VANPARNIČNI POSTUPAK U PRAKSI
U ovom članku je na jedan sažet način objašnjen vanparnični postupak. Međutim dosta zanimljivo za čitaoce će biti kada se obrade pojedini vanparnični postupci, kako se pokreću koje su posljedice koje vrste i sl. Autor će se potruditi da u nerednim člancima obradi i ovu temu
U mojoj dugogodišnjoj praksi sam primjetio jednu veoma zanimljivu pravnu situaciju. To se odnosi na veliki nepoznanicu u primjeni Zakona o vanparničnom postupku u praksi kako kod korisnika prava tako i velikog broj pravnih zastupnika stranaka. Naravno, to pitanje ne možemo problematizirati ukoliko ne napravimo usporedbu sa parničnim postupkom. U praksi se su mnoge dileme vodile u vezi odnosa vanparničnog postupka i parničnog postupka u smislu kada se i kako pokreće jedan, a kako drugi postupak, u kojim slučajevima se pokreće jedan, a u kojim drugi postupak i sl. Ako konsultujemo pravnu teoriju naćićemo jednu prostu i jednostavnu podjelu građanskog procesnog prava. Ta podjela je na vanparnično procesno pravo i parnično procesno pravo. Vanparnično procesno pravo je nesporno pravo, a parnično procesno ravo je sporno pravo. Ova podijela daje najviše osniva da se objasni vanparnični postupak. U biti znači da se vanparnični postupak pokreće onda kada među strankama ne postoji spor, ali postoji zakonska potreba da se rješi neki posebni pravni odnos. Nasuprot toga parnični postupak je postupak koji stranka pokreće da bi rješila neki sporni odnos. Razlika između vanparničnog i parničnoig postupka mora biti jasno definisana i o tome sud prati po službenoj dužnosti. U slučaju da u parničnom postupku sud utvrdi da se radi o pravnim stvarima iz vanparničnog postupka, sud takav postupak obustavlja i stranku upućuje na vanparnicu. U slučaju kada se u toku vanparničnog postupka utvrdi da postoji spor među strankama, a ukoliko taj spor prevazilazi određene novčane iznose o čemu će riječi biti u narednom dijelu ovog rada ili ukoliko se ospori pravo koje je predmet vanparničnog postupka, sud obustavlja vanparnični postupak a predlagača opućuje da u roku od 30 dana pokrene parnicu u spornom pravu.
U ovom radu se nećemo baviti parničnim postupkom jer će to biti tema nekih drugih radova, ali ću pokušati da na najjedenovniji način čitaocima približim vanparnični postupak. Kao što smo naprijed istakli vanparnični postupak je nesporni postupak među strankama. To znači da se on pokreće samo u slučaju kada među strankama ne postoji spor, ali postoji potreba da se uredi neki pravni odnos. Ta potreba može biti zakonska obaveza da se pojedini pravni odnosi rješe u vanparničnom postupku kao što je ostavinski postupak, oduzimanje ili vraćanje poslovne sposobnosti, produženje ili prestanak roditeljskog prava ili oduzimanje ili vraćanje roditeljsakog prava. Postoje i postupci koji ne predstavljaju zakonsku obavezu u smislu njihovog pokretanja i isključivo zavise od volje stranaka, ali ako se stranke odluče onda se rješavaju u vanparničnom postupku. To su recimo postupci uređenje međa, dioba stvari, sudski depozit, poništenje isprava, obezbjeđenje dokaza .
Kao što vidimo vanparnični postupak ima svoju specifičnost i to je skup pravnih pravila kojima se reguliše struktura vanparničnog postupka, položaj procesnih subjekata, njihove aktivnosti i uzajamni odnosi. Naravno vanparnični postupak ima svoje specifičnosti u odnosu na parnični postupak gotovo u svim segmentima, a što je razumljivo s obzirom da se na poseban način uređuju odnosi.
