iz stambene oblasti. Prvi zakonski propis koji je usvojen jeste Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. Prema ovom zakonu svim nosiocima stanarskog prava koji su napustili stanove do aprila 1991 godine omogućen je povrat stanova s tim da zahtjev za povrat su morali podnijeti u strogo propisanom zakonskom roku. Istovremeno ovim zakonom su stavljeni van snage svi ugovori i rješenja kojim su u periodu 1991 do 1998 godine doneseni i kojima su dodjeljivani napušteni stanovi. Ovaj zakon navodim iz razloga što će se upravo na temenlju ovog zakona sa posebnom pažnjom obraditi stanarsko pravo. Ovim zakonom nosioci stanarskih prava su legitimisani kao potencijalni vlasnici i stanovi kojima je stečeno stanarsko pravo su tretirani kao pravo na njihov dom. Prilikom donošenja ovog zakonskog propisa donesen je i drugi zakon a to je Zakon o izmejnama i dopuna ma zakona o stambenim odnosima kojim zakonom je legitimisan naprijed citirani zakoniski propis. Znači kategorija stanarskog prava je dobila na izuzetnoj važnostu usvajanjem ovog seta Zakona.
Stanarsko pravo se pretvara u imovinsko pravo onog momenta kada se usvaja Zakon o prodaji stanova a kojima postoji stanarsko pravo. Prema ovom zakonskom propisu nosioci stanarskoh prava na stanovima u društvenoj svojini su dobili pravo na otkup takvih stanova. Upitno je da li je država u tom momentu stanarsko pravo mogla poistovjetiti sa imovinskim pravima. Tadašnje strukture vlasti na području FBIH nisu morale usvajati ishitrena zakonska rješenja, jer je predloženim zakonom po mom skromnom mišljenju država ostala bez abnormalno velike imovine. Način na koji se vršila prodaja stanova je posebno nanijela gromnu štetu državi. Prema Zakonu o prodaji stava stanovi su otkupljivani izdatim certifikatima. U Republici Srpskoj stanje je drugačije s obziorm da je prilikom prodje stanova određen dio kupoprodajne cijene isplaćivan u novcu. Da je kojim slučajem Federacija BIH usvojila takvo zakonsko rješenje, mogao se formirati Fond za restituciju koji bi bio napunjenim ozbiljnim materijalnim sredstvima i poslužio bi za rješavanje restitucije kao gorućeg problema u BIH. Također veliki dio stambenog fonda bi bio sačuvan, s obzirom da bi se zbjegli manipulativni poslovi sa certifikatima. Međutuim zakon je donesen i nosioci staarskih prava i njihovi članovi porodičnog domaćinstav asu mogli i otkupili su takve stanove. Većine stambenog fonda na područu Sarajeva koji je otkupljen su nakon toga prodli, gdje su ogromna materijalna sredstva odlivena iz Bosne i Hercegovine. Ovaj Zakon o prodaji stanova je bitan i iz razloga jer je u svojim odredbama predvidio ukidanje stanarskog prava dvije godine nakon stupanja na snagu zakona a to je 6 januar 2001 godine. Ovaj zakon će biti krucijalan i u daljim postupcima dokazivanju stanarskih prava, jer će shodno ovoj odredbi zakona zakonodavac odnosno sud zauzeti stav da se stanarsko pravo može steći do ovog datuma. Ovom odredbom smatram da su oštećeni mnogi borci i boračka populacija koji su u posjed stanova ušli nakon 1995 godine a za koje stanove nije podnesen zahtjev za povrat.
