Bankarsko pravo u Bosni i Hercegovini
Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/bankarsk ... ovina.html
Primjena Švicarskog obligacionog prava u FBiH
OBAVEZUJU SE tuženi, S. F. i S. Š., da solidarno tužitelju ALPHAPAY AG, Neugasse 14 8005, Zurich, Switzerland, isplate dug 37.844,05 KM (21.916,00 CHF) na osnovu neotplaćenog kredita iz ugovora o kreditu broj 0637450990-0K-6 od dana 05.05.1994. godine sa pripadajućim zakonskim kamatama od dana 15.07.1998. godine do dana isplate i obavezuju se tuženi da plate troškove parničnog postupka u iznosu od 5.993,02 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Presuda Općinskog suda Travnik 51 0 P 052599 13 P2 od 28.11.2014.g., potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 052 599 15 Gž 2 od 04.09.2015.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Primjena Švicarskog obligacionog prava u FBiH
OBVEZUJU SE I-TUŽENIK I II-TUŽENA DA SOLIDARNO PLATE DUG TUŽITELJIMA „ALPHAPAY AG“ ZÜRICH, ŠVICARSKA I „WECO INCASSO AG“ ZÜRICH, ŠVICARSKA KOJE ZASTUPA ADVOKAT ALMA PRNJAVORAC, U VISINI OD 18.294,60 CHF (NA OSNOVU NEISPLAĆENIH RATA IZ UGOVORA O KREDITU „CREDIT SUISSE BROJ: 0539-4565314-7K-1, PO KOJEM UGOVORU SU PODIGLI KREDIT U VISINI OD 37.754,40 CHF) – SA PRIPADAJUĆOM ZAKONSKOM KAMATOM PO ŠVICARSKOM GZ OBRAČUNATOM OD 12.02.2001. GODINE PA DO DANA ISPLATE, TE DA TUŽITELJIMA NAKNADE TROŠKOVE POSTUPKA U UKUPNOM IZNOSU OD 3.940,00 KM, SVE TO U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Presuda Općinskog suda Orašje 25 0 P 028318 11 P od 03.05.2013.g., potvrđena presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj: 25 0 P 028318 13 Gž od 08.07.2013.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Primjena Švicarskog obligacionog prava u Republici Srpskoj
OBAVEZUJE SE TUŽENI DA PLATI DUG U VISINI OD 34.152,10 CHF TUŽIOCU ALPHAPAY AG, ZURICH, SWITZERLAND ZASTUPAN PO ADVOKATU ALMI PRNJAVORAC (KOJI JE PRAVNI SLIJEDNIK DAVAOCA KREDITA CREDIT SUISSE KOJI JE PREŠAO NA BANK-NOW Switzerland 02.03.2006.G., KOJE JE POTRAŽIVANJE PRENESENO PREMA NA WECO INKASO AG, A WECO INKASSO AG JE PREŠAO U ALPHAPAY AG, NA KOJI JE NAČIN ALPHAPAY AG POSTAO PRAVNI SLIJEDNIK DAVAOCA KREDITA NA OSNOVU UGOVORA O KREDITU PO KOJEM JE TUŽENI PRIMIO KREDIT DANA 09.03.2005.G POD BROJEM: 0539-471 0481 – 7 K) SA PRIPADAJUĆOM UGOVORENOM KAMATOM OD 11.9% NA IZNOS 34.152,10 CHF POČEV OD 02.03.2006.G. DO DANA PLAĆANJA, PLUS ZATEZNE KAMATE U VISINI OD 301,10 CHF OD 01.05.2005.G. DO 01.03.2006.G. I DA TUŽIOCU NAKNADI TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA U IZNOSU OD 2.519,25 KM, SVE U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Pravosnažna presuda Osnovnog suda u Derventi 84 0 P 037757 12 P od 27.08.2012.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Odgovornost za štetu prouzrokovanu novčanom transkacijom Western Union-a.
OBAVEZUJU SE TUŽENI RAIFFEISEN BANK D.D. SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA I NOVA BANKA A.D. BIJELJINA, BiH DA PRVOTUŽITELJU I DRUGOTUŽITELJU ZASTUPANIM PO ADVOKATU ALMI PRNJAVORAC, ISPLATE NA IME NAKNADE ŠTETE CJELOKUPAN IZNOS NOVČANE TRANSAKCIJE UPLAĆEN OD STRANE PRVOTUŽITELJICE NA IME DRUGOTUŽIOCA PUTEM ,,WESTERN UNION"-A U VISINI OD 6.159,00 KM, A SA ZAKONSKIM ZATEZNIM KAMATAMA OD DANA UPLATE NOVČANE TRANSAKCIJE 04.02.2006. PA SVE DO ISPLATE TE DA TUŽITELJIMA NAKNADE TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA U IZNOSU OD 3.828,82 KM, SVE U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Pravosnažna presuda Općinskog suda u Sarajevu 065-0-P-06-00 4554 od 28.06.2007.g. potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu 09 0 P 009835 07 Gz od 06.12.2013)
<------->
Član 997. i Član 1004. Zakona o obligacionim odnosima
OTKAZOM KREDITA OD STRANE BANKE (ZBOG KAŠNJENJA KORISNIKA KREDITA U PLACANJU DVIJE UZASTOPNE RATE) DOSPIJEVAJU NA NAPLATU NE SAMO DOSPIJELE RATE KREDITA VEC I PREOSTALI DIO KREDITA, ZAJEDNO SA UGOVORENOM I ZATEZNOM KAMATOM, A ISPUNJENJE NAVEDENOG POTRAŽIVANJA BANKA JE OVLAŠTENA ZAHTIJEVATI U PUNOM IZNOSU I OD SUPSIDIJARNIH JEMACA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 63 0 P 002544 10
Rev od 14.09.2010. g.)
<------->
Član 557. Zakona o obligacionim odnosima
Član 20. tačka 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u
određenim odnosima
NA MATERIJALNO-PRAVNI ODNOS NASTAO ZAKLJUČENJEM UGOVORA O ZAJMU U ŠVICARSKOJ, GDJE JE TUŽITELJICA, KAO ZAJMODAVAC, IMALA PREBIVALIŠTE U VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA, PREMA PRAVILIMA KOLIZIONOG PRAVA KAO MJERODAVNO PRAVO IMA SE PRIMJENITI PRAVO MJESTA PREBIVALIŠTA ZAJMODAVCA, UKOLIKO UGOVOROM NIJE DRUGAČIJE ODREĐENO ILI UKOLIKO POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA NE UPUĆUJU NA DRUGO MJERODAVNO PRAVO.
Obrazloženje:
Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Švicarskoj, gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Švicarske – pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca. Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 SFR, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.
Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine. Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.
Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.
Detaljnije:
PRESUDA Vrhovnog suda Federacije BiH
Revizija se djelimično usvaja, obje presude nižestepenih sudova preinačavaju u dijelu odluke o visini zatezne kamate tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na dosuđeni iznos glavnog duga od 35.000,00 SFR plati zateznu kamatu od 5% godišnje, dok se u preostalom dijelu revizija odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: P-456/02 od 30.01.2004. godine tuženi se obavezuje da tužiteljici po osnovu zajma plati 35.000,00 CHF sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od 21.12.1996. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.625,00 KM. Odbija se kao neosnovan po tuženom istaknuti prigovor mjesne nadležnosti, kao i prigovor presuđene stvari. Rješenje o privremenoj mjeri od 14.09.2000. godine ostaje na snazi do izvršenja presude.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: Gž-680/05 od 18.08.2008. godine žalba tuženog se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga po osnovu zajma od 35.000,00 CHF, tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na ovaj iznos glavnog duga isplati zakonske zatezne kamate, umjesto kamata dosuđenih prvostepenom presudom, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za zakonske zatezne kamate dosuđene prvostepenom presudom na iznos glavnog duga, do iznosa kamata dosuđenih ovom presudom, se odbija kao neosnovan. U preostalom dijelu žalba tuženog se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija navedenu presudu drugostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom revizijskom sudu da uvažavanjem revizije pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.
Revizija tuženog nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u svemu saglasno odredbama člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, broj: 53/03, 73/05 i 19/06 - dalje ZPP), revizijski sud je utvrdio da u pogledu odluke o glavnoj stvari drugostepeni sud ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, dok je u pogledu odluke o dosuđenim kamatama revizijski sud utvrdio da je pobijanom presudom materijalno pravo pogrešno primjenjeno.
Prvostepeni sud je u bitnom utvrdio da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile u inostranstvu – Z., Š. (gdje su oboje boravili i radili) ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF (švicarskih franaka), a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine. Tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio.
Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud izvodi zaključak da u smislu odredbi člana 562. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 57/89, „Službeni list SR BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“, broj: 29/03 – u daljem tekstu ZOO) predstoji obaveza tuženog na izvršenje ugovorne obaveze u vidu vraćanja iste količine primjenog iznosa deviznih sredstava po osnovu zajma, što opredjeljuje njegovu odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice za vraćanje iznosa datog zajma.
Kako je nesporno obaveza tuženog na vraćanje primljenog zajma dospjela dana 21.12.1996. godine, kada je ugovorom određen rok ispunjenja, kojim danom je tuženi došao u docnju (što bi podrazumijevalo primjenu odredbi člana 324. stav 1. ZOO) prvostepeni sud na iznos glavnog duga dosuđuje zakonsku zateznu kamatu u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od dana docnje dužnikapozivom na pravila materijalnog prava sadržanim u članu 277. stav 1. ZOO.
Odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog na navedenu presudu prvostepenog suda drugostepeni sud pobijanom presudom u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda, dosljedno čemu se žalba pokazuje neosnovanom u odnosu na glavno potraživanje, što opredjeljuje odluku toga suda o potvrđivanju prvostepene presude u tom dijelu.
U pogledu odluke o kamatama drugostepeni sud, smatrajući da pravilnom primjenom odredbi člana 277. stav 1. ZOO tužiteljici na dosuđeni iznos pripada zakonska zatezna kamata preinačava odluku prvostepenog suda u navedenom dijelu na način da dosuđuje ovu, umjesto kamate dosuđene prvostepenom presudom.
Suprotno tvrdnjama revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi tuženog u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužiteljica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom proizilazi da se revizijski navodi tuženog da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP pokazuju neosnovanim.
Stoga neosnovano tuženi tvrdi da drugostepeni sud nije dao valjane razloge iz kojih poprima da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu a ne o zajedničkom ulaganju pri osnivanju firme, jer je u pogledu ovih žalbenih navoda drugostepeni sud dao potpune i jasne razloge koje u cjelosti prihvata i revizijski sud (drugi i treći pasus treće stranice pismenog otpravka presude).
Cijeneći činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe pokrenut spor o imovinskopravnom zahtjevu – vraćanje zajma – protiv tuženog čija se imovina u vidu nekretnina koje se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine u mjestu V., Općina V.K. (u odnosu na koje je tužiteljici predao dokaze o vlasništvu prilikom zaključenja ugovora o zajmu) pravilno su nižestepeni sudovi, protivno neosnovanim revizijskim tvrdnjama tuženog, prihvatili da prestoji nadležnost suda u Bosni i Hercegovine, odbijajući istaknuti prigovor tuženog da rješavanje ovoga spora ne spada u sudsku nadležnost (poprimajući da se radi o prigovoru mjesne nadležnosti), te da predstoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Velikoj Kladuši, kao mjesno nadležnog suda čija nadležnost proizilazi iz odredbi člana 47. stav 1. ZPP.
Naime, odredbama člana 54. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi („Službeni list R BiH“ broj 2/92), koji se ima primjeniti u smislu odredbi člana 458. ZPP, je određeno da u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda BiH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom. U tim odredbama je sadržano pravilo o međunarodnoj nadležnosti suda u BiH u imovinskim sporovima, prema kojima se nadležnost suda veže uz postojanje imovine tuženika u BiH u kom slučaju ovo pravilo ima značaj općeg supsidijarnog kriterija za određivanje nadležnosti suda u BiH u sporovima o imovinskopravnim zahtjevim, pri čemu se ovaj ne mora odnositi na imovinu tuženika u BiH koja je poslužila kao temelj za određivanje nadležnosti suda u BiH.
Pri navedenom bez značaja je pitanje državljanjstva učesnika u sporu, na što ukazuje tuženi u svojim revizijskim tvrdnjama, jer izvan navedenih uvjeta za određivanje nadležnosti u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima u odnosu na tuženika koji ima imovinu na teritoriji BiH ne postoji uvjet u vidu određenog državljanstva.
Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa u pogledu odluke o glavnoj stvari nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je vezan i ovaj revizijski sud, na koje je primijenio označena pravila materijalnog prava, po ocjeni revizijskog suda drugostepeni sud je utemeljio svoju odluku na odredbama materijalnog prava koje nije mogao primjeniti, čime ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer i uz primjenu materijalnopravnih odredbi koje treba primjeniti valja donijeti jednaku odluku, tako da u navedenom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Š., gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Š. – pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca.
Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.
Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine.
Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.
Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001568 od
25.02.2010. godine)
<------->
Tužba - nedostatak stranačke sposobnosti
Član 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE TUŽITELJICA PRAVILNO NAZNAČENOM NAZIVU TUŽENE BANKE, KAO EGZISTENTNE PRAVNE OSOBE KOJA IMA STRANAČKU SPOSOBNOST, DODALA I NAZIV NJENE EKSPOZITURE, KAO ORGANIZACIONOG DIJELA BANKE U KOME JE OBAVLJALA RAD, NEMA ZA POSLJEDICU NEUREDNOST TUŽBE KOJA SE TIČE NEDOSTATKA STRANAČKE SPOSOBNOSTI TUŽENE.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000447 od 12.05.2009. god.)
