Službeni glasnik BiH, broj 35/17
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4585/14, rješavajući apelaciju Safeta Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Safeta Džanića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Safet Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 25. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 4. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 30. januara 2017. godine.
4. S obzirom na to da je u uvodu osporene Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U kao datum njenog donošenja naveden 22. august 2013. godine, a da je apelant u apelaciji tvrdio da je taj datum pogrešno napisan i da je navedena presuda, zapravo, donesena 22. augusta 2014. godine, Ustavni sud je dopisom od 22. februara 2017. godine pozvao Kantonalni sud da se izjasni o ovim apelantovim navodima. Kantonalni sud je dopisom od 2. marta 2017. godine obavijestio Ustavni sud da je provjerom u CMS utvrdio da je datum donošenja predmetne presude, zaista, pogrešno napisan u uvodu te presude i da je predmetna presuda donesena 22. augusta 2014. godine zbog čega je po službenoj dužnosti donio rješenje o ispravci te presude (koje je dostavio u prilogu navedenog dopisa).
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-107/07 od 24. augusta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. juna 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) po osnovu ranjavanja od 12. januara 1993. godine uz koji je priložio staru i novu medicinsku dokumentaciju, uvjerenje o državljanstvu i fotokopiju lične karte. Dalje, konstatirano je da je Služba po službenoj dužnosti pribavila i uvjerenje Odjela za odbranu Tuzla - Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane). Zatim, konstatirano je da je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, a u skladu sa članom 46. Zakona o pravima boraca, pribavila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca na osnovu kojeg je donijela rješenje kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu kao ratnom vojnom invalidu IX grupe sa 30 % invaliditeta. Međutim, konstatirano je da je Ministarstvo u žalbenom postupku donijelo rješenje kojim je poništilo prvostepeno rješenje Službe i predmet vratilo istom organu na ponovni postupak, nalažući otklanjanje određenih nedostataka u provođenju prvostepenog postupka i pribavljanje od apelanta ili službenim putem izvorne medicinske dokumentacije iz perioda ranjavanja ili perioda najbližem periodu ranjavanja, "jer se u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz iz bilo kojeg perioda rata kojim se dokazuje ranjavanje". Pored toga, konstatirano je da je predmetnim rješenjem Ministarstva naloženo Službi da se, radi zakonitog vođenja upravnog postupka, službenim putem obrati medicinskim ustanovama radi provjere vjerodostojnosti priložene medicinske dokumentacije u vezi sa liječenjem apelanta od posljedica ranjavanja.
8. Služba je u obrazloženju rješenja, dalje, navela da je, postupajući po rješenju Ministarstva, 2. juna 2009. godine uputila dopis apelantu kojim ga je obavijestila da je dužan dostaviti izvornu medicinsku dokumentaciju iz perioda ranjavanja, a ukoliko je ne posjeduje, da je neophodno da izjavom kod tog organa precizira o kojem vremenskom periodu liječenja se radi i u kojim ustanovama se liječio nakon ranjavanja. Služba je konstatirala da je apelant u izjavi od 6. jula 2009. godine naveo da je ranjen 12. januara 1993. godine u mjestu Lemešac i da je po ranjavanju liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Služba je istakla da se, nakon dobijanja apelantove izjave, obratila Ministarstvu odbrane - Zajednički štab OSBiH […] radi dostave podataka iz evidencije o liječenju apelanta, a koje ju je obavijestilo da "Arhivski depo ARBiH" ne posjeduje medicinsku dokumentaciju ratne bolnice Srebrenica. Pored toga, Služba je konstatirala da je apelant u svojoj izjavi od 10. augusta 2009. godine istakao da se, nakon ranjavanja, liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica, a prelaskom na "slobodnu teritoriju" u Domu zdravlja Lukavac, a poslije preseljenja u Sarajevo u ambulanti Breka u Sarajevu i Domu zdravlja Vrazovo u Sarajevu. Služba je ukazala da je, shodno tome, uputila dopise navedenim medicinskim ustanovama radi pribavljanja potvrde, uvjerenja ili obavijesti o apelantovom liječenju. Također, Služba je navela da јu je JU Dom zdravlja Sarajevo aktom od 14. oktobra 2009. godine obavijestila da u kartotekama nije nađena evidencija o apelantovom liječenju, a Dom zdravlja Vrazovo, Dom zdravlja Lukavac i Dom zdravlja Breka, i pored nekoliko urgencija, nisu odgovorili na dopise Službe.