Iz svoje prakse, a koja je izuzeno bogata zaključujem da je ova kategorija građana pokušala voditi raznorazne sudske postupke da bi spriječili deložacijiu iz tih stanova i eventualno ostvariti pravo na otkup. Mnogi građani su čuli da se stanarsko pravo može steći ukoliko u stanu žive duže od 8 godina, i to je naravno istina. Radi se o kao što sam naprijed naveo o sticanju stanarskog prava po osnovu nezakonitog useljenja u stan. To je regulisano odredbom člana 30 Zakona o stabenim odnosima. Uistinu mnogi građani, a obično boračka populacija su ušli u posjed stanova ili u toku rata ili neposredno nakon rata bez pravnih osnova. U tim slučajebima a da bi utvrdilo stanrsko prabo, se ustaje sa tužbom i dokazuje par bitnih činjenica. Prva činjenica je da se radi o bespravnom korisniku a što znači da to lice ne smije dostaviti dokaz sudu da mu je od bilo kojeg organa izdato bilo kakvo rješenje za ulazak u posjed. Ovo možda izgleda nelogično, ali da bi neko stekao stanarsko pravo na temelju korištenja stana bez pravnog osnova, bukvalno mora dokazati da je u stan ušao na svoju ruku i da ga niko za to nije ovlastio. Tu se javlja jedan apsurd a to je da je provala u tuđu imovinu nezakonit čin. Međutim ako na tom stanu nema povrata i ako država nije preuzela mjere da spriječi takve postupke tada zakon kažnjava državu kao vlasnika stana i da je svojstvo nosioca stanarskog prava bespravnom korisniku. Druga bitna činjenica koju treba dokazati jeste da je on stvarno koristio taj stan. Dokaz koji sud tretira jeste potvrda iz mjesen zajednice o primanju humanitarne pomoći, ili potvrda iz Federalnog zavoda za statistiku da se lice nalazilo na listi popisa 1991 , uvjerenje o kretanju koje izdaje MUP. Po pravilu ovo uvjerenje o kretanju bi trebalo biti najvjerodostojnije ali mnogi građani se nisu prijavljivali na adrese u momentu ulaska u posjed iz više razloga, te su prijave vršili naknadno što im pravi ozbiljne probleme u ovim postupcima. Jedan od najvećih problema je činjenica da se stanarsko pravo moglo steći do decembra mjeseca 2001 godine. To znači da lica koja su u stanove ušli nakon 1992 godine ne mogu steći stanarsko pravo na stanovima po ovom osnovu jer ne ispunjavaju uslov kontinuiranog korištenja duže od 8 godina. Sva ta lica, većina njih stanove koriste i danas ali je zakonodavac odredbama zakona o prodaji stanova i zauzetim statvovima sudova nanio ozbiljne probleme bespravnim korisnicima. Tu imamo jedan nonsens. Taj nonsens je da se u pojedinim slučajevima stanarsko pravo utvrđuje i u ovom periodu odnosno nakon decembra 2001 godine. Ti slučajevi su kada nosioc stanrskog prava umre i kada uži član porodičnog domaćinstva želi da naslijedi stanarsko pravo. Način na koji se to radi jeste da Uprava za stambena potanja koja se na sumnjiv način legitimisala za tu vrstu poslova, donosi rješenje kojim se utvrđuje da određeno lice „ steklo svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno da imaju sva prava koja proitiču iz stanarskog prava“. Postavljam pitanje kako to da se nakon roka iz decembra 2001 godine može prenositi stanarsko pravo u korist tih lica a bespravnim korisnicima osujetiti pravo samo zato što do tog datuma nisu napunili 8 godina korištenja. To ću ostaviti kao pravnu dilemu i veliki propust države da je mnogim licima , a podlačim najviše boračkoj populaciji onemogućeno sticanje stanarskog prava a onda i otkup tog stana, samo zbog toga što su ih ograničili rokom sticanja stanarskog prava.
Postoji još jedan veliki propust države kada je u pitanju otkup stanova. Prema Zakonu o stambenim odnosima stanarsko pravo se moglo steći na stanovima u drušvenom vlasništvu i stanovima u privatnom vlasništvu. Najdrastičniji primjer represije bivšeg sistema jeste da je privatno vlasništvo u tolikoj mjeri derogirano da je država omogućila da određeno lice stekne svojsvo nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu a za koji je nosioc stanarskog prava plaćao kiriju u vrijednosti jedne kutije cigareta. Drugi problem su stanovi koji su na temelju nacionalizacije preši u društveno vlasništvo. Kada su svi očekivali da će zakon o restituciji izdejstvovat povrat nacionaliziranih sanova izvornih vlasnika sadašnja vlast je pokazala jednu abnormalnu upornost da se nosiocima stanarskih prava omoguće sva prava na uštrb izvornih vlasnika. Umjesto da država izvrši povrat tih stanova izvornim vlasnicima, a nosiocima stanarskoh prava kojima je država utvrdila ta pravao bezbjedi zamjenske stanove, država donosi izmjene i dopune zakona o prodaji stanova gdje se uz pomoć Ustavnog suda F BIH ukida odredba kojom se zabranjuje otkup tih stanova i omogućava otkup bez bilo kakve obaveze države prema izvornim vlasnicima. Nakon što su svi stanovi u vlasništvu napr. vakufa na takav način otkupljeni, tada je došlo do neviđene trgovine tim stanovima i abnormalnom bogaćenju nosioca stanarskih prava kojim ni komunistički sistem nije dozvolio otkup.