<------->
Član 288. Zakona o obligacionim odnosima
ZABILJEŽBA PRAVA IZVRŠENJA U KORIST POVJERIOCA NA NEKRETNINAMA DUŽNIKA, NA KOJIMA JE SA PRVENSTVENIM REDOM NAMIRENJA ZASNOVANA I HIPOTEKA U KORIST TREĆEG LICA (BANKA), U KONKRETNOM SLUČAJU NE PREDSTAVLJA ODGOVARAJUĆI DOKAZ OBEZBJEĐENJA POVJERIOČEVOG POTRAŽIVANJA, PA DUŽNIK NE MOŽE OSNOVANO ZAHTIJEVATI OD POVJERIOCA DA MU VRATI NJEGOVU STVAR KOJU OVAJ DRŽI PO OSNOVU PRAVA ZADRŽAVANJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 007569 08 Rev od 09.02.2010. g.)
<------->
Član 371. i član 374. Zakona o obligacionim odnosima
UGOVOR O KREDITU NIJE „USLUGA“ KOJU IMA U VIDU ČLAN 374. ZOO TAKO DA POTRAŽIVANJE BANKE IZ UGOVORA O KREDITU, NEOVISNO OD TOGA ŠTO JE ZAKLJUČEN IZMEĐU DVA PRAVNA LICA, ZASTARIJEVA U PETOGODIŠNJEM ZASTARNOM ROKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000847 od 15.10.2009. g.)
<------->
Nedopuštena pobuda
Član 53. stav 1. i 2. ZOO
OKOLNOST ŠTO JE TUŽITELJ, KAO TEHNIČKI DIREKTOR I SUVLASNIK TUŽENOG, SMATRAO DA MU ČINJENICA DA JE IZMIRIO DUG TUŽENOG DAJE ZAKONSKI OSNOV DA ZAHTIJEVA POVEĆANJE SVOG VLASNIČKOG ULOGA U DRUŠTVU (TAJ ZAHTJEV JE PRAVOMOĆNO ODBIJEN U OVOJ PARNICI), ŠTO BI OSNOVOM UGOVORA SA DRUGIM SUVLASNICIMA MOGAO I ISHODITI, NEMA SAMA PO SEBI PRAVNI ZNAČAJ NEDOPUŠTENE POBUDE IMAJUĆI U VIDU ČINJENICU DA JE IZMIRENJE DUGA I ZAKLJUČENJE UGOVORA O ISPUNJENJU POTRAŽIVANJA BILO NEODLOŽNO I KORISNO ZA TUŽENOG, A DA TUŽENI TOKOM POSTUPKA NIJE DOKAZAO DA JE DRUGA UGOVORNA STRANA (BANKA) ZNALA ILI MORALA ZNATI DA JE NEDOPUŠTENA POBUDA BITNO UTICALA NA ODLUKU TUŽITELJA DA ZAKLJUČI UGOVOR O ISPUNJENJU POTRAŽIVANJA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-001388-4 od 20.11.2008. g.)
<------->
Član 318. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
ODREDBA ČLANA 318. STAV 1. ZOO-A KAO ODLUČNI KRITERIJ ZA PITANJE ISPUNJENJA NOVČANE OBAVEZE UZIMA U OBZIR SAMO ČINJENICU GDJE SE VODI RAČUN POVJERIOCA. ZA PRAVILNU PRIMJENU NAVEDENE ODREDBE ODLUČNA JE SAMO ČINJENICA DA LI JE TUŽITELJ, KAO POVJERILAC, U VRIJEME SPORNE NOVČANE TRANSAKCIJE IMAO OTVOREN RAČUN KOD BANKE KOJOJ JE STIGLA NOVČANA DOZNAKA DUŽNIKA U KORIST POVJERIOCA.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000808 od 09.09.2008. g.)
<------->
Aneks ugovora - jemac
ODREDBE ANEKSA UGOVORA, KOJIM SE OTEŽAVAJU ILI POVEČAVAJU OBAVEZE DUŽNIKA IZ GLAVNOG UGOVORA O KREDITU, NE OBAVEZUJU JEMCE KOJI NISU POTPISALI ANEKS UGOVORA ILI POVODOM TOG ANEKSA POTPISALI IZJAVU O JEMČENJU.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 63 0 P 003352 10 Rev od 25.10.2011. g.)
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 003352 09 P od 22.06.2009. godine u stavu I izreke u odnosu na tuženog B. Š. odlučeno je: Dužan je tuženi B. Š. isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine, kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Stavom II izreke u odnosu na tužene J. Š., I. K. i A. Š. odlučeno je da se odbije tužbeni zahtjev koji glasi: „Dužni su tuženici J. Š., I. K. i A. Š. solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju naknade parnične troškove sa zakonskim kamatama od dana odlučivanja do isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.“ Istom presudom obavezan je tužitelj da naknadi tuženim troškove postupka u iznosu od 2.686,64 KM u roku od 30 dana.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003352 09 Gž od 23.11.2009. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se sudi: Dužni su tuženi solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine pa do isplate, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom žalba tuženih je odbijena.
Blagovremeno podnesenom zajedničkom revizijom drugostepenu presudu pobijaju tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cjelosti.
Odgovor na reviziju je podnesen.
Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz člana 241. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
Revizija nije osnovana u odnosu na prvotuženog, dok je u odnosu sa ostale tužene revizija osnovana.
Prije svega, valja reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to izričito propisano u odredbi člana 240. st. 2. ZPP-a, pa pozivanje tuženih na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i isticanje prigovora u tom smislu, nisu mogli biti predmet razmatranja ovog suda.
U bitnom činjenična utvrđenja nižestepenih sudova mogu se sumirati u sljedećem: pravni prednik tužitelja je, kao davalac sa prvotuženim, kao korisnikom dana 07.01.1998. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 1/98 kojim je korisniku odobrio novčana sredstva u iznosu od 300.000,00 DM, na rok otplate od 120 mjeseci i sa zakonskom zateznom kamatom od 14,5% uz obavezu plaćanja mjesečnih anuiteta u iznosu od 4.685,09 DM, da su se drugo do četvrto tuženi u svojstvu solidarnih jemaca (jemci-platci) pismenim izjavama obavezali izmiriti sve dospjele obaveze po odobrenom kreditu, da je anexom na osnovni ugovor dana 31.12.1999. godine snižena ugovorena kamata sa 14,5 % na 6% i produžen period otplate duga sa 10 na 15 godina, a anexom na osnovni ugovor od 23.02.2000. godine utvrđen je na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da ostatak duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta s tim da prvi anuitet dospjeva 01.01.2002. godine. Dalje, kao nesporno je utvrđeno da jemci nisu potpisali anexe ugovora, da prvotuženi počev od 01.01.2000. do jedanaestog mjeseca 2005. godine nije uplatio po spornom kreditu nijednu ratu, da je u toku likvidacionog postupka G. banka (postupak nad ovom bankom zaključen 12.05.2003. godine) sa tužiteljem zaključila pismeni ugovor o ustupanju radi ispunjenja br. 1/07-15 kredita i sličnih tražbina, a nije bilo sporno ni da je dana 28.02.2005. godine ugovor o kreditu otkazan zbog neplaćanja, te da je na dan 18.10.2005. godine prema podacima tužitelja ukupan dug po ovom kreditu iznosio 236.715,46 KM.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da jemci nisu potpisali anexe na osnovni ugovor, da je u odnosu na njih potraživanje tužitelja zastarjelo u cjelokupnom iznosu glavnog duga i dospjelih kamata i u odnosu na ove tužene odbija zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbe člana 998. i 1019. stav 3. važećeg Zakona o obligacionim odnosima – ZOO, dok u odnosu na prvotuženog djelimično udovoljava zahtjevu tužitelja za iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine i parničnim troškovima.
Ne prihvatajući takav zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud odbija žalbu tuženih, a udovoljava žalbi tužitelja i prvostepenu presudu preinačava tako što sve tužene solidarno obavezuje na plaćanje duga tužitelju u iznosu od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate uz nadoknadu troškove postupka. Kao razloge za takvu svoju odluku drugostepeni sud navodi da potraživanje tužitelja u odnosu na drugo, treće i četvrotužene nije zastarjelo jer shodno odredbi člana 392. stav 3. ZOO zastarni rok nije tekao zbog započetog postupka likvidacije nad prednikom tužitelja (koji je okončan 12.05.2003. godine), pa kako nije protekao rok predviđen za zastarjelost ovakvih potraživanja od pet godina, taj sud obavezuje sve tužene na solidarnu isplatu duga tužitelju u navedenom iznosu.
Suprotno pogrešnom pravnom shvatanju revidenta drugostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka.
Naime, prigovor revidenta da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 209. ZPP-a je paušalan, s obzirom da ne obrazlaže koju od odredaba parničnog postupka pri žalbenom odlučivanju taj sud nije primjenio ili je nepravilno primjenio. Rješavajući žalbu tuženih drugostepeni sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu čl. 221. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka (čl. 231. tog zakona). Sem toga, dokazi (isprave) izvedeni pred prvostepenim sudom su pravilno ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a, pa prema tome nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka.
Međutim, osnovano se revizijom prigovara da materijalno pravo u pobijanoj presudi u odnosu na drugo do četvrtotužene nije pravilno primjenjeno.
S tim u vezi, treba reći da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili prigovor nedostatka aktivne legitimacije o čemu su dali jasne, potune i odgovarajuće razloge prihvatljive i za ovaj sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja revidenti upućuju na razloge nižestepenih presuda date strani 3 posljednji pasus i strani 4- prvostepeni sud, a drugostepeni sud na strani trećoj pobijane presude. pa se polemisanje revidenata pravnom prirodom ugovora zaključenog između G. banke i tužitelja i s tim u vezi prekidom zastarjevanja pokazije suvišnim.
Kada je u pitanju prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih jemaca, ovaj sud je shvatanja da naknadne izmjene bitnih elemenata ugovora o kreditu i s tim u vezi zaključenje dva anexa na osnovni ugovor, koje jemci nisu potpisali, bilo od uticaja na njihovu odgovornost za isplatu spornog duga. Naime, polazeći od cilja zbog koga je ustanovljena pismena forma ovakvih ugovora, a to je zaštita jemaca od nepromišljenog i olakog preuzimanja obaveza tuđeg duga, kao i da pismena forma izjave o jemčenju predstavlja bitan ili konstitutivni sastojak ugovora o jemstvu, po shvatanju ovog suda sve kasnije izmjene ugovora koje su se odnosile na bitne elemente ugovora, morale su biti sačinjene u pismenom obliku i potpisane i od strane jemaca, a što nije bio slučaj u ovom predmetu jer jemci nisu potpisali anexe ugovora. Ovo iz razloga što odgovornost jemaca ne mogu povećavati i otežavati ni povjerilac, a ni glavni dužnik, koji su zaključenjem drugog anexa na osnovni ugovor produžavanjem roka otplate kredita, to zapravo i učinili. Dakle, odredbe anexa ugovora koje nisu potpisali ne obavezuju jemce, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud kada odbija tužitelja sa zahtjevom u odnosu na drugo do četvrtotužene. Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti pravilnim pravni stav drugostepenog suda da su svi tuženi solidarno odgovorni za isplatu duga proizašlog iz osnova spornog ugovora o kreditu (član 998. u vezi sa čl. 67. st. 2. ZOO).
Dakle, jemci odgovaraju povjeriocu samo u onoj mjeri u kojoj su preuzeli jemstvo što bi u konkretnom slučaju značilo samo u pogledu obaveza preuzetih osnovnim ugovorom od 07.01.1998. godine.
Ukupan dug po neizmirenom kreditu u odnosu na drugo, treće i četvrto tužene dospio je na naplatu 01.03.2000. godine (član 5 ugovora od 07.01.1998. godine), pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 07.11.2005.godine u smislu odredbe člana 372. st. 2. u vezi sa stavom 1. ZOO nastupila je zastara potraživanja svih anuiteta, a time i cjelokupnog potraživanja iz ugovora o kreditu. Zastara utuženog potraživanja nastupila je i po odredbama člana 373. ZOO jer po odredbama stava 1. ovog člana samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja, u koje spadaju i anuiteti, zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Najstariji plaćeni anuitet dospio je na plaćanje 01.01.2000. godine, pa je prije podnošenja tužbe u odnosu na ove tužene protekao rok od pet godina, čime je cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na ove tužene zastarjelo.