9. Shodno navedenom, Služba je zaključila da je dovedena u pitanje vjerodostojnost medicinske dokumentacije o apelantovom liječenju nakon ranjavanja. Služba je navela da reviziono uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradanja apelanta ne predstavlja i dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja s obzirom na to da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o liječenju neposredno nakon ranjavanja. Služba je istakla da u ponovnom postupku, nakon službene provjere medicinske dokumentacije, njena vjerodostojnost nije potvrđena zbog čega predmetna dokumentacija nije validna za daljnje postupanje u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida i po tom osnovu prava na ličnu invalidninu apelanta. Pri tome Služba je navela da je nesporno da je apelant pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH i da je obolio o čemu postoji validno reviziono uvjerenje vojnog organa, ali da ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju, iako je članom 43. Zakona o pravima boraca propisano da se pisanim dokaznim sredstvom, prema stavu 1. ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Također, Služba je konstatirala da apelant ne posjeduje ni dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja u periodu od 90 dana od naznačenog datuma u revizionom uvjerenju (12. januara 1993. godine) prema odredbama člana 45. Zakona o pravima boraca. S obzirom na to Služba je zaključila da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant ne ispunjava uvjete za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida iz člana 3. Zakona o pravima branilaca zbog čega je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
10. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj UP-II-03-41-947/12 od 16. maja 2013. godine.
11. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelant u žalbi, između ostalog, naveo da je nesporno da je ranjen 12. januara 1993. godine i da se liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica u periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine o čemu JZU Dom zdravlja Srebrenica ima dokaze u vidu otpusnog pisma. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, pozivajući se na član 43. Zakona o pravima boraca. Pri tome Ministarstvo je navelo da je članom 43. Zakona o pravima boraca propisano da se utvrđivanje da je rana ili ozljeda zadobivena pod okolnostima iz člana 3. Zakona dokazuje samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. tog zakona, a da se pisanim dokaznim sredstvima, prema stavu 1. tog člana, smatra izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, ozljede ili oboljenja. Također, Ministarstvo je navelo da je stavom 4. člana 43. Zakona o pravima boraca propisano da se pisanim dokaznim sredstvima u smislu tog zakona ne smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kom obliku bila saopćena.
12. Ministarstvo je uvidom u uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradavanja Odjela za odbranu Tuzla - Ministarstva odbrane od 25. juna 2007. godine konstatiralo da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH od 18. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine i da je na vojnoj dužnosti ranjen 12. januara 1993. godine, a po osnovu čega je i tražio priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Međutim, Ministarstvo je istaklo da se kao dokaz tog ranjavanja u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz koji bi se mogao smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno ranjavanje u navedenom periodu, kako je to propisano članom 43. Zakona o pravima boraca. Ministarstvo je ukazalo na to da je zbog toga prvostepenom organu naloženo da provjeri njenu vjerodostojnost, a na šta su se nadležne zdravstvene ustanove, kako je to navedeno u prvostepenom rješenju, očitovale da ne mogu potvrditi njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da je po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, konstatirano da se imenovani u ratnoj bolnici liječio u periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je, također, konstatiralo da je u spisu predmeta priložena izjava dr. Avde Hasanovića, koju je citirala JZU Dom zdravlja Srebrenica, a kojom je to lice potvrdilo da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, te da je od posljedica ranjavanja liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica.
13. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatiralo da u predmetnom postupku nije dokazana ključna činjenica postojanja izvorne medicinske dokumentacije za ranjavanje s obzirom na to da nijedna zdravstvena ustanova nije potvrdila njenu vjerodostojnost, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja je navedenu potvrdu izdala po osnovu otpusnog pisma dr. Avde Hasanovića. Pri tome Ministarstvo je zaključilo da se prijepis otpusnog pisma Ratne bolnice Srebrenica, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, na koji se apelant pozvao u žalbi, ne može smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, ni propisano protokoliran. Ministarstvo je konstatiralo da se spomenuti dokaz, koji je potpisao dr. Avdo Hasanović, može smatrati izjavom tog lica kojom se potvrđuje da je apelant liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da se u postupcima utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida ne mogu koristiti kao dokaz izjave, nego isključivo pisana medicinska dokumentacija, kako je to i propisano članom 43. stav 4. Zakona o pravima boraca. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci rješenja, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku a u vezi sa članom 43. Zakona o pravima branilaca.
14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 43. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da se utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona vrši samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog zakona. Također, ukazao je da je odredbom člana 43. stav 3. istog zakona propisano da se pisanim dokaznim sredstvima, prema stavu 1. ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Kantonalni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju iz podataka spisa proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po uputama drugostepenog organa, nakon provedenog postupka izveo zaključak da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja u smislu člana 43. stav 3. Zakona o pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u kom je obliku saopćena, kako je to izričito propisano u članu 43. stav 4. navedenog zakona. Shodno tome, a suprotno prigovorima tužbe, Kantonalni sud je ocijenio da je odluka organa uprave pravilna i zakonita tim prije što apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja njegovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na neustavnoj zakonskoj odredbi. Naime, apelant ističe da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je član 43. Zakona o pravima boraca proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine, a da je trebalo da ima u vidu tu presudu s obzirom na to da je osporenu presudu donio 22. augusta 2014. godine. Pri tome apelant ukazuje da je Ustavni sud FBiH u predmetnoj presudi utvrdio da odredbe navedenog člana bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica. Apelant tvrdi da je na njegovu situaciju primjenjiv stav Ustavnog suda FBiH izražen u spomenutoj presudi da su isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane Zakonom o pravima boraca dovedeni u neravnopravan položaj. Pored toga, apelant ukazuje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir kao valjan dokaz potvrdu JZU Dom zdravlja Srebrenica u kojoj je, po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma dr. Avde Hasanovića, konstatirano da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. do 19. januara 1993. godine.
18. U vezi sa navodnom povredom ostalih prava, apelant tvrdi da mu je osporenom presudom onemogućeno priznavanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja, pa samim tim i legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na ličnu invalidninu i ostale beneficije, što predstavlja imovinu. Također, tvrdi da je primjenom člana 43. Zakona o pravima boraca doveden u diskriminiran položaj u odnosu na sva lica kojima je priznat status ratnog vojnog invalida zbog činjenice da su imali izvornu medicinsku dokumentaciju neposredno nakon ranjavanja.
b) Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud tvrdi da su apelacioni navodi neosnovani zbog razloga koji su sadržani u osporenoj presudi tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Ministarstvo, prije svega, ukazuje na odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, te navodi da se u predmetu ne nalazi nijedan nalaz koji bi se mogao smatrati medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno apelantovo ranjavanje. Pri tome Ministarstvo navodi da je prvostepenom organu naložena provjera vjerodostojnosti dokumentacije na šta su se nadležne zdravstvene ustanove očitovale da ne mogu potvrditi njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, konstatira da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. januara do 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je istaklo da se taj prijepis ne može smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, niti propisno protokoliran. Pored toga, Ministarstvo tvrdi da je potrebno utvrditi da li je apelacija dopustiva s obzirom na to da je osporena presuda donesena 22. augusta 2013. godine.
21. Služba, u suštini, opisuje tok postupka i ponavlja razloge koje je dala u obrazloženju svog rješenja.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 33/04, 56/06, 70/07 i 9/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji je po naređenju ili nalogu nadležnog vojnog organa ili organa uprave nadležnog za poslove odbrane i državne sigurnosti, pod uvjetima i okolnostima iz prethodnog stava, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Ratni vojni invalid je i lice koje je u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz st. 1. i 2. ovog člana bilo ratni zarobljenik i zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
[…]
Član 43.
Utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog Zakona.
Utvrđivanje da je lice od kojeg članovi porodice izvode prava, prema odredbama ovog Zakona, poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim dokaznim sredstvima na način iz stava 1. ovog člana.