Nakon toga država pokušava da donese iIzmjene zakona o prodaji stanova te da izvornim vlasnicima obešteti njiohova prava , međutim taj zakonski propis nikada nije uvidio svjetlo dana.
Na kraju je ostala nerješena jedna kategorija stanova a to su stanovi u privatnom vlasništvu gdje su stečena stanarska prava. Ta kategorija do danas nije rješena, i Kanton Srajevo je donio poseban zakon kojim je utrdvio da nosioci stanarskih prava vlasnicima tih stanova plaćaju simbolične kirije i da je to pravo u ograničenom smislu nasljedno. Nejasno je zašto država ne rješava ovo goruće pitanje, jer postoji bojazan da će država mimo svih pravila i logika i tim nosiocima stnaraskih prava omogućiti otkup. Lično smatram da sve nosioce stanarskih ptava treba izjednačiti ali ne na način da im se omogući otkup tih stanova već da im država obezbjedi zamjenske stanove. Znači stanarsko pravo je uspostavio bivši komunistički sistem, a ovaj sistemm pretvorio u imovinsko pravo odnosno pravo vlasništva. Smatram da je jedna diskriminacija urađena drugom diskriminacijiom jer je ovo izuzetno složen postupak kojim se bavio i prošli komunistički sistem. Kaad je u pitanju kategorija nosioca stanrskih prava možemo zaključiti da je stanarsko pravo recidiv komunističkog sistema koje je ovaj sistem pretvorio u imovinsko pravo, što će ostati vječita dilema a možda i tema pisanja od nekih budućih autora i izvođenje računice koliko je BIH oštećena ovakvim djelovanjima državnog aparata.
Kao zaključak ovog rada želim da uputim sadašnje korisnike stanova da ukoliko ispunjavaju uslove koji su naprijed navedeni da ne čekaju da budu deložirani, već da putem advokata pokrenu sudske postupke pa makar i neispunjavali uslov od 8 godina do decembra 2001 godin, jer smatram da je to diskrimantosrka odredba koja bi mogla biti prednetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH.
poduzetnice.ba
POJAM STANARSKOG PRAVA, NJEGOVA PRIMJENA I PRAVNE POSLJEDICE
Stanarsko pravo je obično pravni institut koji se veže za period socijalizma. I stvarno ovaj institut je regulisan Zakonom o stambenim odnosima koji je usvojen 1983.g. a prije njega je bio na snazi Zakon o stambenim odnosima koji je usvojen 1973.g. Ovaj pravni institut je bio veoma začajan za prošli komunistički sistem i odigrao je jednu od najzanačjniju uloga u podruštvljavanju imovine. Također uspostavom stanarskog prava tadašnji državni aparat je riješio stambeno pitanje mnogih građana. Postavlja se pitanje šta je stanarsko pravo? Stanarsko pravo je pravo fizičke osobe da koristi određeni stan pod uvjetma da državi ili vlasniku stana plati stanarinu koje je određivana u simboličnim iznosima. Također nosioc stanarskog prava je bio dužan održavati stan i plaćati režije. Lice koje ima stanarsko pravo je nazvano korisnikom stana odnosno nosiocem stanarskog prava. Korisnikom stana se smatra nosioc stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim trajno žive. Naravno, stanarsko pravo je bilo neograničeno pravo korištenja i stan nije mogao biti predmetom privatnog vasništva. Nosioci stanarskog prava su imali svjest za riješeno stambeno pitanje bez uspostavljanja prava vlasništva a ovo pravo je bilo i prenosivo na članove užeg porodičnog domaćinstva ako su sa njim živjeli. Supružnik se smatra sunosiocem stanarskog prava i on nije vršio prenos nakon što umre njegov bračni partner. Prenos stanarskog oprava je vršio mjesno nadležan općinski organ za stambene poslove. Stanarsko pravo nije moglo biti predmetom nasljeđivanja. Stanarsko pravo se sticalo na način da je vlasnik stana donosio riješenje kojim se stan dodijeljuje određenom licu, on bi ulazio u posjed predmetnog stana a nakog toga bi se zaključivao Ugovor o korištenju stana. Ugovovr o korištenju stana je zaključivao nadležni stambeni organ koji je vodio brigu o svim stanovima i on se zaključiova u strogo pisanom obliku. Znači, da bi se neko smatrao nosiocem stanarskog prava on je morao biti u posjedu na temelju valjanog pravnog osnova a onda i zaključiti ugovor o korištenju