Vanparnični postupak se pokreće prijedlogom fizičkog lica ili pravne osobe kao i prijedlogom organa koji su predviđeni određenim zakonom. Ukoliko ovlašteni organ nije pokrenuo postupak, a sud dobije saznanje o tome, sud će pozvati ovlaštenu osobu da pokrene postupak i drediti mu rok u kojem mora pokrenuti postupak, a sve radi zaštite javnog interesa. Iz naprijed navedenog se vidi da se postupak pokreće prijedlogom, a u parničnom postupku isključivo tužbom, što samo po sebi odražava prirodu ova dva odvojena procesna postupka. Stranke u vanparničnom postupku su osobe koje su pokrenule postupak, osobe o čijim pravima ili ineresima se odlučuje kao i organi koji su obavezani zakonom da pokrenu određeni postupak. Svaki prijedlog kojim se pokreće postupak mora sadržavati dvije strane i to „PEDLAGAČ I PROTIVNIK PREDLAGAČA“. Ovo čitaoci trebaju znati kako označiti strane u postupku. Naravno prije toga u prijedlogu se označava sud kojim se podnosi prijedlog. Predlagači su lica fizička ili pravna po čijem prijedlogu sa postupak pokreće. Napr. u postupku uređenje međa predlagač je lice koje traži da se međa uredi. Protivnik predagatelja je lice bilo pravno ili fizičko prema kojom se ostvaruje neko pravo ili pravni interes. Napr. u postupku uređenja međa protivnik predlagatelja je lice koje graniči sa parcelom prelagača i koji spori omeđavanje međa.
Sud će po službenoj dužnosti pokrenuti vanparnični postupak samo u situaciji kada je ugroženo pravo maloljetnika o kojem se roditealji ne staraju kao i drugih osoba koje nisu u mogućnosti da se brinu o sebi. To su nužni i hitni postupci u kojim sud mora bitno reagovati i donijeti valjane odluke.
Vanparnični popstupak je javan, osim u postupcima u kojim se odlučuje o porodičnim stanjima sudionika u postupku gdje je javnost isključena iz postupka. Izuzetak su postupci o proglašenje nestalog lica za umrlo kada je postupak javan.
Btrno je napomenuti da u vanparničnom postupku ne može nastupiti mirovanje postupka. O prijedlozima sud odlučuje na ročištu samo kada je to zakonom određeno odnosno kada sud ocjeni da je to potrebno radi razjašnjenja o bitnim činjenicama za postupak ili kada smatra da je iz drugih razloga održavanje ročišta neophodno. Izostanak nekih od strana u postupku ne spriječava sud da nastavi dalje sa postupkom, niti saslušanje pojedinih sudionika zavisi od prisutva drugog sudionika postupka. Ovdje se vidi da održvanje ročišta u vanparnici zavisi od ocjene sudije, dok u parničnom postupku je decidno odtređeno da će se održati pripremno i glavno ročište, stim da bilo kakvo odstupanje zahtjeva posebne razloge koje sranke u postupku moraju opravdati. U mnogim vanparničnim postupcima održavanje ročišta je nužno, jer naprosto bez ročišta se nebi moglo odlučiti niti donijet konačna odluka. Napr. uređenje međa zahtjeva zakazivanje više ročišta. Prvo ročište je da predlagač obrazloži prijedlog i dostavi valjane dokaze, a posebno kopiju katastarskog plana, z.k.uložak iz koji se vidi da je on vlasnik i posjednik parcele kao i ostle dokaze za protivnika predlagača iz kojih će se vidjeti da je i on vlasnik susjedne parcele. Na tom ročištu će se raspraviti o voljama obiju strana pa ako protivnik ospori uređenje međa navodeći da sporni dio površine prelazi vrijednost od 300KM, sud će obustaviti postupak i predlagača uputiti da dokazuje pravo na parcelu koju posjeduje u parničnom postupku. Nakon toga sud zakazuje uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka, nakon čega donosi rješenje o uređenju međa. Ovo sam samo kao primjer naveo, ali usput i u kratkim crtama čitaocima približio kako izgleda pokretanje postupka uređenja međa. Naprijed sam naveo da se u prijedlogu navede prvo sud, onda stranke sa jasno naznačenom adresom, označiti da se radi o prijedlogu i navesti o kojem ptijedlogu se radi, a onda obrazložiti prijedlog i predložiti donošenje riješenja.