Prvim anexom na osnovni ugovor od 31.12.1999. godine prednik tužitelja i prvotuženi su izmjenili kamatnu stopu utoliko što je ova snižena sa 14,5 % na 6%, ali i produžili period otplate duga sa 10 na 15 godina, dok su drugim aneksom od 23.02.2000. godine na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM ugovorili grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da navedeni iznos ostatka duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta sa dospjećem prvog anuiteta 01.01.2002. godine. Potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je zastarjelo samo djelimično u pogledu anuiteta dospjelih na naplatu do 07.11.2002.godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud obavezujući prvotuženog na plaćanje iznosa od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe tj. 07.11.2005. godine. Otvaranjem postupka likvidacije nad pravnim prednikom tužitelja Glumina bankom nije došlo do prekida zastare po članu 392. st.3. ZOO, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud pozivajući se na Odluku ovog suda od 08.07.2008. godine, pa u konkretnom slučaju ne nalazi primjenu pomenuta odredba ZOO jer je nad pravnim prednikom tužitelja proveden postupak likvidacije u kom postupku su u smislu odredbe iz člana 61. st. 8. Zakona o bankama svi povjerioci dužni da likvidacionom upravniku prijave svoja potraživanja u roku od 60 dana od dana prve objave. Dakle, pravni prednik nije povjerilac nego lice nad kojim se sprovodi postupak likvidacije, a što pravilno primjećuje i prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Kako ni jednom odredbom u Zakonu o bankama i Zakonu o stečaju i likvidaciji nije predviđeno da se otvaranjem postupka likvidacije prekida tok zastare ili pak da nastupaju pravne posljedice zastoja zastarjevanja, to je drugostepena presuda u odnosu na prvotuženog donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je dospjelo na naplatu 01.03.2002. godine (prvi dospjeli, a neplaćeni anuitet 01.01.2002. godine), a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 07.11.2005. godine, pa je potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog zastarjelo samo u dijelu duga koji se odnosi na anuitete dospjele do 07.11.2002. godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud i o čemu daje valjane razloge prihvatljive i za ovaj sud. Iz navedenih razloga neprihvatljive su primjedbe revizije isticane u smislu „apsolutne zastare“ potraživanja tužitelja i u odnosu na prvotuženog, kao glavnog dužnika. Kako je i visina dugovanog iznosa od strane prvostepenog suda pravilno utvrđena primjenom principa tereta dokazivanja (član 126. ZOO), to se i primjedbe revizije isticane u tom smislu pokazuju neosnovanim.
Nad pravnim prednikom tužitelja G. bankom proveden je likvidacioni postupak koji je zaključen s danom 12.05.2003. godine, a o čemu je od strane nadležne Agencije za bankarstvo doneseno rješenje koje je objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ od 10.06.2003. godine, pa se suvišnim pokazuje polemisanje revizije pravnom prirodom ugovora i s tim u vezi primjenom odredbe člana 388. ZOO.
Kako su i ostale, a inače ponovljene primjedbe bile predmetom razmatranja žalbenog suda, a nisu od uticaja na zakonitost pobijane presude, revidenti se upućuju na razloge pobijane presude.
Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe člana 250. st. 1. ZPP-a reviziju u odnosu na prvotuženog odbiti, a u odnosu na drugo, treće i četvrtotužene uvažiti i drugostepena presuda preinačiti tako da se žalba tužitelja odbija i prvostepena presuda u odnosu na njih potvrđuje.
Odluka o troškovima revizijskog postupka zasniva se na odredbi 386. st. 2. u vezi sa članom 397., 396. st. 1. i 2. i 397. st. 1. ZPP-a.
<------->
Članovi 154. stav 1., 155., 158. i 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
Član 175. Zakona o izvršnom postupku
Član 1. stav 2. preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate
Član 1. stav 2. federalnog Zakona o visini stope zatezne kamate
BANKA ODGOVARA ZA ŠTETU PROUZROKOVANU TRAŽITELJU IZVRŠENJA POGREŠNIM OBRAČUNOM KAMATA. SUSPENZIJA PRIMJENE ODREDBE ČLANA 279. STAV 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA PRESTALA JE 15.07.1994. god. PRIMJENOM ZAKONA O PROMJENI VRIJEDNOSTI DINARA KADA JE DOMAĆA VALUTA POSTALA STABILNA.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000779 od 06.09.2007. god.)
<------->
Član 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH
Član 1. Zakona o privatizaciji preduzeća
PRAVO JE ENTITETA DA PRIVATIZUJU PREDUZEĆA I BANKE SMJEŠTENE NA NJIHOVOJ TERITORIJI, IAKO SU NJIHOVI SOPSTVENICI SUBJEKTI NA TERITORIJI DRUGOG ENTITETA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 000667 09
Rev od 08.02.2011. god.)
<------->
Ugovor o otvaranju transakcionog računa – odgovornost banke za štetu nastalu neizvršenjem naloženih transakcija
Član 44. Zakona o bankama („Sl.novine FBiH“ br. 39/98)
Zakon o obligacionim odnosima
Zakona o platnim transakcijama („Sl.novine FBiH“ broj 32/00)
zakona o unutrašnjem platnom prometu – prečišćeni tekst („Sl.novine FBiH“ broj 15/00)
BANKA ODGOVARA TUŽITELJU – SVOM KLIJENTU, VLASNIKU TRANSAKCIJSKOG RAČUNA ZA ŠTETU KOJU JE OVAJ PRETRPIO ZBOG TOGA ŠTO BANKA NIJE IZVRŠILA NALOGE ZA PLAĆANJE KOJIMA SU NJEGOVI DUŽNICI, TAKOĐE KLIJENTI BANKE, DALI UPUTE TUŽENOJ BANCI DA NA TERET NJIHOVIH TRANSAKCIONIH RAČUNA DOZNAČE TUŽITELJU NA NJEGOV TRANSAKCIONI RAČUN ODREĐENE IZNOSE.
NAVODI TUŽENE BANKE, DA ZBOG PLJAČKE, KOJOM PRILIKOM SU OTUĐENI I VIRMANSKI NALOZI, NISU IZVRŠENE SPORNE TRANSAKCIJE, NE OSLOBAĐAJU BANKU OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU KOJU JE PRETRPIO TUŽITELJ – NJEN KLIJENT, JER ŠTETNE POSLJEDICE NASTALE PLJAČKOM BANKE NI U KOM SLUČAJU NE MOGU DA PADAJU NA TERET NJENIH KLIJENATA.
Iz obrazloženja:
Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženom da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.11.2001.godine, pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.403,00 KM.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tuženi pobija prvostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalba nije osnovana.
Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno, te donio ispravnu odluku kojom je naložio tuženom da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 KM.
Za svoju odluku prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i razumljive razloge, koji kao takvi proizilaze iz izvedenih dokaza ocijenjenih na način kako to regulira odredba čl. 8 Zakona o parničnom postupku. Za svoj stav prvostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje koje prihvata i ovaj sud, a koje nije dovedeno u pitanje ni žalbom tuženog.
Žalba tuženog ne daje odlučne razloge koji bi doveli u pitanje zakonitost i pravilnost osporavane presude, već ponavlja istaknute činjenice od strane tužengo u toku postupka, koje je raspravio prvostepeni sud i za to dao valjano obrazloženje.
Iz pravilnog činjeničnog utvrđenja proizilazi da je dana 26.06.201.godine zaključen Ugovor o otvaranju transakcionog računa između tužitelja, kao klijenta i tuženog, kao banke kojim ugovorom se reguliraju međusobna prava i obaveze između banke i klijenta. Isti ovakav ugovor o otvaranju transakcionog računa koji je tipskog karaktera sa tuženim, su zaključili privredna društva „A...“ d.o.o. Novi Travnik dana 25.07.2001.godine i „A...“ d.o.o. Novi Travnik dana 5.06.2001.godine. Dana 5.11.2001.godine, a prije pljačke banke koja se desila istog dana, navedena privredna društva su izvršila polog gotovinskog pazara putem Ekspoziture Novi Travnik na svoje transakcione račune i to „A..“ d.o.o. Novi Travnik iznos od 28.030,00 KM, a „A..“ d.o.o. Novi Travnik iznos od 24.800,00 KM i ispostavili naloge za plaćanje kojim su dali upute Travničkoj banci da na teret njihovih trnsakcionih rčuna doznače tužitelju na njegov transakcioni račun iznose od 25.200,00 KM i 24.800,00 KM. Navedene platne transakcije između privrednih društva „A...“ i „A...“ d.o.o. Novi Travnik i tužitelja „B...“ d.o.o. Bugojno nisu izvršene, jer nije došlo od strane tuženog, kao banke do prenosa novčanih sredstava dužnika na račun povjerioca, tako da se ova novčana sredstva još uvijek nalaze na transakcionim računima dužnika, a koja su blokirana dana 29.04.2003.godine na osnovu Rješenja o privremenoj zabrani raspolaganja sredstvima na transakcionim računima privrednih društva „A...“ i „A...“, koje je izdala Porezna uprava.
Na osnovu izvedenih dokaza, te ispravnim tumačenjem Ugovora o otvaranju transakcionog računa i pravilnom primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o platnim transakcijama („Sl.novine FBiH“ broj 32/00) i Zakona o unutrašnjem platnom prometu – prečišćeni tekst („Sl.novine FBiH“ broj 15/00), prvostepeni sud pravilno zaključuje da je tužitelj ovakvim postupanjem tuženog pretrpio štetu, za koju je odgovoran tuženi.
Žalbeni navodi tuženog, da nije mogao na osnovu kopije ovjerenog virmanskog naloga koji se nalazio kod nalogodavca izvršiti spornu transakciju i da je tuženi postupio u skladu sa procedurom propisanom Zakonom o platnim transakcijama u slučaju neizvršavanja naloga od strane banke, kao i pozivanje na čl. 11 st. 4 i čl. 12 st. 4. citiranog zakona, nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, budući da su ove činjenice isticane i u toku postupka i da ih je prvostepeni sud ovoljno rasvijetlio i za to dao detaljno obrazloženje, koje u potpunosti prihvata i ovaj sud.
Navodi tuženog, da zbog pljačke banke, kojom prilikom su otuđeni i virmanski nalozi privrednih društva „A...“ i „A...“,nisu izvršene sporne transakcije, ne oslobađaju tuženog od odgovornosti za štetu koju je pretrpio tužitelj.
Shodno čl. 44 Zakona o bankama („Sl.novine FBiH“ broj 39/98), dokumentaciju i evidenciju o obavljenim transakcijama banka je dužna čuvati u skladu sa zakonskim propisima. Štetne posljedice nastale pljačkom banke niu kom slučaju ne mogu da padaju na teret njenih klijenata.
Nema mjeta ni navodima žalbe da su u ovom slučaju pasivno legitimisani pošiljaoci naloga firme „A...“ i „A...“. Naprotiv, shodno čl. 318 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima, ako se plaćanje vrši posredstvom banke kod koje se vodi račun povjerioca, smatraće se da je dug izmiren kada banci stigne nalog (virman) dužnika. Dakle, firme „A...“ i „A...“ kao dužnici su tužitelju kao povjeriocu ispunili novčanu obavezu dostavljanjem naloga banci. To što novčana sredstva nisu prenijeta na transakcioni račun tužitelja, odgovoran je tuženi, koji je trebao izvršiti sporne transakcije.
Iz naprijed navedenih razloga, drugostepeni sud je, na osnovu čl. 226 Zakona o parničnom postupku, žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
(Presuda Općinskog suda Travnik broj Ps-53/04 od 19.11.2004.godine i Presuda Kantonalnog suda u Travniku, broj Pž-4/05 od 29.11.2005.godine)
<------->
USKLAĐIVANJE POSLOVANJA, ORGANIZACIJE I AKATA MIKROKREDITNIH ORGANIZACIJA
Član 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS
Mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) ako ne usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi.
Iz obrazloženja:
Tačkom 1 dispozitiva rješenja utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ sa sjedištem u B.L. Ul. V.M. br. 1 upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.6.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02 nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte s odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama; Tačkom 2 utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ B.L. prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“; Tačkom 3 utvrđuje se da se od osmog dana od objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ Mikrokreditnoj organizaciji „P.“ B.L. zabranjuje obavljanje bilo koje mikrokreditne djelatnosti iz člana 16 Zakona o mikrokreditnim organizacijama i da je ista dužna okončati postojeće ugovore, isplatiti svoje obaveze i likvidirati aktivu; Tačkom 4 određeno je da će Osnovni sud u B.L. izvršiti brisanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L iz sudskog registra kao i da će se izvršiti brisanje iz drugih javnih registara kod kojih je ista upisana po pravnosnažnosti ovog rješenja na zahtjev Agencije za bankarstvo po službenoj dužnosti; i Tačkom 5 određeno je da je rješenje konačno u upravnom postupku.
Tužilac tužbom osporava doneseni akt iz svih zakonskih razloga.
Sud je odbio tužbu kao neosnovanu nalazeći da je osporeni akt donesen uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravila postupka.