stana. Međutim, postoji i jedna pravna situacija koja bespravnom korisniku daje mogućnst da stekne stanarsko pravo ako vlasnik stana u roku od 5 godna ne podnese zahjev za deložiranje odnosni u naredna 3 godine ne preduzme mjere na iseljenju iz stana besravnog koirsnika. To znači da bespravni korisniku roku 8 godina bespravnog korištenja stiče stanarsko pravo. Organ koji je nadležan da donosi odluku o sticanju stanarskog prava bespravnog korisnika, je sud u parničnom postupku. Postupak se pokreće tužbom tako što nosioc stanatrskog prava tuži vasnika stana i mora dokazati da je u periodu od 8 godian stanovao u stanu i da je u stan ušao kao bespravni korsinik. Ovo je jako zanimljivo da tužitelj sudu nesmije dostaviti bilo kakva akt kojim bi dao legitimitet svog korištenja jer onda gubi pravo kao bespravni korisnik.
Nakon potpisivanja Daytona a što je javnosti poznato usvojen je čitav set zakona iz stambene oblasti. Prvi zakonski propis koji je usvojen jeste Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. Prema ovom zakonu svim nosiocima stanarskog prava koji su napustili stanove do aprila 1991 godine omogućen je povrat stanova s tim da zahtjev za povrat su morali podnijeti u strogo propisanom zakonskom roku. Istovremeno ovim zakonom su stavljeni van snage svi ugovori i rješenja kojim su u periodu 1991 do 1998 godine doneseni i kojima su dodjeljivani napušteni stanovi. Ovaj zakon navodim iz razloga što će se upravo na temenlju ovog zakona sa posebnom pažnjom obraditi stanarsko pravo. Ovim zakonom nosioci stanarskih prava su legitimisani kao potencijalni vlasnici i stanovi kojima je stečeno stanarsko pravo su tretirani kao pravo na njihov dom. Prilikom donošenja ovog zakonskog propisa donesen je i drugi zakon a to je Zakon o izmejnama i dopuna ma zakona o stambenim odnosima kojim zakonom je legitimisan naprijed citirani zakoniski propis. Znači kategorija stanarskog prava je dobila na izuzetnoj važnostu usvajanjem ovog seta Zakona.
Stanarsko pravo se pretvara u imovinsko pravo onog momenta kada se usvaja Zakon o prodaji stanova a kojima postoji stanarsko pravo. Prema ovom zakonskom propisu nosioci stanarskoh prava na stanovima u društvenoj svojini su dobili pravo na otkup takvih stanova. Upitno je da li je država u tom momentu stanarsko pravo mogla poistovjetiti sa imovinskim pravima. Tadašnje strukture vlasti na području FBIH nisu morale usvajati ishitrena zakonska rješenja, jer je predloženim zakonom po mom skromnom mišljenju država ostala bez abnormalno velike imovine. Način na koji se vršila prodaja stanova je posebno nanijela gromnu štetu državi. Prema Zakonu o prodaji stava stanovi su otkupljivani izdatim certifikatima. U Republici Srpskoj stanje je drugačije s obziorm da je prilikom prodje stanova određen dio kupoprodajne cijene isplaćivan u novcu. Da je kojim slučajem Federacija BIH usvojila takvo zakonsko rješenje, mogao se formirati Fond za restituciju koji bi bio napunjenim ozbiljnim materijalnim sredstvima i poslužio bi za rješavanje restitucije kao gorućeg problema u BIH. Također veliki dio stambenog fonda bi bio sačuvan, s obzirom da bi se zbjegli manipulativni poslovi sa certifikatima. Međutuim zakon je donesen i nosioci staarskih prava i njihovi članovi porodičnog domaćinstav asu mogli i otkupili su takve stanove. Većine stambenog fonda na područu Sarajeva koji je otkupljen su nakon toga prodli, gdje su ogromna materijalna sredstva odlivena iz Bosne i Hercegovine. Ovaj Zakon o prodaji stanova je bitan i iz razloga jer je u svojim odredbama predvidio ukidanje stanarskog prava dvije godine nakon stupanja na snagu zakona a to je 6 januar 2001 godine. Ovaj zakon će biti krucijalan i u daljim postupcima dokazivanju stanarskih prava, jer će shodno ovoj odredbi zakona zakonodavac odnosno sud zauzeti stav da se stanarsko pravo može steći do ovog datuma. Ovom odredbom smatram da su oštećeni mnogi borci i boračka populacija koji su u posjed stanova ušli nakon 1995 godine a za koje stanove nije podnesen zahtjev za povrat.