Strane moraju znati da se prijedlog o pokretanju vanparničnog postupka može povući do donošenja prvostepenog riješenja. Ako je prijedlog pokrenut od više odoba, a što je dozvoljeno, onda se isti povlači njihovom saglasnošću. Ako je prijedlog povučen prije donošenja prvostepenog riješenja prvostepeni sud će rješenje ukinuti i postupak obustaviti. Također ce se smatrati da je prijedlog povučen ako predlagač ili predlagači ne dođu na prvo zakazano ročište. Ovo je malo kontradiktorno naprijed navednom kada smo kazali da će sud na zakazanom ročištu bez obzira što nema druge strane saslušati pridošlu stranku. Također zakazivanje ročišta nije imperativna obaveza. Nakon što se donese riješenje o obustavi postupka u roku od 15 dana od dana prijema riješenja sudionici postupka mogu podnijeti zahtjev da se postupak nastavi.
Ono što je jako bitno da čitaoci znaju jeste kako se odeđuje nadležnost suda. U pravilu nadležan je sud na čijem području predlagatelj ima prebivalište odnosno sjedište ako je pravno lice. Ako se u postupku određuje o nepokretnostima, a takvih postupaka je najviše, nadležan je sud na čijem području se nekretnina nalazi. U postupcima u kojim se odlučuje o ličnim ili porodičnim stvarima nadležan je sud na čijem području lice ima prebivalište. Sud se u ovim postupcima može mjesno nenadležnim oglasiti najkasnije do održavanja prvog ročišta, a ako ročište nije održano do preduzimanje prve radnje koju je po pozivu suda stranka poduzela. Ovo naprijed sam naveo da se objasni kako i pod kojim uvjetima se sud može oglasiti mjesno nenadležnim.
Ono što je također bitno napomenuti da kada sud utvrdi da je postupak trebalo provesti prema odredbama Zakona o parničnom postupku, postupak će obustaviti. Postupak će se po pravomoćnosti rješenja o obustavi nastaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku.
U pravilu u prvostepenom postupku odučuje sudija pojednac. Ali naše čitaoce nemoj da zbuni kada mu se nekim postupcima pojave i stručni saradnici koju inokosno odlučuju o podnesenom prijedlogu. Zakon je propisao a u postupcima proglašenja nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti, dozvole za zaključenje braka, raspravljanje zaostavštine, upravljanje i korištenjem zajedničkim stvarima, uređenja međa, čuvanje isprava i sudskog depozita, kao i o drugim postupcima ako je propisano zakonom, mogu inokosno odlučivati stručni saradnici.
U vanparničnom postupku se odluke donose riješenjem. Rješenja i prvostepenog i drugostepenog suda moraju biti obrazložena. Ukoliko ne budu obrazložena to je razlog da isto bude poništeno u žalbenom postupku.
Protiv riješenja u vanparničnom postupku se može izjaviti žalba i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja riješenja. Ono što je bitno da čitaoci znaju je da žalba zadržava izvršenje riješenja ako to zakonom nije drugačije određeno. Ono što je bitna razlika od zakona o parničnom postupku gdje je žalbeni postupak strogo određen, u vanparničnom postupku data je dispozicija sudu da iz važnih razloga odluči da žalba ne odlaže izvršenje. Takoiđer specifičnost je u odlučivanju po žalbi. U vanparničmom postupku što nije slučaj u parničnom, prvostepeni sudija može da prije nego dostavi žalbu drugostepenom sudu sam odluči po žalbi na način da istu uvaži i preinači ili ukine prvostepeno riješenje. Ukolliko sud smatra da žalba nije osnovana istu proslijeđuje drugostepenom sudu na odlučivanje.