Pisanim dokaznim sredstvom prema stavu 1. ovog člana smatra se i izvorna medicinska dokumentacija koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja.
Pisanim dokaznim sredstvima, u smislu ovog Zakona, ne smatra se izjava stranke i drugih lica, bez obzira na to u kom obliku je saopćena.
Član 44.
Nadležni organ za vojne evidencije za vojna lica, pripadnike policije i druga lica koja su pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona zadobila ranu ili povredu usljed koje je nastupilo oštećenje organizma, odnosno koja su pod tim okolnostima poginula, umrla ili nestala, na osnovu pisane vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je to lice ranjeno ili povrijeđeno, odnosno poginulo, umrlo ili nestalo.
Član 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
23. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.
Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.
24. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:
1. Utvrđuje se da [...]čl. 43. i 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
[...]
3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
[...]
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
[...]
b) Članom 43. osporenog zakona propisana su dokazna sredstva za utvrđivanje da li je rana ili povreda zadobijena odnosno da li je lice od kojeg članovi porodice izvode prava po ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona, a to su: pisana dokazna sredstva odnosno, saglasno članu 44. osporenog zakona, pisana vojna dokumentacija, te izvorna medicinska dokumentacija koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Izričito je navedeno da se pisanim dokaznim sredstvom ne smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem je obliku saopćena.
Članom 45. osporenog zakona još više su sužena (ograničena) dokazna sredstva za utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona i to na medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
Analizirajući navedene odredbe Ustavni sud Federacije utvrdio je da bitno sužavaju odnosno isključuju primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja (član 43.) odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član 45.) Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koja, po ocjeni ovog Suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom položaju pred zakonom.
Identičan stav u pogledu ograničavanja dokaznih sredstava i, time, isključivanja odredbi Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica, Ustavni sud Federacije je već iznio u Presudi U-7/12 od 20.11.2012. godine.
[...]
Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i upravnom sporu radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanja lične invalidnine, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 639/16 od 23. novembra 2016. godine, tačka 25, i AP 4444/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 47).
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o pravima boraca, a odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine su donesene pozivanjem na taj član, nije u skladu sa Ustavom FBiH.
34. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja organa uprave kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da su organi uprave, pravilno primijenivši odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev s obzirom na to da su utvrdili da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja u smislu člana 43. stav 3. Zakona o pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u kom je obliku saopćena, kako je to izričito propisano u članu 43. stav 4. navedenog zakona, a da apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji osnovano ukazuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine utvrđeno da odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, na koje su se organi uprave i Kantonalni sud pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, nisu saglasne sa Ustavom FBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u obrazloženju predmetne presude, između ostalog, ukazao: "Analizirajući navedene odredbe, Ustavni sud Federacije utvrdio je da bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja (član 43), odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član 45). Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koje, prema ocjeni ovog suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku, odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom položaju pred zakonom."
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u "Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja mogućnost Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja koja mogu biti na snazi određeni vremenski period. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine proizlazi da tom odlukom nisu utvrđena nikakva prelazna rješenja u smislu odredbe člana 40. stav 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je odredbom člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da "[usvojeni ili predloženi zakon [...] organa federalne [...] vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH', [...], Ustavni sud konstatira da se član 43. Zakona o pravima boraca, dakle, ne primjenjuje od 29. novembra 2013. godine, kao dana objavljivanja te presude u 'Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine'".
38. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, koju je donio 22. augusta 2014. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon objavljivanja predmetne presude Ustavnog suda FBiH u "Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine", zaključio da su organi uprave pravilno primijenivši odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u smislu odredaba člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odredba člana 43. Zakona o pravima boraca, na kojoj je Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje, ne primjenjuje od 29. novembra 2013. godine kao "dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud trebalo da uzme u obzir navedenu presudu Ustavnog suda FBiH, a što nije učinio, te da tek nakon dovođenja te presude u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta donese odluku u konkretnom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.
39. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH, koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" nekoliko mjeseci prije donošenja osporene odluke Kantonalnog suda, a kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o pravima boraca nije u skladu sa Ustavom FBiH.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4585/14, rješavajući apelaciju Safeta Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Safeta Džanića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Safet Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 25. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 4. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 30. januara 2017. godine.