Iz podataka spisa proizilazi da je rješenjem Ministarstva finansija RS br. „04-3224/06“ od 31.05.2002. godine dato odobrenje za osnivanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L. sa sjedištem u B.L, u ulici V.M. broj 1 i da je ista upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.06.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02. Članom 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske “, broj 64/06 u daljem tekstu: ZMO), koji zakon je stupio na snagu 15.7.2006. godine, a čija je primjena odložena do 16.01.2007. godine, propisana je obaveza mikrokreditnih organizacija i predstavništava mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) da usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a stavom 2 ovog člana određeno je da mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje svoje poslovanje, organizaciju i akte ne usklade sa odredbama ovog zakona u roku iz stava 1 ovog člana prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi. Prema citiranoj odredbi mikrokreditne organizacije su bile dužne najkasnije do 15.7.2007. godine podnijeti zahtjev tuženoj i uskladiti svoje poslovanje, organizaciju i akte sa ZMO. Iz sadržine spisa proizilazi da je tužilac 10.7.2007. godine podnio tuženoj zahtjev za usklađivanje poslovanja, organizacije i akata u skladu sa obavezom iz člana 51 i članom 7 stav 2 ZMO te članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja - mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS, („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/07 – u daljem tekstu: Odluka). Uz zahtjev priloženo je ovlašćenje o imenovanju lica koje će sa tuženom sarađivati u postupku razmatranja zahtjeva; ovjeren ugovor o osnivanju Mikrokreditne organizacije „P“; nacrt Statuta; podaci o članovima uprave; popis osnivača fondacije i visine uloga sa finansijskim izvještajem za 2006. godinu; izjava o osnivačkom kapitalu; dokaz o izvršenoj uplati minimalnog novčanog iznosa osnivačkog kapitala; podaci o poslovnom prostoru, tehničkoj i kadrovskoj osposobljenosti za obavljanje poslova; ugovor o zakupu poslovnog prostora i rješenje opštinskog organa o ispunjavanju uslova za obavljanje poslova. Tužena je aktom od 18.10.2007. godine zatražila od tužioca dopunu zahtjeva navodeći da je potrebno da dostavi finansijski izvještaj sa 30.06.2007. godine i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora uz upozorenje da ukoliko u ostavljenom roku ne dostavi traženu dokumentaciju da će biti odlučeno prema stanju spisa. Pošto tužilac nije postupio po nalogu tužene to je donesen zaključak broj 03-773-5/2007 od 05.02.2008. godine kojim je odbačen zahtjev tužioca kao neuredan. Navedeni zaključak je, kako to proizlazi iz izvoda dostavne knjige pošte Banjaluka, tužilac zaprimio 7.2.2008. godine. Da je navedeni zaključak dostavljen tužiocu preporučenom pošiljkom broj 2711 proizilazi iz dopisa Preduzeća za poštanski saobraćaj RS AD Banjaluka upućenog tuženoj 21.04.2009. godine iz kojeg slijedi da je jedno isto lice preuzimalo pošiljke za sva tri pravna subjekta „MKO P.“, „P“ i „P.I.“. Iz navedenog, kao i potvrde (kojim je odbačen zahtjev tužioca) iz dostavne knjige pošte o prijemu zaključka, proizilazi da je zaključak zaprimilo ovlašćeno lice za prijem pismena. Ukoliko je kod tužioca došlo do promjene ovlašćenog lica za prijem pismena onda je tužilac bio u obavezi da tu promjenu prijavi preduzeću za poštanski saobraćaj, s obzirom da je evidentno da je za prijem pošte za sva tri pravna lica bilo ovlašćeno jedno lice koje je i zaprimilo predmetni zaključak. Pošto je navedeni zaključak dostavljen tužiocu i zaprimljen od strane navedenog ovlašćenog lica 7.2.2008. godine to je tužena pravilno konstatovala pravnosnažnost navedenog zaključka. Stoga ne stoje prigovori tužioca da mu navedeni zaključak nije dostavljen, odnosno da on nije zaprimio zaključak kojim je odbačen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad kao neuredan.
S obzirom da je tužilac propustio zakonski rok za usklađivanje poslovanja, orgnizacije i akata jer je zaključkom odbačen njegov zahtjev kao neuredan to je tužena saglasno članu 51 stav 2 ZMO pokrenula postupak po službenoj dužnosti utvrđivanja prestanka obavljanja djelatnosti. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta utvrđeno je da tužilac nije dostavio traženi finansijski izvještaj za period poslovanja 30.06.2007. i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora pa je tužena pravilno odlučila na način bliže određen u dispozitivu osporenog akta. U skladu sa uputama iz presude ovog suda 11 0 U 000 776 08 U od 18.03.2009. godine tužena je pravilno utvrdila da tužilac nije uskladio svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ZMO čime je utvrdila i prestanak rada tužioca kao mikrokreditne organizacije. Dostavljanje finansijskog izvještaja za period 30.06.2007. i 30.09.2007. godine bio je potreban tuženoj kako bi utvrdila ispunjavanje uslova za dalje obavljanje djelatnosti tužioca kao mikrokreditne organizacije, odnosno kako bi utvrdila da li tužilac raspolaže sa kapitalom u vrijednosti od 50.000,00 KM koliko je iznosio osnivački kapital, a shodno članu 37 stav 1 ZMO. Ne stoji tvrdnja tužioca da tužena nije mogla tražiti dostavljanje navedenog finansijskog izvještaja jer je u članu 19 stav 1 Odluke propisano da tužena može tražiti dopunu zahtjeva kada podnosilac uz zahtjev nije dostavio sva potrebna dokumenta, a dostavljanje tražene dokumentacije je potrebno radi odlučivanja o zahtjevu podnosioca. Jednako tako nisu osnovani navodi tužbe da je osporeni akt donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužena je pravilno odlučila da tužilac prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“ pravosnažnog rješenja, kojim je utvrđeno da nije ispunio uslove za dalje obavljanje djelatnosti u skladu sa članom 51 i 37 ZMO, pa je tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav1 i 2 ZUS-a.
(Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 00 1445 09 U od 24.09.2009)
<------->
P R E S U D U
Revizija tužiteljice se usvaja, presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine preinačava i sudi:
Žalba tužiteljica se usvaja, preinčava se presuda Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine i tuženi obavezuju da tužiteljica solidarno isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući istu od 08.11.2007. godine do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženi solidarno obavežu da isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istocnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužiteljica revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, sa prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana odluka preinaći i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženi Z. J., u odgovoru na reviziju, predlaže da se revizija odbije. Revizija je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu ugovora o jemstvu zakljucenog sa tuženim.
U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da je tužiteljica, kao davalac, sa M. T. iz P., kao korisnikom ( u daljem tekstu glavni dužnik) 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 2830075491 kojim mu je odobrila novčana sredstva u iznosu od 20.000,00 KM, na rok od 60 mjeseci i mjesečnim anuitetom od 429,78 KM; da je korisnik kredita kao instrumente obezbjeđenja priložio administrativnu zabranu na svoju plaću, bjanko mjenicu i ugovor o jemstvu, s tim da se korisnik kredita saglasio da tužiteljica može u slučaju neizvršenja obaveze po ugovoru tražiti naplatu iz njegove cjelokupne pokretne i nepokretne imovine; da je korisnik kredita ovlastio tužiteljicu da može dospjele i nepodmirene tražbine naplatiti kompenzacijom iz KM sredstava korisnika na svim njegovim računima kod tužiteljice, kao i da realizovani devizni priliv preko tužiteljice rasporedi u KM bez isplate na račun korisnika, sve bez saglasnosti korisnika, i koristi za namirenje dospjelih obaveza; da je tužiteljica sa svakim od tuženih 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o jemstvu vezano za kredit dat glavnom dužniku, kojim su se tuženi, kao supsidijarni jemci, obavezali da u cijelosti preuzmu obavezu vraćanja kredita ako to ne bude činio glavni dužnik, pod uslovima i na način kako se on obavezao; da je ugovorom o jemstvu ugovoreno da se tužiteljica ne mora prethodno pismeno obratiti glavnom dužniku za vraćanje odobrenih sredstava, ako je očigledno da se iz njegovih sredstava ne može ostvariti ispunjenje njegove obaveze; da je tužiteljica uputila tuženim 23.04.2007. godine posljednju pismenu opomenu pred tužbu radi vraćanja kredita u iznosu od 19.146,02 KM; da je glavni dužnik trebao vratiti kredit do 03.08.2010. godine i da je uredno vraćao mjesečne anuitete kredita sve do 18.11.2005. godine, kada je smrtno stradao; da tuženi nakon smrti glavnog dužnika nisu vršili uplaćivanje dospjelih anuiteta niti kontaktirali tužiteljicu i da je tužba podnesena 08.11.2007. godine.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredbi člana 1004. stav 2. i cl. 1008. Zakona o obligacionim odnosima (,,Sluzbeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te ,,Službeni glasnik RS", broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu ZOO), odbija tužbeni zahtjev.
Po shvatanju prvostepenog suda, tuženi, kao supsidijarni jemci, imaju obavezu vraćanja kredita samo na način i pod uslovima kako je to trebao činiti glavni dužnik, tako da tužiteljica ne može od njih zahtjevati vraćanje cjelokupnog iznosa kredita, posebno jer rok za vraćanje kredita nije bio istekao do momenta podnošenja tužbe.
Pored toga, prvostepeni sud nalazi da tužiteljica nije dokazala da dugovana sredstva nije mogla naplatiti iz imovine glavnog dužnika.
Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrdjenja i pravne zaključke prvostepenog suda iz kog razloga odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostepenu presudu.
Drugostepeni sud nalazi da ugovorom o kreditu i ugovorom o jemstvu, nije ugovorena obaveza tuženih, kao jemaca, na vraćanje cjelokupnog iznosa kredita odjednom, u slučaju da od korisnika kredita dođe do kašnjenja u uplati anuiteta kredita.
Drugostepena odluka je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Između stranaka nije sporno, da je glavni dužnik, umrli M. T., sa tužiteljicom zaključio ugovor o kreditu, kao sto se tokom postupka nije osporavao odobreni iznos kredita, niti su tuženi osporavali visinu utuženog potraživanja.
Tuženi SU, prema ugovoru, supsidijarni jemci koji imaju obavezu vraćanja kredita, ako to ne učini glavni dužnik, pod uslovima i na način kako je to on trebao činiti na osnovu ugovora o kreditu.
Ugovor o jemstvu je akcesorne prirode, što znaci da obaveza jemaca na vraćanje kredita dolazi u obzir onda kada povjerilac ne može namiriti svoje potraživanje od glavnog dužnika.
Prema odredbi člana 1004. stav 1. ZOO od jemca se može zahtjevati ispunjenje obaveze tek nakon sto je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, čime jemci imaju status supsidijarnih jemaca, koji solidarno odgovaraju (član 1005. ZOO).
U konkretnom slučaju, glavni dužnik je ubijen 18.11.2005. godine i nakon toga, sto nije ni sporno izmedu stranaka, do upućivanja posljednje pismene opomene jemcima za vraćanje kredita (23.04.2007. godine), odnosno do podnošenja tužbe (08.11.2007. godine), dakle, za vrijeme od dvije godine, nije vršena uplata ni jednog od dospjelih anuiteta.
Obaveza jemaca da vrate kredit nastala je onog momenta kada je postalo očigledno da glavni dužnik neče ispuniti obavezu vraćanja kredita, a da pozivanje da to učini nije bilo svrsishodno, jer je preminuo. Momentom smrti glavnog dužnika, po ugovoru o jemstvu, tuženi kao jemci su imali obavezu da vrate kredit, na način i pod uslovima koje je ugovorio glavni dužnik.
Saglasno odredbi člana 1067. stav 2. zoo banka može otkazati ugovor o kreditu i prije isteka ugovorenog roka, izmedu ostalog, i u slučaju smrti korisnika kredita, ako zbog toga dolazi u bitno nepovoljniji položaj.
Imajući prednje u vidu, očigledno je da tuženi kao jemci nisu, i pored pismene opomene, pristupili vraćanju mjesečnih anuiteta kredita, i to kroz duži vremenski period, oko dvije godine, niti su pokazivali namjeru da to čine jer nisu sa tužiteljicom ostvarivali kontakt kako bi se informisali o daljim postupcima u vezi ispunjenja ugovorne obaveze. Tužiteljica je na ovaj način, u odnosu na mogučnost da joj budu vraćena odobrena kreditna sredstva, došla u znatno nepovoljniji položaj nego sto je bila za života glavnog dužnika, koji je uredno ubacivao dospjele anuitete.
Ugovorom o kreditu sa glavnim dužnikom i Ugovorom o jemstvu sa tuženima, nije ugovoreno da tužiteljica prethodno mora iscrpiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u pokušaju naplate kredita od glavnog dužnika, pa da tek nakon toga stiče pravo da pozove jemce na obavezu plaćanja.
Tužiteljici je u predmetnom ugovoru ugovorila, da svoje potraživanje može naplatiti iz pokretne i nepokretne imovine glavnog dužnika, odnosno iz njegovih novčanih sredstava koji se nalaze na računima tužiteljice, ali to nije uslov koji se mora ispuniti da bi se naplata zahtjevala od jemaca.
Tužiteljica je po predmetnom ugovoru mogla, ali nije bila u obavezi, preduzimati pravne radnje da sredstva kredita pokuša naplatiti iz imovine glavnog dužnika, tako da tuziteljica po Ugovoru o jemstvu ima puno pravo da zahtjeva od jemaca isplatu kredita.
I u slučaju da je kao instrument obezbjeđenja kredita ugovorena, pored jemstva, hipoteka ili zaloga, banka, ako to posebno nije ugovoreno, nema obavezu da prije određivanja jemcima za vraćanje kredita, pokuša naplatu iz ostvarene hipoteke, odnosno zaloge. Kada je kredit sa vise instrumenata obezbjedenja, a nije posebno ugovoren način i redosljed korištenja tih sredstava radi naplate, a to ni zakon ne propisuje, na strani banke je potpuno pravo u izboru kojim putem ce naplatiti svoje potraživanje.
Nije za pretpostaviti da tužiteljica ne bi djelimično, u cilju realizacije kredita, naplatila dospjele anuitete sa računa novčanih sredstava koje glavni dužnik ima kod nje, da je na tim računima bilo sredstava.
Takodje se ne može, kod činjenice da to nije ugovoreno, niti da zakon to propisuje, u konkretnom slučaju, zahtjevati da tužiteljice iscrpi sve mogucnosti naplate kredita, računajući i eventualne sudske postupke za naplatu potraživanja iz imovine glavnog dužnika, pa da se tek tada obraća sa zahtjevom jemcima.
Iz naprijed navedenih razloga temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.
Odluka o troškovima postupka temelji se na članu 397. stav 2. u vezi sa odredbom člana 386. stav 1. i cl. 396. ZPP, a troškove čini ukupni iznos takse na tužbu i presudu koju je tužiteljica dužna platiti prema odredbama Zakona o sudskoj taksi (,,Sluzbeni glasnik RS", broj 73/08).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000 009 09 Rev od 10.06.2010.g.)