Bitno je objasniti koje su pravne posljedice kada sud prekine vanparnični postupak i strane uputi na pokretanje parnice. Rok za pokretanje parnice je 30 dana, a sud u periodu vođenja parnice ili upravnog postupka će postupak prekinuti. Ukoliko strane ne pokrenu parnicu ili upravni postupak u datom roku, sud će završiti vanparnični postupak bez obzira na zahtjev u pogledu koje je učesnik upućen na parnicu.
Ono što se često postavlja pitanje je da li je okončanim postupkom u vanparničnom postupku onemogućeno pokretanje parnice po istom pavnom pitanju. Učesnika u postupku ima pravo pokrenuti parnicu bez obzira što se vodi vanparnični postupak, ukoliko pokrenuta parnica je u nadležnosti suda da rješava po odredbama zakona o parničnom postupku.
Također po pitanju vanrednih pravnih sredstava vanparnični postupak je dosta specifičan. Revizija se u pravili ne može izvršiti, sem postupka u kome se odlučuje o stambenim stvarima i naknadama po osnovu eksproprijacije. Razloge za pokretanej revizije je proipisao Zakon o parničnom postupku.
Kada je u pitanju obnova postupka, a ako postoje bitni razlozi sud po podnesenom prijedlogu odlučuje kao da je podnesena neblagovremena žalba. Prijedlog se ne može podnijeti ukoliko je stranama u postupku omogućeno da svoja prava ostvaruju u parnici ili upravnom postupku.
Izvor: Poduzetnice.ba
U ovom članku je na jedan sažet način objašnjen vanparnični postupak. Međutim dosta zanimljivo za čitaoce će biti kada se obrade pojedini vanparnični postupci, kako se pokreću koje su posljedice koje vrste i sl. Autor će se potruditi da u nerednim člancima obradi i ovu temu
U mojoj dugogodišnjoj praksi sam primjetio jednu veoma zanimljivu pravnu situaciju. To se odnosi na veliki nepoznanicu u primjeni Zakona o vanparničnom postupku u praksi kako kod korisnika prava tako i velikog broj pravnih zastupnika stranaka. Naravno, to pitanje ne možemo problematizirati ukoliko ne napravimo usporedbu sa parničnim postupkom. U praksi se su mnoge dileme vodile u vezi odnosa vanparničnog postupka i parničnog postupka u smislu kada se i kako pokreće jedan, a kako drugi postupak, u kojim slučajevima se pokreće jedan, a u kojim drugi postupak i sl. Ako konsultujemo pravnu teoriju naćićemo jednu prostu i jednostavnu podjelu građanskog procesnog prava. Ta podjela je na vanparnično procesno pravo i parnično procesno pravo. Vanparnično procesno pravo je nesporno pravo, a parnično procesno ravo je sporno pravo. Ova podijela daje najviše osniva da se objasni vanparnični postupak. U biti znači da se vanparnični postupak pokreće onda kada među strankama ne postoji spor, ali postoji zakonska potreba da se rješi neki posebni pravni odnos. Nasuprot toga parnični postupak je postupak koji stranka pokreće da bi rješila neki sporni odnos. Razlika između vanparničnog i parničnoig postupka mora biti jasno definisana i o tome sud prati po službenoj dužnosti. U slučaju da u parničnom postupku sud utvrdi da se radi o pravnim stvarima iz vanparničnog postupka, sud takav postupak obustavlja i stranku upućuje na vanparnicu. U slučaju kada se u toku vanparničnog postupka utvrdi da postoji spor među strankama, a ukoliko taj spor prevazilazi određene novčane iznose o čemu će riječi biti u narednom dijelu ovog rada ili ukoliko se ospori pravo koje je predmet vanparničnog postupka, sud obustavlja vanparnični postupak a predlagača opućuje da u roku od 30 dana pokrene parnicu u spornom pravu.