Iz svoje prakse, a koja je izuzeno bogata zaključujem da je ova kategorija građana pokušala voditi raznorazne sudske postupke da bi spriječili deložacijiu iz tih stanova i eventualno ostvariti pravo na otkup. Mnogi građani su čuli da se stanarsko pravo može steći ukoliko u stanu žive duže od 8 godina, i to je naravno istina. Radi se o kao što sam naprijed naveo o sticanju stanarskog prava po osnovu nezakonitog useljenja u stan. To je regulisano odredbom člana 30 Zakona o stabenim odnosima. Uistinu mnogi građani, a obično boračka populacija su ušli u posjed stanova ili u toku rata ili neposredno nakon rata bez pravnih osnova. U tim slučajebima a da bi utvrdilo stanrsko prabo, se ustaje sa tužbom i dokazuje par bitnih činjenica. Prva činjenica je da se radi o bespravnom korisniku a što znači da to lice ne smije dostaviti dokaz sudu da mu je od bilo kojeg organa izdato bilo kakvo rješenje za ulazak u posjed. Ovo možda izgleda nelogično, ali da bi neko stekao stanarsko pravo na temelju korištenja stana bez pravnog osnova, bukvalno mora dokazati da je u stan ušao na svoju ruku i da ga niko za to nije ovlastio. Tu se javlja jedan apsurd a to je da je provala u tuđu imovinu nezakonit čin. Međutim ako na tom stanu nema povrata i ako država nije preuzela mjere da spriječi takve postupke tada zakon kažnjava državu kao vlasnika stana i da je svojstvo nosioca stanarskog prava bespravnom korisniku. Druga bitna činjenica koju treba dokazati jeste da je on stvarno koristio taj stan. Dokaz koji sud tretira jeste potvrda iz mjesen zajednice o primanju humanitarne pomoći, ili potvrda iz Federalnog zavoda za statistiku da se lice nalazilo na listi popisa 1991 , uvjerenje o kretanju koje izdaje MUP. Po pravilu ovo uvjerenje o kretanju bi trebalo biti najvjerodostojnije ali mnogi građani se nisu prijavljivali na adrese u momentu ulaska u posjed iz više razloga, te su prijave vršili naknadno što im pravi ozbiljne probleme u ovim postupcima. Jedan od najvećih problema je činjenica da se stanarsko pravo moglo steći do decembra mjeseca 2001 godine. To znači da lica koja su u stanove ušli nakon 1992 godine ne mogu steći stanarsko pravo na stanovima po ovom osnovu jer ne ispunjavaju uslov kontinuiranog korištenja duže od 8 godina. Sva ta lica, većina njih stanove koriste i danas ali je zakonodavac odredbama zakona o prodaji stanova i zauzetim statvovima sudova nanio ozbiljne probleme bespravnim korisnicima. Tu imamo jedan nonsens. Taj nonsens je da se u pojedinim slučajevima stanarsko pravo utvrđuje i u ovom periodu odnosno nakon decembra 2001 godine. Ti slučajevi su kada nosioc stanrskog prava umre i kada uži član porodičnog domaćinstva želi da naslijedi stanarsko pravo. Način na koji se to radi jeste da Uprava za stambena potanja koja se na sumnjiv način legitimisala za tu vrstu poslova, donosi rješenje kojim se utvrđuje da određeno lice „ steklo svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno da imaju sva prava koja proitiču iz stanarskog prava“. Postavljam pitanje kako to da se nakon roka iz decembra 2001 godine može prenositi stanarsko pravo u korist tih lica a bespravnim korisnicima osujetiti pravo samo zato što do tog datuma nisu napunili 8 godina korištenja. To ću ostaviti kao pravnu dilemu i veliki propust države da je mnogim licima , a podlačim najviše boračkoj populaciji onemogućeno sticanje stanarskog prava a onda i otkup tog stana, samo zbog toga što su ih ograničili rokom sticanja stanarskog prava.