Preuzeto od autora: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
<------->
Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/bankarsk ... ovina.html
Primjena Švicarskog obligacionog prava u FBiH
OBAVEZUJU SE tuženi, S. F. i S. Š., da solidarno tužitelju ALPHAPAY AG, Neugasse 14 8005, Zurich, Switzerland, isplate dug 37.844,05 KM (21.916,00 CHF) na osnovu neotplaćenog kredita iz ugovora o kreditu broj 0637450990-0K-6 od dana 05.05.1994. godine sa pripadajućim zakonskim kamatama od dana 15.07.1998. godine do dana isplate i obavezuju se tuženi da plate troškove parničnog postupka u iznosu od 5.993,02 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Presuda Općinskog suda Travnik 51 0 P 052599 13 P2 od 28.11.2014.g., potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 052 599 15 Gž 2 od 04.09.2015.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Primjena Švicarskog obligacionog prava u FBiH
OBVEZUJU SE I-TUŽENIK I II-TUŽENA DA SOLIDARNO PLATE DUG TUŽITELJIMA „ALPHAPAY AG“ ZÜRICH, ŠVICARSKA I „WECO INCASSO AG“ ZÜRICH, ŠVICARSKA KOJE ZASTUPA ADVOKAT ALMA PRNJAVORAC, U VISINI OD 18.294,60 CHF (NA OSNOVU NEISPLAĆENIH RATA IZ UGOVORA O KREDITU „CREDIT SUISSE BROJ: 0539-4565314-7K-1, PO KOJEM UGOVORU SU PODIGLI KREDIT U VISINI OD 37.754,40 CHF) – SA PRIPADAJUĆOM ZAKONSKOM KAMATOM PO ŠVICARSKOM GZ OBRAČUNATOM OD 12.02.2001. GODINE PA DO DANA ISPLATE, TE DA TUŽITELJIMA NAKNADE TROŠKOVE POSTUPKA U UKUPNOM IZNOSU OD 3.940,00 KM, SVE TO U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Presuda Općinskog suda Orašje 25 0 P 028318 11 P od 03.05.2013.g., potvrđena presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj: 25 0 P 028318 13 Gž od 08.07.2013.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Primjena Švicarskog obligacionog prava u Republici Srpskoj
OBAVEZUJE SE TUŽENI DA PLATI DUG U VISINI OD 34.152,10 CHF TUŽIOCU ALPHAPAY AG, ZURICH, SWITZERLAND ZASTUPAN PO ADVOKATU ALMI PRNJAVORAC (KOJI JE PRAVNI SLIJEDNIK DAVAOCA KREDITA CREDIT SUISSE KOJI JE PREŠAO NA BANK-NOW Switzerland 02.03.2006.G., KOJE JE POTRAŽIVANJE PRENESENO PREMA NA WECO INKASO AG, A WECO INKASSO AG JE PREŠAO U ALPHAPAY AG, NA KOJI JE NAČIN ALPHAPAY AG POSTAO PRAVNI SLIJEDNIK DAVAOCA KREDITA NA OSNOVU UGOVORA O KREDITU PO KOJEM JE TUŽENI PRIMIO KREDIT DANA 09.03.2005.G POD BROJEM: 0539-471 0481 – 7 K) SA PRIPADAJUĆOM UGOVORENOM KAMATOM OD 11.9% NA IZNOS 34.152,10 CHF POČEV OD 02.03.2006.G. DO DANA PLAĆANJA, PLUS ZATEZNE KAMATE U VISINI OD 301,10 CHF OD 01.05.2005.G. DO 01.03.2006.G. I DA TUŽIOCU NAKNADI TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA U IZNOSU OD 2.519,25 KM, SVE U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Pravosnažna presuda Osnovnog suda u Derventi 84 0 P 037757 12 P od 27.08.2012.g.)
<------->
Praksa advokatske kancelarije Prnjavorac
Odgovornost za štetu prouzrokovanu novčanom transkacijom Western Union-a.
OBAVEZUJU SE TUŽENI RAIFFEISEN BANK D.D. SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA I NOVA BANKA A.D. BIJELJINA, BiH DA PRVOTUŽITELJU I DRUGOTUŽITELJU ZASTUPANIM PO ADVOKATU ALMI PRNJAVORAC, ISPLATE NA IME NAKNADE ŠTETE CJELOKUPAN IZNOS NOVČANE TRANSAKCIJE UPLAĆEN OD STRANE PRVOTUŽITELJICE NA IME DRUGOTUŽIOCA PUTEM ,,WESTERN UNION"-A U VISINI OD 6.159,00 KM, A SA ZAKONSKIM ZATEZNIM KAMATAMA OD DANA UPLATE NOVČANE TRANSAKCIJE 04.02.2006. PA SVE DO ISPLATE TE DA TUŽITELJIMA NAKNADE TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA U IZNOSU OD 3.828,82 KM, SVE U ROKU OD 30 DANA.
Obrazloženje: Presudu možete preuzeti u cijelosti OVDJE.
(Pravosnažna presuda Općinskog suda u Sarajevu 065-0-P-06-00 4554 od 28.06.2007.g. potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu 09 0 P 009835 07 Gz od 06.12.2013)
<------->
Član 997. i Član 1004. Zakona o obligacionim odnosima
OTKAZOM KREDITA OD STRANE BANKE (ZBOG KAŠNJENJA KORISNIKA KREDITA U PLACANJU DVIJE UZASTOPNE RATE) DOSPIJEVAJU NA NAPLATU NE SAMO DOSPIJELE RATE KREDITA VEC I PREOSTALI DIO KREDITA, ZAJEDNO SA UGOVORENOM I ZATEZNOM KAMATOM, A ISPUNJENJE NAVEDENOG POTRAŽIVANJA BANKA JE OVLAŠTENA ZAHTIJEVATI U PUNOM IZNOSU I OD SUPSIDIJARNIH JEMACA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 63 0 P 002544 10
Rev od 14.09.2010. g.)
<------->
Član 557. Zakona o obligacionim odnosima
Član 20. tačka 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u
određenim odnosima
NA MATERIJALNO-PRAVNI ODNOS NASTAO ZAKLJUČENJEM UGOVORA O ZAJMU U ŠVICARSKOJ, GDJE JE TUŽITELJICA, KAO ZAJMODAVAC, IMALA PREBIVALIŠTE U VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA, PREMA PRAVILIMA KOLIZIONOG PRAVA KAO MJERODAVNO PRAVO IMA SE PRIMJENITI PRAVO MJESTA PREBIVALIŠTA ZAJMODAVCA, UKOLIKO UGOVOROM NIJE DRUGAČIJE ODREĐENO ILI UKOLIKO POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA NE UPUĆUJU NA DRUGO MJERODAVNO PRAVO.
Obrazloženje:
Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Švicarskoj, gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Švicarske – pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca. Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 SFR, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.
Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine. Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.
Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.
Detaljnije:
PRESUDA Vrhovnog suda Federacije BiH
Revizija se djelimično usvaja, obje presude nižestepenih sudova preinačavaju u dijelu odluke o visini zatezne kamate tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na dosuđeni iznos glavnog duga od 35.000,00 SFR plati zateznu kamatu od 5% godišnje, dok se u preostalom dijelu revizija odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: P-456/02 od 30.01.2004. godine tuženi se obavezuje da tužiteljici po osnovu zajma plati 35.000,00 CHF sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od 21.12.1996. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.625,00 KM. Odbija se kao neosnovan po tuženom istaknuti prigovor mjesne nadležnosti, kao i prigovor presuđene stvari. Rješenje o privremenoj mjeri od 14.09.2000. godine ostaje na snazi do izvršenja presude.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: Gž-680/05 od 18.08.2008. godine žalba tuženog se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga po osnovu zajma od 35.000,00 CHF, tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na ovaj iznos glavnog duga isplati zakonske zatezne kamate, umjesto kamata dosuđenih prvostepenom presudom, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za zakonske zatezne kamate dosuđene prvostepenom presudom na iznos glavnog duga, do iznosa kamata dosuđenih ovom presudom, se odbija kao neosnovan. U preostalom dijelu žalba tuženog se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija navedenu presudu drugostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom revizijskom sudu da uvažavanjem revizije pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.
Revizija tuženog nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u svemu saglasno odredbama člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, broj: 53/03, 73/05 i 19/06 - dalje ZPP), revizijski sud je utvrdio da u pogledu odluke o glavnoj stvari drugostepeni sud ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, dok je u pogledu odluke o dosuđenim kamatama revizijski sud utvrdio da je pobijanom presudom materijalno pravo pogrešno primjenjeno.
Prvostepeni sud je u bitnom utvrdio da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile u inostranstvu – Z., Š. (gdje su oboje boravili i radili) ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF (švicarskih franaka), a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine. Tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio.
Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud izvodi zaključak da u smislu odredbi člana 562. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 57/89, „Službeni list SR BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“, broj: 29/03 – u daljem tekstu ZOO) predstoji obaveza tuženog na izvršenje ugovorne obaveze u vidu vraćanja iste količine primjenog iznosa deviznih sredstava po osnovu zajma, što opredjeljuje njegovu odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice za vraćanje iznosa datog zajma.
Kako je nesporno obaveza tuženog na vraćanje primljenog zajma dospjela dana 21.12.1996. godine, kada je ugovorom određen rok ispunjenja, kojim danom je tuženi došao u docnju (što bi podrazumijevalo primjenu odredbi člana 324. stav 1. ZOO) prvostepeni sud na iznos glavnog duga dosuđuje zakonsku zateznu kamatu u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od dana docnje dužnikapozivom na pravila materijalnog prava sadržanim u članu 277. stav 1. ZOO.
Odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog na navedenu presudu prvostepenog suda drugostepeni sud pobijanom presudom u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda, dosljedno čemu se žalba pokazuje neosnovanom u odnosu na glavno potraživanje, što opredjeljuje odluku toga suda o potvrđivanju prvostepene presude u tom dijelu.
U pogledu odluke o kamatama drugostepeni sud, smatrajući da pravilnom primjenom odredbi člana 277. stav 1. ZOO tužiteljici na dosuđeni iznos pripada zakonska zatezna kamata preinačava odluku prvostepenog suda u navedenom dijelu na način da dosuđuje ovu, umjesto kamate dosuđene prvostepenom presudom.
Suprotno tvrdnjama revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi tuženog u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužiteljica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom proizilazi da se revizijski navodi tuženog da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP pokazuju neosnovanim.
Stoga neosnovano tuženi tvrdi da drugostepeni sud nije dao valjane razloge iz kojih poprima da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu a ne o zajedničkom ulaganju pri osnivanju firme, jer je u pogledu ovih žalbenih navoda drugostepeni sud dao potpune i jasne razloge koje u cjelosti prihvata i revizijski sud (drugi i treći pasus treće stranice pismenog otpravka presude).
Cijeneći činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe pokrenut spor o imovinskopravnom zahtjevu – vraćanje zajma – protiv tuženog čija se imovina u vidu nekretnina koje se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine u mjestu V., Općina V.K. (u odnosu na koje je tužiteljici predao dokaze o vlasništvu prilikom zaključenja ugovora o zajmu) pravilno su nižestepeni sudovi, protivno neosnovanim revizijskim tvrdnjama tuženog, prihvatili da prestoji nadležnost suda u Bosni i Hercegovine, odbijajući istaknuti prigovor tuženog da rješavanje ovoga spora ne spada u sudsku nadležnost (poprimajući da se radi o prigovoru mjesne nadležnosti), te da predstoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Velikoj Kladuši, kao mjesno nadležnog suda čija nadležnost proizilazi iz odredbi člana 47. stav 1. ZPP.
Naime, odredbama člana 54. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi („Službeni list R BiH“ broj 2/92), koji se ima primjeniti u smislu odredbi člana 458. ZPP, je određeno da u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda BiH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom. U tim odredbama je sadržano pravilo o međunarodnoj nadležnosti suda u BiH u imovinskim sporovima, prema kojima se nadležnost suda veže uz postojanje imovine tuženika u BiH u kom slučaju ovo pravilo ima značaj općeg supsidijarnog kriterija za određivanje nadležnosti suda u BiH u sporovima o imovinskopravnim zahtjevim, pri čemu se ovaj ne mora odnositi na imovinu tuženika u BiH koja je poslužila kao temelj za određivanje nadležnosti suda u BiH.
Pri navedenom bez značaja je pitanje državljanjstva učesnika u sporu, na što ukazuje tuženi u svojim revizijskim tvrdnjama, jer izvan navedenih uvjeta za određivanje nadležnosti u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima u odnosu na tuženika koji ima imovinu na teritoriji BiH ne postoji uvjet u vidu određenog državljanstva.
Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa u pogledu odluke o glavnoj stvari nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je vezan i ovaj revizijski sud, na koje je primijenio označena pravila materijalnog prava, po ocjeni revizijskog suda drugostepeni sud je utemeljio svoju odluku na odredbama materijalnog prava koje nije mogao primjeniti, čime ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer i uz primjenu materijalnopravnih odredbi koje treba primjeniti valja donijeti jednaku odluku, tako da u navedenom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Š., gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Š. – pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca.
Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.
Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine.
Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.
Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001568 od
25.02.2010. godine)
<------->
Tužba - nedostatak stranačke sposobnosti
Član 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku
OKOLNOST DA JE TUŽITELJICA PRAVILNO NAZNAČENOM NAZIVU TUŽENE BANKE, KAO EGZISTENTNE PRAVNE OSOBE KOJA IMA STRANAČKU SPOSOBNOST, DODALA I NAZIV NJENE EKSPOZITURE, KAO ORGANIZACIONOG DIJELA BANKE U KOME JE OBAVLJALA RAD, NEMA ZA POSLJEDICU NEUREDNOST TUŽBE KOJA SE TIČE NEDOSTATKA STRANAČKE SPOSOBNOSTI TUŽENE.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000447 od 12.05.2009. god.)