4. S obzirom na to da je u uvodu osporene Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U kao datum njenog donošenja naveden 22. august 2013. godine, a da je apelant u apelaciji tvrdio da je taj datum pogrešno napisan i da je navedena presuda, zapravo, donesena 22. augusta 2014. godine, Ustavni sud je dopisom od 22. februara 2017. godine pozvao Kantonalni sud da se izjasni o ovim apelantovim navodima. Kantonalni sud je dopisom od 2. marta 2017. godine obavijestio Ustavni sud da je provjerom u CMS utvrdio da je datum donošenja predmetne presude, zaista, pogrešno napisan u uvodu te presude i da je predmetna presuda donesena 22. augusta 2014. godine zbog čega je po službenoj dužnosti donio rješenje o ispravci te presude (koje je dostavio u prilogu navedenog dopisa).
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-107/07 od 24. augusta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. juna 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) po osnovu ranjavanja od 12. januara 1993. godine uz koji je priložio staru i novu medicinsku dokumentaciju, uvjerenje o državljanstvu i fotokopiju lične karte. Dalje, konstatirano je da je Služba po službenoj dužnosti pribavila i uvjerenje Odjela za odbranu Tuzla - Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane). Zatim, konstatirano je da je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, a u skladu sa članom 46. Zakona o pravima boraca, pribavila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca na osnovu kojeg je donijela rješenje kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu kao ratnom vojnom invalidu IX grupe sa 30 % invaliditeta. Međutim, konstatirano je da je Ministarstvo u žalbenom postupku donijelo rješenje kojim je poništilo prvostepeno rješenje Službe i predmet vratilo istom organu na ponovni postupak, nalažući otklanjanje određenih nedostataka u provođenju prvostepenog postupka i pribavljanje od apelanta ili službenim putem izvorne medicinske dokumentacije iz perioda ranjavanja ili perioda najbližem periodu ranjavanja, "jer se u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz iz bilo kojeg perioda rata kojim se dokazuje ranjavanje". Pored toga, konstatirano je da je predmetnim rješenjem Ministarstva naloženo Službi da se, radi zakonitog vođenja upravnog postupka, službenim putem obrati medicinskim ustanovama radi provjere vjerodostojnosti priložene medicinske dokumentacije u vezi sa liječenjem apelanta od posljedica ranjavanja.
8. Služba je u obrazloženju rješenja, dalje, navela da je, postupajući po rješenju Ministarstva, 2. juna 2009. godine uputila dopis apelantu kojim ga je obavijestila da je dužan dostaviti izvornu medicinsku dokumentaciju iz perioda ranjavanja, a ukoliko je ne posjeduje, da je neophodno da izjavom kod tog organa precizira o kojem vremenskom periodu liječenja se radi i u kojim ustanovama se liječio nakon ranjavanja. Služba je konstatirala da je apelant u izjavi od 6. jula 2009. godine naveo da je ranjen 12. januara 1993. godine u mjestu Lemešac i da je po ranjavanju liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Služba je istakla da se, nakon dobijanja apelantove izjave, obratila Ministarstvu odbrane - Zajednički štab OSBiH […] radi dostave podataka iz evidencije o liječenju apelanta, a koje ju je obavijestilo da "Arhivski depo ARBiH" ne posjeduje medicinsku dokumentaciju ratne bolnice Srebrenica. Pored toga, Služba je konstatirala da je apelant u svojoj izjavi od 10. augusta 2009. godine istakao da se, nakon ranjavanja, liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica, a prelaskom na "slobodnu teritoriju" u Domu zdravlja Lukavac, a poslije preseljenja u Sarajevo u ambulanti Breka u Sarajevu i Domu zdravlja Vrazovo u Sarajevu. Služba je ukazala da je, shodno tome, uputila dopise navedenim medicinskim ustanovama radi pribavljanja potvrde, uvjerenja ili obavijesti o apelantovom liječenju. Također, Služba je navela da јu je JU Dom zdravlja Sarajevo aktom od 14. oktobra 2009. godine obavijestila da u kartotekama nije nađena evidencija o apelantovom liječenju, a Dom zdravlja Vrazovo, Dom zdravlja Lukavac i Dom zdravlja Breka, i pored nekoliko urgencija, nisu odgovorili na dopise Službe.