Postoji još jedan veliki propust države kada je u pitanju otkup stanova. Prema Zakonu o stambenim odnosima stanarsko pravo se moglo steći na stanovima u drušvenom vlasništvu i stanovima u privatnom vlasništvu. Najdrastičniji primjer represije bivšeg sistema jeste da je privatno vlasništvo u tolikoj mjeri derogirano da je država omogućila da određeno lice stekne svojsvo nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu a za koji je nosioc stanarskog prava plaćao kiriju u vrijednosti jedne kutije cigareta. Drugi problem su stanovi koji su na temelju nacionalizacije preši u društveno vlasništvo. Kada su svi očekivali da će zakon o restituciji izdejstvovat povrat nacionaliziranih sanova izvornih vlasnika sadašnja vlast je pokazala jednu abnormalnu upornost da se nosiocima stanarskih prava omoguće sva prava na uštrb izvornih vlasnika. Umjesto da država izvrši povrat tih stanova izvornim vlasnicima, a nosiocima stanarskoh prava kojima je država utvrdila ta pravao bezbjedi zamjenske stanove, država donosi izmjene i dopune zakona o prodaji stanova gdje se uz pomoć Ustavnog suda F BIH ukida odredba kojom se zabranjuje otkup tih stanova i omogućava otkup bez bilo kakve obaveze države prema izvornim vlasnicima. Nakon što su svi stanovi u vlasništvu napr. vakufa na takav način otkupljeni, tada je došlo do neviđene trgovine tim stanovima i abnormalnom bogaćenju nosioca stanarskih prava kojim ni komunistički sistem nije dozvolio otkup.
Nakon toga država pokušava da donese iIzmjene zakona o prodaji stanova te da izvornim vlasnicima obešteti njiohova prava , međutim taj zakonski propis nikada nije uvidio svjetlo dana.
Na kraju je ostala nerješena jedna kategorija stanova a to su stanovi u privatnom vlasništvu gdje su stečena stanarska prava. Ta kategorija do danas nije rješena, i Kanton Srajevo je donio poseban zakon kojim je utrdvio da nosioci stanarskih prava vlasnicima tih stanova plaćaju simbolične kirije i da je to pravo u ograničenom smislu nasljedno. Nejasno je zašto država ne rješava ovo goruće pitanje, jer postoji bojazan da će država mimo svih pravila i logika i tim nosiocima stnaraskih prava omogućiti otkup. Lično smatram da sve nosioce stanarskih ptava treba izjednačiti ali ne na način da im se omogući otkup tih stanova već da im država obezbjedi zamjenske stanove. Znači stanarsko pravo je uspostavio bivši komunistički sistem, a ovaj sistemm pretvorio u imovinsko pravo odnosno pravo vlasništva. Smatram da je jedna diskriminacija urađena drugom diskriminacijiom jer je ovo izuzetno složen postupak kojim se bavio i prošli komunistički sistem. Kaad je u pitanju kategorija nosioca stanrskih prava možemo zaključiti da je stanarsko pravo recidiv komunističkog sistema koje je ovaj sistem pretvorio u imovinsko pravo, što će ostati vječita dilema a možda i tema pisanja od nekih budućih autora i izvođenje računice koliko je BIH oštećena ovakvim djelovanjima državnog aparata.
Kao zaključak ovog rada želim da uputim sadašnje korisnike stanova da ukoliko ispunjavaju uslove koji su naprijed navedeni da ne čekaju da budu deložirani, već da putem advokata pokrenu sudske postupke pa makar i neispunjavali uslov od 8 godina do decembra 2001 godin, jer smatram da je to diskrimantosrka odredba koja bi mogla biti prednetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH.
poduzetnice.ba