<------->
Član 288. Zakona o obligacionim odnosima
ZABILJEŽBA PRAVA IZVRŠENJA U KORIST POVJERIOCA NA NEKRETNINAMA DUŽNIKA, NA KOJIMA JE SA PRVENSTVENIM REDOM NAMIRENJA ZASNOVANA I HIPOTEKA U KORIST TREĆEG LICA (BANKA), U KONKRETNOM SLUČAJU NE PREDSTAVLJA ODGOVARAJUĆI DOKAZ OBEZBJEĐENJA POVJERIOČEVOG POTRAŽIVANJA, PA DUŽNIK NE MOŽE OSNOVANO ZAHTIJEVATI OD POVJERIOCA DA MU VRATI NJEGOVU STVAR KOJU OVAJ DRŽI PO OSNOVU PRAVA ZADRŽAVANJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 007569 08 Rev od 09.02.2010. g.)
<------->
Član 371. i član 374. Zakona o obligacionim odnosima
UGOVOR O KREDITU NIJE „USLUGA“ KOJU IMA U VIDU ČLAN 374. ZOO TAKO DA POTRAŽIVANJE BANKE IZ UGOVORA O KREDITU, NEOVISNO OD TOGA ŠTO JE ZAKLJUČEN IZMEĐU DVA PRAVNA LICA, ZASTARIJEVA U PETOGODIŠNJEM ZASTARNOM ROKU.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000847 od 15.10.2009. g.)
<------->
Nedopuštena pobuda
Član 53. stav 1. i 2. ZOO
OKOLNOST ŠTO JE TUŽITELJ, KAO TEHNIČKI DIREKTOR I SUVLASNIK TUŽENOG, SMATRAO DA MU ČINJENICA DA JE IZMIRIO DUG TUŽENOG DAJE ZAKONSKI OSNOV DA ZAHTIJEVA POVEĆANJE SVOG VLASNIČKOG ULOGA U DRUŠTVU (TAJ ZAHTJEV JE PRAVOMOĆNO ODBIJEN U OVOJ PARNICI), ŠTO BI OSNOVOM UGOVORA SA DRUGIM SUVLASNICIMA MOGAO I ISHODITI, NEMA SAMA PO SEBI PRAVNI ZNAČAJ NEDOPUŠTENE POBUDE IMAJUĆI U VIDU ČINJENICU DA JE IZMIRENJE DUGA I ZAKLJUČENJE UGOVORA O ISPUNJENJU POTRAŽIVANJA BILO NEODLOŽNO I KORISNO ZA TUŽENOG, A DA TUŽENI TOKOM POSTUPKA NIJE DOKAZAO DA JE DRUGA UGOVORNA STRANA (BANKA) ZNALA ILI MORALA ZNATI DA JE NEDOPUŠTENA POBUDA BITNO UTICALA NA ODLUKU TUŽITELJA DA ZAKLJUČI UGOVOR O ISPUNJENJU POTRAŽIVANJA.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-001388-4 od 20.11.2008. g.)
<------->
Član 318. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
ODREDBA ČLANA 318. STAV 1. ZOO-A KAO ODLUČNI KRITERIJ ZA PITANJE ISPUNJENJA NOVČANE OBAVEZE UZIMA U OBZIR SAMO ČINJENICU GDJE SE VODI RAČUN POVJERIOCA. ZA PRAVILNU PRIMJENU NAVEDENE ODREDBE ODLUČNA JE SAMO ČINJENICA DA LI JE TUŽITELJ, KAO POVJERILAC, U VRIJEME SPORNE NOVČANE TRANSAKCIJE IMAO OTVOREN RAČUN KOD BANKE KOJOJ JE STIGLA NOVČANA DOZNAKA DUŽNIKA U KORIST POVJERIOCA.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000808 od 09.09.2008. g.)
<------->
Aneks ugovora - jemac
ODREDBE ANEKSA UGOVORA, KOJIM SE OTEŽAVAJU ILI POVEČAVAJU OBAVEZE DUŽNIKA IZ GLAVNOG UGOVORA O KREDITU, NE OBAVEZUJU JEMCE KOJI NISU POTPISALI ANEKS UGOVORA ILI POVODOM TOG ANEKSA POTPISALI IZJAVU O JEMČENJU.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 63 0 P 003352 10 Rev od 25.10.2011. g.)
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 003352 09 P od 22.06.2009. godine u stavu I izreke u odnosu na tuženog B. Š. odlučeno je: Dužan je tuženi B. Š. isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine, kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Stavom II izreke u odnosu na tužene J. Š., I. K. i A. Š. odlučeno je da se odbije tužbeni zahtjev koji glasi: „Dužni su tuženici J. Š., I. K. i A. Š. solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju naknade parnične troškove sa zakonskim kamatama od dana odlučivanja do isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.“ Istom presudom obavezan je tužitelj da naknadi tuženim troškove postupka u iznosu od 2.686,64 KM u roku od 30 dana.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003352 09 Gž od 23.11.2009. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se sudi: Dužni su tuženi solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine pa do isplate, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom žalba tuženih je odbijena.
Blagovremeno podnesenom zajedničkom revizijom drugostepenu presudu pobijaju tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cjelosti.
Odgovor na reviziju je podnesen.
Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz člana 241. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
Revizija nije osnovana u odnosu na prvotuženog, dok je u odnosu sa ostale tužene revizija osnovana.
Prije svega, valja reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to izričito propisano u odredbi člana 240. st. 2. ZPP-a, pa pozivanje tuženih na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i isticanje prigovora u tom smislu, nisu mogli biti predmet razmatranja ovog suda.
U bitnom činjenična utvrđenja nižestepenih sudova mogu se sumirati u sljedećem: pravni prednik tužitelja je, kao davalac sa prvotuženim, kao korisnikom dana 07.01.1998. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 1/98 kojim je korisniku odobrio novčana sredstva u iznosu od 300.000,00 DM, na rok otplate od 120 mjeseci i sa zakonskom zateznom kamatom od 14,5% uz obavezu plaćanja mjesečnih anuiteta u iznosu od 4.685,09 DM, da su se drugo do četvrto tuženi u svojstvu solidarnih jemaca (jemci-platci) pismenim izjavama obavezali izmiriti sve dospjele obaveze po odobrenom kreditu, da je anexom na osnovni ugovor dana 31.12.1999. godine snižena ugovorena kamata sa 14,5 % na 6% i produžen period otplate duga sa 10 na 15 godina, a anexom na osnovni ugovor od 23.02.2000. godine utvrđen je na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da ostatak duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta s tim da prvi anuitet dospjeva 01.01.2002. godine. Dalje, kao nesporno je utvrđeno da jemci nisu potpisali anexe ugovora, da prvotuženi počev od 01.01.2000. do jedanaestog mjeseca 2005. godine nije uplatio po spornom kreditu nijednu ratu, da je u toku likvidacionog postupka G. banka (postupak nad ovom bankom zaključen 12.05.2003. godine) sa tužiteljem zaključila pismeni ugovor o ustupanju radi ispunjenja br. 1/07-15 kredita i sličnih tražbina, a nije bilo sporno ni da je dana 28.02.2005. godine ugovor o kreditu otkazan zbog neplaćanja, te da je na dan 18.10.2005. godine prema podacima tužitelja ukupan dug po ovom kreditu iznosio 236.715,46 KM.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da jemci nisu potpisali anexe na osnovni ugovor, da je u odnosu na njih potraživanje tužitelja zastarjelo u cjelokupnom iznosu glavnog duga i dospjelih kamata i u odnosu na ove tužene odbija zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbe člana 998. i 1019. stav 3. važećeg Zakona o obligacionim odnosima – ZOO, dok u odnosu na prvotuženog djelimično udovoljava zahtjevu tužitelja za iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine i parničnim troškovima.
Ne prihvatajući takav zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud odbija žalbu tuženih, a udovoljava žalbi tužitelja i prvostepenu presudu preinačava tako što sve tužene solidarno obavezuje na plaćanje duga tužitelju u iznosu od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate uz nadoknadu troškove postupka. Kao razloge za takvu svoju odluku drugostepeni sud navodi da potraživanje tužitelja u odnosu na drugo, treće i četvrotužene nije zastarjelo jer shodno odredbi člana 392. stav 3. ZOO zastarni rok nije tekao zbog započetog postupka likvidacije nad prednikom tužitelja (koji je okončan 12.05.2003. godine), pa kako nije protekao rok predviđen za zastarjelost ovakvih potraživanja od pet godina, taj sud obavezuje sve tužene na solidarnu isplatu duga tužitelju u navedenom iznosu.
Suprotno pogrešnom pravnom shvatanju revidenta drugostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka.
Naime, prigovor revidenta da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 209. ZPP-a je paušalan, s obzirom da ne obrazlaže koju od odredaba parničnog postupka pri žalbenom odlučivanju taj sud nije primjenio ili je nepravilno primjenio. Rješavajući žalbu tuženih drugostepeni sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu čl. 221. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka (čl. 231. tog zakona). Sem toga, dokazi (isprave) izvedeni pred prvostepenim sudom su pravilno ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a, pa prema tome nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka.
Međutim, osnovano se revizijom prigovara da materijalno pravo u pobijanoj presudi u odnosu na drugo do četvrtotužene nije pravilno primjenjeno.
S tim u vezi, treba reći da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili prigovor nedostatka aktivne legitimacije o čemu su dali jasne, potune i odgovarajuće razloge prihvatljive i za ovaj sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja revidenti upućuju na razloge nižestepenih presuda date strani 3 posljednji pasus i strani 4- prvostepeni sud, a drugostepeni sud na strani trećoj pobijane presude. pa se polemisanje revidenata pravnom prirodom ugovora zaključenog između G. banke i tužitelja i s tim u vezi prekidom zastarjevanja pokazije suvišnim.
Kada je u pitanju prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih jemaca, ovaj sud je shvatanja da naknadne izmjene bitnih elemenata ugovora o kreditu i s tim u vezi zaključenje dva anexa na osnovni ugovor, koje jemci nisu potpisali, bilo od uticaja na njihovu odgovornost za isplatu spornog duga. Naime, polazeći od cilja zbog koga je ustanovljena pismena forma ovakvih ugovora, a to je zaštita jemaca od nepromišljenog i olakog preuzimanja obaveza tuđeg duga, kao i da pismena forma izjave o jemčenju predstavlja bitan ili konstitutivni sastojak ugovora o jemstvu, po shvatanju ovog suda sve kasnije izmjene ugovora koje su se odnosile na bitne elemente ugovora, morale su biti sačinjene u pismenom obliku i potpisane i od strane jemaca, a što nije bio slučaj u ovom predmetu jer jemci nisu potpisali anexe ugovora. Ovo iz razloga što odgovornost jemaca ne mogu povećavati i otežavati ni povjerilac, a ni glavni dužnik, koji su zaključenjem drugog anexa na osnovni ugovor produžavanjem roka otplate kredita, to zapravo i učinili. Dakle, odredbe anexa ugovora koje nisu potpisali ne obavezuju jemce, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud kada odbija tužitelja sa zahtjevom u odnosu na drugo do četvrtotužene. Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti pravilnim pravni stav drugostepenog suda da su svi tuženi solidarno odgovorni za isplatu duga proizašlog iz osnova spornog ugovora o kreditu (član 998. u vezi sa čl. 67. st. 2. ZOO).
Dakle, jemci odgovaraju povjeriocu samo u onoj mjeri u kojoj su preuzeli jemstvo što bi u konkretnom slučaju značilo samo u pogledu obaveza preuzetih osnovnim ugovorom od 07.01.1998. godine.
Ukupan dug po neizmirenom kreditu u odnosu na drugo, treće i četvrto tužene dospio je na naplatu 01.03.2000. godine (član 5 ugovora od 07.01.1998. godine), pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 07.11.2005.godine u smislu odredbe člana 372. st. 2. u vezi sa stavom 1. ZOO nastupila je zastara potraživanja svih anuiteta, a time i cjelokupnog potraživanja iz ugovora o kreditu. Zastara utuženog potraživanja nastupila je i po odredbama člana 373. ZOO jer po odredbama stava 1. ovog člana samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja, u koje spadaju i anuiteti, zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Najstariji plaćeni anuitet dospio je na plaćanje 01.01.2000. godine, pa je prije podnošenja tužbe u odnosu na ove tužene protekao rok od pet godina, čime je cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na ove tužene zastarjelo.