9. Shodno navedenom, Služba je zaključila da je dovedena u pitanje vjerodostojnost medicinske dokumentacije o apelantovom liječenju nakon ranjavanja. Služba je navela da reviziono uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradanja apelanta ne predstavlja i dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja s obzirom na to da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o liječenju neposredno nakon ranjavanja. Služba je istakla da u ponovnom postupku, nakon službene provjere medicinske dokumentacije, njena vjerodostojnost nije potvrđena zbog čega predmetna dokumentacija nije validna za daljnje postupanje u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida i po tom osnovu prava na ličnu invalidninu apelanta. Pri tome Služba je navela da je nesporno da je apelant pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH i da je obolio o čemu postoji validno reviziono uvjerenje vojnog organa, ali da ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju, iako je članom 43. Zakona o pravima boraca propisano da se pisanim dokaznim sredstvom, prema stavu 1. ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Također, Služba je konstatirala da apelant ne posjeduje ni dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja u periodu od 90 dana od naznačenog datuma u revizionom uvjerenju (12. januara 1993. godine) prema odredbama člana 45. Zakona o pravima boraca. S obzirom na to Služba je zaključila da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant ne ispunjava uvjete za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida iz člana 3. Zakona o pravima branilaca zbog čega je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
10. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj UP-II-03-41-947/12 od 16. maja 2013. godine.
11. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelant u žalbi, između ostalog, naveo da je nesporno da je ranjen 12. januara 1993. godine i da se liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica u periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine o čemu JZU Dom zdravlja Srebrenica ima dokaze u vidu otpusnog pisma. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, pozivajući se na član 43. Zakona o pravima boraca. Pri tome Ministarstvo je navelo da je članom 43. Zakona o pravima boraca propisano da se utvrđivanje da je rana ili ozljeda zadobivena pod okolnostima iz člana 3. Zakona dokazuje samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. tog zakona, a da se pisanim dokaznim sredstvima, prema stavu 1. tog člana, smatra izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, ozljede ili oboljenja. Također, Ministarstvo je navelo da je stavom 4. člana 43. Zakona o pravima boraca propisano da se pisanim dokaznim sredstvima u smislu tog zakona ne smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kom obliku bila saopćena.
12. Ministarstvo je uvidom u uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradavanja Odjela za odbranu Tuzla - Ministarstva odbrane od 25. juna 2007. godine konstatiralo da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH od 18. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine i da je na vojnoj dužnosti ranjen 12. januara 1993. godine, a po osnovu čega je i tražio priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Međutim, Ministarstvo je istaklo da se kao dokaz tog ranjavanja u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz koji bi se mogao smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno ranjavanje u navedenom periodu, kako je to propisano članom 43. Zakona o pravima boraca. Ministarstvo je ukazalo na to da je zbog toga prvostepenom organu naloženo da provjeri njenu vjerodostojnost, a na šta su se nadležne zdravstvene ustanove, kako je to navedeno u prvostepenom rješenju, očitovale da ne mogu potvrditi njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da je po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, konstatirano da se imenovani u ratnoj bolnici liječio u periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je, također, konstatiralo da je u spisu predmeta priložena izjava dr. Avde Hasanovića, koju je citirala JZU Dom zdravlja Srebrenica, a kojom je to lice potvrdilo da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, te da je od posljedica ranjavanja liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica.
13. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatiralo da u predmetnom postupku nije dokazana ključna činjenica postojanja izvorne medicinske dokumentacije za ranjavanje s obzirom na to da nijedna zdravstvena ustanova nije potvrdila njenu vjerodostojnost, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja je navedenu potvrdu izdala po osnovu otpusnog pisma dr. Avde Hasanovića. Pri tome Ministarstvo je zaključilo da se prijepis otpusnog pisma Ratne bolnice Srebrenica, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, na koji se apelant pozvao u žalbi, ne može smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, ni propisano protokoliran. Ministarstvo je konstatiralo da se spomenuti dokaz, koji je potpisao dr. Avdo Hasanović, može smatrati izjavom tog lica kojom se potvrđuje da je apelant liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da se u postupcima utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida ne mogu koristiti kao dokaz izjave, nego isključivo pisana medicinska dokumentacija, kako je to i propisano članom 43. stav 4. Zakona o pravima boraca. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci rješenja, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku a u vezi sa članom 43. Zakona o pravima branilaca.