Prvim anexom na osnovni ugovor od 31.12.1999. godine prednik tužitelja i prvotuženi su izmjenili kamatnu stopu utoliko što je ova snižena sa 14,5 % na 6%, ali i produžili period otplate duga sa 10 na 15 godina, dok su drugim aneksom od 23.02.2000. godine na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM ugovorili grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da navedeni iznos ostatka duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta sa dospjećem prvog anuiteta 01.01.2002. godine. Potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je zastarjelo samo djelimično u pogledu anuiteta dospjelih na naplatu do 07.11.2002.godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud obavezujući prvotuženog na plaćanje iznosa od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe tj. 07.11.2005. godine. Otvaranjem postupka likvidacije nad pravnim prednikom tužitelja Glumina bankom nije došlo do prekida zastare po članu 392. st.3. ZOO, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud pozivajući se na Odluku ovog suda od 08.07.2008. godine, pa u konkretnom slučaju ne nalazi primjenu pomenuta odredba ZOO jer je nad pravnim prednikom tužitelja proveden postupak likvidacije u kom postupku su u smislu odredbe iz člana 61. st. 8. Zakona o bankama svi povjerioci dužni da likvidacionom upravniku prijave svoja potraživanja u roku od 60 dana od dana prve objave. Dakle, pravni prednik nije povjerilac nego lice nad kojim se sprovodi postupak likvidacije, a što pravilno primjećuje i prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Kako ni jednom odredbom u Zakonu o bankama i Zakonu o stečaju i likvidaciji nije predviđeno da se otvaranjem postupka likvidacije prekida tok zastare ili pak da nastupaju pravne posljedice zastoja zastarjevanja, to je drugostepena presuda u odnosu na prvotuženog donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je dospjelo na naplatu 01.03.2002. godine (prvi dospjeli, a neplaćeni anuitet 01.01.2002. godine), a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 07.11.2005. godine, pa je potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog zastarjelo samo u dijelu duga koji se odnosi na anuitete dospjele do 07.11.2002. godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud i o čemu daje valjane razloge prihvatljive i za ovaj sud. Iz navedenih razloga neprihvatljive su primjedbe revizije isticane u smislu „apsolutne zastare“ potraživanja tužitelja i u odnosu na prvotuženog, kao glavnog dužnika. Kako je i visina dugovanog iznosa od strane prvostepenog suda pravilno utvrđena primjenom principa tereta dokazivanja (član 126. ZOO), to se i primjedbe revizije isticane u tom smislu pokazuju neosnovanim.
Nad pravnim prednikom tužitelja G. bankom proveden je likvidacioni postupak koji je zaključen s danom 12.05.2003. godine, a o čemu je od strane nadležne Agencije za bankarstvo doneseno rješenje koje je objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ od 10.06.2003. godine, pa se suvišnim pokazuje polemisanje revizije pravnom prirodom ugovora i s tim u vezi primjenom odredbe člana 388. ZOO.
Kako su i ostale, a inače ponovljene primjedbe bile predmetom razmatranja žalbenog suda, a nisu od uticaja na zakonitost pobijane presude, revidenti se upućuju na razloge pobijane presude.
Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe člana 250. st. 1. ZPP-a reviziju u odnosu na prvotuženog odbiti, a u odnosu na drugo, treće i četvrtotužene uvažiti i drugostepena presuda preinačiti tako da se žalba tužitelja odbija i prvostepena presuda u odnosu na njih potvrđuje.
Odluka o troškovima revizijskog postupka zasniva se na odredbi 386. st. 2. u vezi sa članom 397., 396. st. 1. i 2. i 397. st. 1. ZPP-a.
<------->
Članovi 154. stav 1., 155., 158. i 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
Član 175. Zakona o izvršnom postupku
Član 1. stav 2. preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate
Član 1. stav 2. federalnog Zakona o visini stope zatezne kamate
BANKA ODGOVARA ZA ŠTETU PROUZROKOVANU TRAŽITELJU IZVRŠENJA POGREŠNIM OBRAČUNOM KAMATA. SUSPENZIJA PRIMJENE ODREDBE ČLANA 279. STAV 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA PRESTALA JE 15.07.1994. god. PRIMJENOM ZAKONA O PROMJENI VRIJEDNOSTI DINARA KADA JE DOMAĆA VALUTA POSTALA STABILNA.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000779 od 06.09.2007. god.)
<------->
Član 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH
Član 1. Zakona o privatizaciji preduzeća
PRAVO JE ENTITETA DA PRIVATIZUJU PREDUZEĆA I BANKE SMJEŠTENE NA NJIHOVOJ TERITORIJI, IAKO SU NJIHOVI SOPSTVENICI SUBJEKTI NA TERITORIJI DRUGOG ENTITETA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 000667 09
Rev od 08.02.2011. god.)
<------->
Ugovor o otvaranju transakcionog računa – odgovornost banke za štetu nastalu neizvršenjem naloženih transakcija
Član 44. Zakona o bankama („Sl.novine FBiH“ br. 39/98)
Zakon o obligacionim odnosima
Zakona o platnim transakcijama („Sl.novine FBiH“ broj 32/00)
zakona o unutrašnjem platnom prometu – prečišćeni tekst („Sl.novine FBiH“ broj 15/00)
BANKA ODGOVARA TUŽITELJU – SVOM KLIJENTU, VLASNIKU TRANSAKCIJSKOG RAČUNA ZA ŠTETU KOJU JE OVAJ PRETRPIO ZBOG TOGA ŠTO BANKA NIJE IZVRŠILA NALOGE ZA PLAĆANJE KOJIMA SU NJEGOVI DUŽNICI, TAKOĐE KLIJENTI BANKE, DALI UPUTE TUŽENOJ BANCI DA NA TERET NJIHOVIH TRANSAKCIONIH RAČUNA DOZNAČE TUŽITELJU NA NJEGOV TRANSAKCIONI RAČUN ODREĐENE IZNOSE.
NAVODI TUŽENE BANKE, DA ZBOG PLJAČKE, KOJOM PRILIKOM SU OTUĐENI I VIRMANSKI NALOZI, NISU IZVRŠENE SPORNE TRANSAKCIJE, NE OSLOBAĐAJU BANKU OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU KOJU JE PRETRPIO TUŽITELJ – NJEN KLIJENT, JER ŠTETNE POSLJEDICE NASTALE PLJAČKOM BANKE NI U KOM SLUČAJU NE MOGU DA PADAJU NA TERET NJENIH KLIJENATA.
Iz obrazloženja:
Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženom da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5.11.2001.godine, pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.403,00 KM.
Blagovremeno izjavljenom žalbom tuženi pobija prvostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalba nije osnovana.
Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno, te donio ispravnu odluku kojom je naložio tuženom da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 KM.
Za svoju odluku prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i razumljive razloge, koji kao takvi proizilaze iz izvedenih dokaza ocijenjenih na način kako to regulira odredba čl. 8 Zakona o parničnom postupku. Za svoj stav prvostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje koje prihvata i ovaj sud, a koje nije dovedeno u pitanje ni žalbom tuženog.
Žalba tuženog ne daje odlučne razloge koji bi doveli u pitanje zakonitost i pravilnost osporavane presude, već ponavlja istaknute činjenice od strane tužengo u toku postupka, koje je raspravio prvostepeni sud i za to dao valjano obrazloženje.
Iz pravilnog činjeničnog utvrđenja proizilazi da je dana 26.06.201.godine zaključen Ugovor o otvaranju transakcionog računa između tužitelja, kao klijenta i tuženog, kao banke kojim ugovorom se reguliraju međusobna prava i obaveze između banke i klijenta. Isti ovakav ugovor o otvaranju transakcionog računa koji je tipskog karaktera sa tuženim, su zaključili privredna društva „A...“ d.o.o. Novi Travnik dana 25.07.2001.godine i „A...“ d.o.o. Novi Travnik dana 5.06.2001.godine. Dana 5.11.2001.godine, a prije pljačke banke koja se desila istog dana, navedena privredna društva su izvršila polog gotovinskog pazara putem Ekspoziture Novi Travnik na svoje transakcione račune i to „A..“ d.o.o. Novi Travnik iznos od 28.030,00 KM, a „A..“ d.o.o. Novi Travnik iznos od 24.800,00 KM i ispostavili naloge za plaćanje kojim su dali upute Travničkoj banci da na teret njihovih trnsakcionih rčuna doznače tužitelju na njegov transakcioni račun iznose od 25.200,00 KM i 24.800,00 KM. Navedene platne transakcije između privrednih društva „A...“ i „A...“ d.o.o. Novi Travnik i tužitelja „B...“ d.o.o. Bugojno nisu izvršene, jer nije došlo od strane tuženog, kao banke do prenosa novčanih sredstava dužnika na račun povjerioca, tako da se ova novčana sredstva još uvijek nalaze na transakcionim računima dužnika, a koja su blokirana dana 29.04.2003.godine na osnovu Rješenja o privremenoj zabrani raspolaganja sredstvima na transakcionim računima privrednih društva „A...“ i „A...“, koje je izdala Porezna uprava.
Na osnovu izvedenih dokaza, te ispravnim tumačenjem Ugovora o otvaranju transakcionog računa i pravilnom primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o platnim transakcijama („Sl.novine FBiH“ broj 32/00) i Zakona o unutrašnjem platnom prometu – prečišćeni tekst („Sl.novine FBiH“ broj 15/00), prvostepeni sud pravilno zaključuje da je tužitelj ovakvim postupanjem tuženog pretrpio štetu, za koju je odgovoran tuženi.
Žalbeni navodi tuženog, da nije mogao na osnovu kopije ovjerenog virmanskog naloga koji se nalazio kod nalogodavca izvršiti spornu transakciju i da je tuženi postupio u skladu sa procedurom propisanom Zakonom o platnim transakcijama u slučaju neizvršavanja naloga od strane banke, kao i pozivanje na čl. 11 st. 4 i čl. 12 st. 4. citiranog zakona, nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, budući da su ove činjenice isticane i u toku postupka i da ih je prvostepeni sud ovoljno rasvijetlio i za to dao detaljno obrazloženje, koje u potpunosti prihvata i ovaj sud.
Navodi tuženog, da zbog pljačke banke, kojom prilikom su otuđeni i virmanski nalozi privrednih društva „A...“ i „A...“,nisu izvršene sporne transakcije, ne oslobađaju tuženog od odgovornosti za štetu koju je pretrpio tužitelj.
Shodno čl. 44 Zakona o bankama („Sl.novine FBiH“ broj 39/98), dokumentaciju i evidenciju o obavljenim transakcijama banka je dužna čuvati u skladu sa zakonskim propisima. Štetne posljedice nastale pljačkom banke niu kom slučaju ne mogu da padaju na teret njenih klijenata.
Nema mjeta ni navodima žalbe da su u ovom slučaju pasivno legitimisani pošiljaoci naloga firme „A...“ i „A...“. Naprotiv, shodno čl. 318 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima, ako se plaćanje vrši posredstvom banke kod koje se vodi račun povjerioca, smatraće se da je dug izmiren kada banci stigne nalog (virman) dužnika. Dakle, firme „A...“ i „A...“ kao dužnici su tužitelju kao povjeriocu ispunili novčanu obavezu dostavljanjem naloga banci. To što novčana sredstva nisu prenijeta na transakcioni račun tužitelja, odgovoran je tuženi, koji je trebao izvršiti sporne transakcije.
Iz naprijed navedenih razloga, drugostepeni sud je, na osnovu čl. 226 Zakona o parničnom postupku, žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
(Presuda Općinskog suda Travnik broj Ps-53/04 od 19.11.2004.godine i Presuda Kantonalnog suda u Travniku, broj Pž-4/05 od 29.11.2005.godine)
<------->
USKLAĐIVANJE POSLOVANJA, ORGANIZACIJE I AKATA MIKROKREDITNIH ORGANIZACIJA
Član 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS
Mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) ako ne usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi.
Iz obrazloženja:
Tačkom 1 dispozitiva rješenja utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ sa sjedištem u B.L. Ul. V.M. br. 1 upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.6.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02 nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte s odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama; Tačkom 2 utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ B.L. prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“; Tačkom 3 utvrđuje se da se od osmog dana od objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ Mikrokreditnoj organizaciji „P.“ B.L. zabranjuje obavljanje bilo koje mikrokreditne djelatnosti iz člana 16 Zakona o mikrokreditnim organizacijama i da je ista dužna okončati postojeće ugovore, isplatiti svoje obaveze i likvidirati aktivu; Tačkom 4 određeno je da će Osnovni sud u B.L. izvršiti brisanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L iz sudskog registra kao i da će se izvršiti brisanje iz drugih javnih registara kod kojih je ista upisana po pravnosnažnosti ovog rješenja na zahtjev Agencije za bankarstvo po službenoj dužnosti; i Tačkom 5 određeno je da je rješenje konačno u upravnom postupku.
Tužilac tužbom osporava doneseni akt iz svih zakonskih razloga.
Sud je odbio tužbu kao neosnovanu nalazeći da je osporeni akt donesen uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravila postupka.
Iz podataka spisa proizilazi da je rješenjem Ministarstva finansija RS br. „04-3224/06“ od 31.05.2002. godine dato odobrenje za osnivanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L. sa sjedištem u B.L, u ulici V.M. broj 1 i da je ista upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.06.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02. Članom 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske “, broj 64/06 u daljem tekstu: ZMO), koji zakon je stupio na snagu 15.7.2006. godine, a čija je primjena odložena do 16.01.2007. godine, propisana je obaveza mikrokreditnih organizacija i predstavništava mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) da usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a stavom 2 ovog člana određeno je da mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje svoje poslovanje, organizaciju i akte ne usklade sa odredbama ovog zakona u roku iz stava 1 ovog člana prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi. Prema citiranoj odredbi mikrokreditne organizacije su bile dužne najkasnije do 15.7.2007. godine podnijeti zahtjev tuženoj i uskladiti svoje poslovanje, organizaciju i akte sa ZMO. Iz sadržine spisa proizilazi da je tužilac 10.7.2007. godine podnio tuženoj zahtjev za usklađivanje poslovanja, organizacije i akata u skladu sa obavezom iz člana 51 i članom 7 stav 2 ZMO te članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja - mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS, („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/07 – u daljem tekstu: Odluka). Uz zahtjev priloženo je ovlašćenje o imenovanju lica koje će sa tuženom sarađivati u postupku razmatranja zahtjeva; ovjeren ugovor o osnivanju Mikrokreditne organizacije „P“; nacrt Statuta; podaci o članovima uprave; popis osnivača fondacije i visine uloga sa finansijskim izvještajem za 2006. godinu; izjava o osnivačkom kapitalu; dokaz o izvršenoj uplati minimalnog novčanog iznosa osnivačkog kapitala; podaci o poslovnom prostoru, tehničkoj i kadrovskoj osposobljenosti za obavljanje poslova; ugovor o zakupu poslovnog prostora i rješenje opštinskog organa o ispunjavanju uslova za obavljanje poslova. Tužena je aktom od 18.10.2007. godine zatražila od tužioca dopunu zahtjeva navodeći da je potrebno da dostavi finansijski izvještaj sa 30.06.2007. godine i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora uz upozorenje da ukoliko u ostavljenom roku ne dostavi traženu dokumentaciju da će biti odlučeno prema stanju spisa. Pošto tužilac nije postupio po nalogu tužene to je donesen zaključak broj 03-773-5/2007 od 05.02.2008. godine kojim je odbačen zahtjev tužioca kao neuredan. Navedeni zaključak je, kako to proizlazi iz izvoda dostavne knjige pošte Banjaluka, tužilac zaprimio 7.2.2008. godine. Da je navedeni zaključak dostavljen tužiocu preporučenom pošiljkom broj 2711 proizilazi iz dopisa Preduzeća za poštanski saobraćaj RS AD Banjaluka upućenog tuženoj 21.04.2009. godine iz kojeg slijedi da je jedno isto lice preuzimalo pošiljke za sva tri pravna subjekta „MKO P.“, „P“ i „P.I.“. Iz navedenog, kao i potvrde (kojim je odbačen zahtjev tužioca) iz dostavne knjige pošte o prijemu zaključka, proizilazi da je zaključak zaprimilo ovlašćeno lice za prijem pismena. Ukoliko je kod tužioca došlo do promjene ovlašćenog lica za prijem pismena onda je tužilac bio u obavezi da tu promjenu prijavi preduzeću za poštanski saobraćaj, s obzirom da je evidentno da je za prijem pošte za sva tri pravna lica bilo ovlašćeno jedno lice koje je i zaprimilo predmetni zaključak. Pošto je navedeni zaključak dostavljen tužiocu i zaprimljen od strane navedenog ovlašćenog lica 7.2.2008. godine to je tužena pravilno konstatovala pravnosnažnost navedenog zaključka. Stoga ne stoje prigovori tužioca da mu navedeni zaključak nije dostavljen, odnosno da on nije zaprimio zaključak kojim je odbačen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad kao neuredan.
S obzirom da je tužilac propustio zakonski rok za usklađivanje poslovanja, orgnizacije i akata jer je zaključkom odbačen njegov zahtjev kao neuredan to je tužena saglasno članu 51 stav 2 ZMO pokrenula postupak po službenoj dužnosti utvrđivanja prestanka obavljanja djelatnosti. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta utvrđeno je da tužilac nije dostavio traženi finansijski izvještaj za period poslovanja 30.06.2007. i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora pa je tužena pravilno odlučila na način bliže određen u dispozitivu osporenog akta. U skladu sa uputama iz presude ovog suda 11 0 U 000 776 08 U od 18.03.2009. godine tužena je pravilno utvrdila da tužilac nije uskladio svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ZMO čime je utvrdila i prestanak rada tužioca kao mikrokreditne organizacije. Dostavljanje finansijskog izvještaja za period 30.06.2007. i 30.09.2007. godine bio je potreban tuženoj kako bi utvrdila ispunjavanje uslova za dalje obavljanje djelatnosti tužioca kao mikrokreditne organizacije, odnosno kako bi utvrdila da li tužilac raspolaže sa kapitalom u vrijednosti od 50.000,00 KM koliko je iznosio osnivački kapital, a shodno članu 37 stav 1 ZMO. Ne stoji tvrdnja tužioca da tužena nije mogla tražiti dostavljanje navedenog finansijskog izvještaja jer je u članu 19 stav 1 Odluke propisano da tužena može tražiti dopunu zahtjeva kada podnosilac uz zahtjev nije dostavio sva potrebna dokumenta, a dostavljanje tražene dokumentacije je potrebno radi odlučivanja o zahtjevu podnosioca. Jednako tako nisu osnovani navodi tužbe da je osporeni akt donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužena je pravilno odlučila da tužilac prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“ pravosnažnog rješenja, kojim je utvrđeno da nije ispunio uslove za dalje obavljanje djelatnosti u skladu sa članom 51 i 37 ZMO, pa je tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav1 i 2 ZUS-a.
(Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 00 1445 09 U od 24.09.2009)
<------->
P R E S U D U
Revizija tužiteljice se usvaja, presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine preinačava i sudi:
Žalba tužiteljica se usvaja, preinčava se presuda Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine i tuženi obavezuju da tužiteljica solidarno isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući istu od 08.11.2007. godine do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženi solidarno obavežu da isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istocnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužiteljica revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, sa prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana odluka preinaći i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženi Z. J., u odgovoru na reviziju, predlaže da se revizija odbije. Revizija je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu ugovora o jemstvu zakljucenog sa tuženim.
U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da je tužiteljica, kao davalac, sa M. T. iz P., kao korisnikom ( u daljem tekstu glavni dužnik) 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 2830075491 kojim mu je odobrila novčana sredstva u iznosu od 20.000,00 KM, na rok od 60 mjeseci i mjesečnim anuitetom od 429,78 KM; da je korisnik kredita kao instrumente obezbjeđenja priložio administrativnu zabranu na svoju plaću, bjanko mjenicu i ugovor o jemstvu, s tim da se korisnik kredita saglasio da tužiteljica može u slučaju neizvršenja obaveze po ugovoru tražiti naplatu iz njegove cjelokupne pokretne i nepokretne imovine; da je korisnik kredita ovlastio tužiteljicu da može dospjele i nepodmirene tražbine naplatiti kompenzacijom iz KM sredstava korisnika na svim njegovim računima kod tužiteljice, kao i da realizovani devizni priliv preko tužiteljice rasporedi u KM bez isplate na račun korisnika, sve bez saglasnosti korisnika, i koristi za namirenje dospjelih obaveza; da je tužiteljica sa svakim od tuženih 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o jemstvu vezano za kredit dat glavnom dužniku, kojim su se tuženi, kao supsidijarni jemci, obavezali da u cijelosti preuzmu obavezu vraćanja kredita ako to ne bude činio glavni dužnik, pod uslovima i na način kako se on obavezao; da je ugovorom o jemstvu ugovoreno da se tužiteljica ne mora prethodno pismeno obratiti glavnom dužniku za vraćanje odobrenih sredstava, ako je očigledno da se iz njegovih sredstava ne može ostvariti ispunjenje njegove obaveze; da je tužiteljica uputila tuženim 23.04.2007. godine posljednju pismenu opomenu pred tužbu radi vraćanja kredita u iznosu od 19.146,02 KM; da je glavni dužnik trebao vratiti kredit do 03.08.2010. godine i da je uredno vraćao mjesečne anuitete kredita sve do 18.11.2005. godine, kada je smrtno stradao; da tuženi nakon smrti glavnog dužnika nisu vršili uplaćivanje dospjelih anuiteta niti kontaktirali tužiteljicu i da je tužba podnesena 08.11.2007. godine.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredbi člana 1004. stav 2. i cl. 1008. Zakona o obligacionim odnosima (,,Sluzbeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te ,,Službeni glasnik RS", broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu ZOO), odbija tužbeni zahtjev.
Po shvatanju prvostepenog suda, tuženi, kao supsidijarni jemci, imaju obavezu vraćanja kredita samo na način i pod uslovima kako je to trebao činiti glavni dužnik, tako da tužiteljica ne može od njih zahtjevati vraćanje cjelokupnog iznosa kredita, posebno jer rok za vraćanje kredita nije bio istekao do momenta podnošenja tužbe.
Pored toga, prvostepeni sud nalazi da tužiteljica nije dokazala da dugovana sredstva nije mogla naplatiti iz imovine glavnog dužnika.
Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrdjenja i pravne zaključke prvostepenog suda iz kog razloga odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostepenu presudu.
Drugostepeni sud nalazi da ugovorom o kreditu i ugovorom o jemstvu, nije ugovorena obaveza tuženih, kao jemaca, na vraćanje cjelokupnog iznosa kredita odjednom, u slučaju da od korisnika kredita dođe do kašnjenja u uplati anuiteta kredita.
Drugostepena odluka je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Između stranaka nije sporno, da je glavni dužnik, umrli M. T., sa tužiteljicom zaključio ugovor o kreditu, kao sto se tokom postupka nije osporavao odobreni iznos kredita, niti su tuženi osporavali visinu utuženog potraživanja.
Tuženi SU, prema ugovoru, supsidijarni jemci koji imaju obavezu vraćanja kredita, ako to ne učini glavni dužnik, pod uslovima i na način kako je to on trebao činiti na osnovu ugovora o kreditu.
Ugovor o jemstvu je akcesorne prirode, što znaci da obaveza jemaca na vraćanje kredita dolazi u obzir onda kada povjerilac ne može namiriti svoje potraživanje od glavnog dužnika.
Prema odredbi člana 1004. stav 1. ZOO od jemca se može zahtjevati ispunjenje obaveze tek nakon sto je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, čime jemci imaju status supsidijarnih jemaca, koji solidarno odgovaraju (član 1005. ZOO).
U konkretnom slučaju, glavni dužnik je ubijen 18.11.2005. godine i nakon toga, sto nije ni sporno izmedu stranaka, do upućivanja posljednje pismene opomene jemcima za vraćanje kredita (23.04.2007. godine), odnosno do podnošenja tužbe (08.11.2007. godine), dakle, za vrijeme od dvije godine, nije vršena uplata ni jednog od dospjelih anuiteta.
Obaveza jemaca da vrate kredit nastala je onog momenta kada je postalo očigledno da glavni dužnik neče ispuniti obavezu vraćanja kredita, a da pozivanje da to učini nije bilo svrsishodno, jer je preminuo. Momentom smrti glavnog dužnika, po ugovoru o jemstvu, tuženi kao jemci su imali obavezu da vrate kredit, na način i pod uslovima koje je ugovorio glavni dužnik.
Saglasno odredbi člana 1067. stav 2. zoo banka može otkazati ugovor o kreditu i prije isteka ugovorenog roka, izmedu ostalog, i u slučaju smrti korisnika kredita, ako zbog toga dolazi u bitno nepovoljniji položaj.
Imajući prednje u vidu, očigledno je da tuženi kao jemci nisu, i pored pismene opomene, pristupili vraćanju mjesečnih anuiteta kredita, i to kroz duži vremenski period, oko dvije godine, niti su pokazivali namjeru da to čine jer nisu sa tužiteljicom ostvarivali kontakt kako bi se informisali o daljim postupcima u vezi ispunjenja ugovorne obaveze. Tužiteljica je na ovaj način, u odnosu na mogučnost da joj budu vraćena odobrena kreditna sredstva, došla u znatno nepovoljniji položaj nego sto je bila za života glavnog dužnika, koji je uredno ubacivao dospjele anuitete.
Ugovorom o kreditu sa glavnim dužnikom i Ugovorom o jemstvu sa tuženima, nije ugovoreno da tužiteljica prethodno mora iscrpiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u pokušaju naplate kredita od glavnog dužnika, pa da tek nakon toga stiče pravo da pozove jemce na obavezu plaćanja.
Tužiteljici je u predmetnom ugovoru ugovorila, da svoje potraživanje može naplatiti iz pokretne i nepokretne imovine glavnog dužnika, odnosno iz njegovih novčanih sredstava koji se nalaze na računima tužiteljice, ali to nije uslov koji se mora ispuniti da bi se naplata zahtjevala od jemaca.
Tužiteljica je po predmetnom ugovoru mogla, ali nije bila u obavezi, preduzimati pravne radnje da sredstva kredita pokuša naplatiti iz imovine glavnog dužnika, tako da tuziteljica po Ugovoru o jemstvu ima puno pravo da zahtjeva od jemaca isplatu kredita.
I u slučaju da je kao instrument obezbjeđenja kredita ugovorena, pored jemstva, hipoteka ili zaloga, banka, ako to posebno nije ugovoreno, nema obavezu da prije određivanja jemcima za vraćanje kredita, pokuša naplatu iz ostvarene hipoteke, odnosno zaloge. Kada je kredit sa vise instrumenata obezbjedenja, a nije posebno ugovoren način i redosljed korištenja tih sredstava radi naplate, a to ni zakon ne propisuje, na strani banke je potpuno pravo u izboru kojim putem ce naplatiti svoje potraživanje.
Nije za pretpostaviti da tužiteljica ne bi djelimično, u cilju realizacije kredita, naplatila dospjele anuitete sa računa novčanih sredstava koje glavni dužnik ima kod nje, da je na tim računima bilo sredstava.
Takodje se ne može, kod činjenice da to nije ugovoreno, niti da zakon to propisuje, u konkretnom slučaju, zahtjevati da tužiteljice iscrpi sve mogucnosti naplate kredita, računajući i eventualne sudske postupke za naplatu potraživanja iz imovine glavnog dužnika, pa da se tek tada obraća sa zahtjevom jemcima.
Iz naprijed navedenih razloga temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.
Odluka o troškovima postupka temelji se na članu 397. stav 2. u vezi sa odredbom člana 386. stav 1. i cl. 396. ZPP, a troškove čini ukupni iznos takse na tužbu i presudu koju je tužiteljica dužna platiti prema odredbama Zakona o sudskoj taksi (,,Sluzbeni glasnik RS", broj 73/08).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000 009 09 Rev od 10.06.2010.g.)
Preuzeto od autora: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
<------->