14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 43. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da se utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona vrši samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog zakona. Također, ukazao je da je odredbom člana 43. stav 3. istog zakona propisano da se pisanim dokaznim sredstvima, prema stavu 1. ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Kantonalni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju iz podataka spisa proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po uputama drugostepenog organa, nakon provedenog postupka izveo zaključak da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja u smislu člana 43. stav 3. Zakona o pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u kom je obliku saopćena, kako je to izričito propisano u članu 43. stav 4. navedenog zakona. Shodno tome, a suprotno prigovorima tužbe, Kantonalni sud je ocijenio da je odluka organa uprave pravilna i zakonita tim prije što apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja njegovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na neustavnoj zakonskoj odredbi. Naime, apelant ističe da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je član 43. Zakona o pravima boraca proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine, a da je trebalo da ima u vidu tu presudu s obzirom na to da je osporenu presudu donio 22. augusta 2014. godine. Pri tome apelant ukazuje da je Ustavni sud FBiH u predmetnoj presudi utvrdio da odredbe navedenog člana bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica. Apelant tvrdi da je na njegovu situaciju primjenjiv stav Ustavnog suda FBiH izražen u spomenutoj presudi da su isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane Zakonom o pravima boraca dovedeni u neravnopravan položaj. Pored toga, apelant ukazuje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir kao valjan dokaz potvrdu JZU Dom zdravlja Srebrenica u kojoj je, po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma dr. Avde Hasanovića, konstatirano da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. do 19. januara 1993. godine.
18. U vezi sa navodnom povredom ostalih prava, apelant tvrdi da mu je osporenom presudom onemogućeno priznavanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja, pa samim tim i legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na ličnu invalidninu i ostale beneficije, što predstavlja imovinu. Također, tvrdi da je primjenom člana 43. Zakona o pravima boraca doveden u diskriminiran položaj u odnosu na sva lica kojima je priznat status ratnog vojnog invalida zbog činjenice da su imali izvornu medicinsku dokumentaciju neposredno nakon ranjavanja.
b) Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud tvrdi da su apelacioni navodi neosnovani zbog razloga koji su sadržani u osporenoj presudi tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Ministarstvo, prije svega, ukazuje na odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, te navodi da se u predmetu ne nalazi nijedan nalaz koji bi se mogao smatrati medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno apelantovo ranjavanje. Pri tome Ministarstvo navodi da je prvostepenom organu naložena provjera vjerodostojnosti dokumentacije na šta su se nadležne zdravstvene ustanove očitovale da ne mogu potvrditi njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, konstatira da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. januara do 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je istaklo da se taj prijepis ne može smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, niti propisno protokoliran. Pored toga, Ministarstvo tvrdi da je potrebno utvrditi da li je apelacija dopustiva s obzirom na to da je osporena presuda donesena 22. augusta 2013. godine.
21. Služba, u suštini, opisuje tok postupka i ponavlja razloge koje je dala u obrazloženju svog rješenja.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 33/04, 56/06, 70/07 i 9/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji je po naređenju ili nalogu nadležnog vojnog organa ili organa uprave nadležnog za poslove odbrane i državne sigurnosti, pod uvjetima i okolnostima iz prethodnog stava, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Ratni vojni invalid je i lice koje je u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz st. 1. i 2. ovog člana bilo ratni zarobljenik i zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
[…]
Član 43.
Utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog Zakona.
Utvrđivanje da je lice od kojeg članovi porodice izvode prava, prema odredbama ovog Zakona, poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim dokaznim sredstvima na način iz stava 1. ovog člana.
Pisanim dokaznim sredstvom prema stavu 1. ovog člana smatra se i izvorna medicinska dokumentacija koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja.
Pisanim dokaznim sredstvima, u smislu ovog Zakona, ne smatra se izjava stranke i drugih lica, bez obzira na to u kom obliku je saopćena.
Član 44.
Nadležni organ za vojne evidencije za vojna lica, pripadnike policije i druga lica koja su pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona zadobila ranu ili povredu usljed koje je nastupilo oštećenje organizma, odnosno koja su pod tim okolnostima poginula, umrla ili nestala, na osnovu pisane vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je to lice ranjeno ili povrijeđeno, odnosno poginulo, umrlo ili nestalo.
Član 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
23. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.
Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.
24. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:
1. Utvrđuje se da [...]čl. 43. i 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
[...]
3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
[...]
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
[...]
b) Članom 43. osporenog zakona propisana su dokazna sredstva za utvrđivanje da li je rana ili povreda zadobijena odnosno da li je lice od kojeg članovi porodice izvode prava po ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona, a to su: pisana dokazna sredstva odnosno, saglasno članu 44. osporenog zakona, pisana vojna dokumentacija, te izvorna medicinska dokumentacija koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Izričito je navedeno da se pisanim dokaznim sredstvom ne smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem je obliku saopćena.
Članom 45. osporenog zakona još više su sužena (ograničena) dokazna sredstva za utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona i to na medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
Analizirajući navedene odredbe Ustavni sud Federacije utvrdio je da bitno sužavaju odnosno isključuju primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja (član 43.) odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član 45.) Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koja, po ocjeni ovog Suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom položaju pred zakonom.
Identičan stav u pogledu ograničavanja dokaznih sredstava i, time, isključivanja odredbi Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica, Ustavni sud Federacije je već iznio u Presudi U-7/12 od 20.11.2012. godine.
[...]
Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i upravnom sporu radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanja lične invalidnine, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 639/16 od 23. novembra 2016. godine, tačka 25, i AP 4444/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 47).
33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o pravima boraca, a odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine su donesene pozivanjem na taj član, nije u skladu sa Ustavom FBiH.
34. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja organa uprave kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da su organi uprave, pravilno primijenivši odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev s obzirom na to da su utvrdili da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja u smislu člana 43. stav 3. Zakona o pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u kom je obliku saopćena, kako je to izričito propisano u članu 43. stav 4. navedenog zakona, a da apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji osnovano ukazuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine utvrđeno da odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, na koje su se organi uprave i Kantonalni sud pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, nisu saglasne sa Ustavom FBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u obrazloženju predmetne presude, između ostalog, ukazao: "Analizirajući navedene odredbe, Ustavni sud Federacije utvrdio je da bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja (član 43), odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član 45). Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koje, prema ocjeni ovog suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku, odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom položaju pred zakonom."
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u "Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja mogućnost Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja koja mogu biti na snazi određeni vremenski period. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine proizlazi da tom odlukom nisu utvrđena nikakva prelazna rješenja u smislu odredbe člana 40. stav 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je odredbom člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da "[usvojeni ili predloženi zakon [...] organa federalne [...] vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH', [...], Ustavni sud konstatira da se član 43. Zakona o pravima boraca, dakle, ne primjenjuje od 29. novembra 2013. godine, kao dana objavljivanja te presude u 'Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine'".
38. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, koju je donio 22. augusta 2014. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon objavljivanja predmetne presude Ustavnog suda FBiH u "Službenom glasniku Federacije Bosne i Hercegovine", zaključio da su organi uprave pravilno primijenivši odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u smislu odredaba člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odredba člana 43. Zakona o pravima boraca, na kojoj je Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje, ne primjenjuje od 29. novembra 2013. godine kao "dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud trebalo da uzme u obzir navedenu presudu Ustavnog suda FBiH, a što nije učinio, te da tek nakon dovođenja te presude u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta donese odluku u konkretnom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.
39. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH, koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" nekoliko mjeseci prije donošenja osporene odluke Kantonalnog suda, a kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o pravima boraca nije u skladu sa Ustavom FBiH.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.