U ovom radu se nećemo baviti parničnim postupkom jer će to biti tema nekih drugih radova, ali ću pokušati da na najjedenovniji način čitaocima približim vanparnični postupak. Kao što smo naprijed istakli vanparnični postupak je nesporni postupak među strankama. To znači da se on pokreće samo u slučaju kada među strankama ne postoji spor, ali postoji potreba da se uredi neki pravni odnos. Ta potreba može biti zakonska obaveza da se pojedini pravni odnosi rješe u vanparničnom postupku kao što je ostavinski postupak, oduzimanje ili vraćanje poslovne sposobnosti, produženje ili prestanak roditeljskog prava ili oduzimanje ili vraćanje roditeljsakog prava. Postoje i postupci koji ne predstavljaju zakonsku obavezu u smislu njihovog pokretanja i isključivo zavise od volje stranaka, ali ako se stranke odluče onda se rješavaju u vanparničnom postupku. To su recimo postupci uređenje međa, dioba stvari, sudski depozit, poništenje isprava, obezbjeđenje dokaza .
Kao što vidimo vanparnični postupak ima svoju specifičnost i to je skup pravnih pravila kojima se reguliše struktura vanparničnog postupka, položaj procesnih subjekata, njihove aktivnosti i uzajamni odnosi. Naravno vanparnični postupak ima svoje specifičnosti u odnosu na parnični postupak gotovo u svim segmentima, a što je razumljivo s obzirom da se na poseban način uređuju odnosi.
Vanparnični postupak se pokreće prijedlogom fizičkog lica ili pravne osobe kao i prijedlogom organa koji su predviđeni određenim zakonom. Ukoliko ovlašteni organ nije pokrenuo postupak, a sud dobije saznanje o tome, sud će pozvati ovlaštenu osobu da pokrene postupak i drediti mu rok u kojem mora pokrenuti postupak, a sve radi zaštite javnog interesa. Iz naprijed navedenog se vidi da se postupak pokreće prijedlogom, a u parničnom postupku isključivo tužbom, što samo po sebi odražava prirodu ova dva odvojena procesna postupka. Stranke u vanparničnom postupku su osobe koje su pokrenule postupak, osobe o čijim pravima ili ineresima se odlučuje kao i organi koji su obavezani zakonom da pokrenu određeni postupak. Svaki prijedlog kojim se pokreće postupak mora sadržavati dvije strane i to „PEDLAGAČ I PROTIVNIK PREDLAGAČA“. Ovo čitaoci trebaju znati kako označiti strane u postupku. Naravno prije toga u prijedlogu se označava sud kojim se podnosi prijedlog. Predlagači su lica fizička ili pravna po čijem prijedlogu sa postupak pokreće. Napr. u postupku uređenje međa predlagač je lice koje traži da se međa uredi. Protivnik predagatelja je lice bilo pravno ili fizičko prema kojom se ostvaruje neko pravo ili pravni interes. Napr. u postupku uređenja međa protivnik predlagatelja je lice koje graniči sa parcelom prelagača i koji spori omeđavanje međa.
Sud će po službenoj dužnosti pokrenuti vanparnični postupak samo u situaciji kada je ugroženo pravo maloljetnika o kojem se roditealji ne staraju kao i drugih osoba koje nisu u mogućnosti da se brinu o sebi. To su nužni i hitni postupci u kojim sud mora bitno reagovati i donijeti valjane odluke.
Vanparnični popstupak je javan, osim u postupcima u kojim se odlučuje o porodičnim stanjima sudionika u postupku gdje je javnost isključena iz postupka. Izuzetak su postupci o proglašenje nestalog lica za umrlo kada je postupak javan.
Btrno je napomenuti da u vanparničnom postupku ne može nastupiti mirovanje postupka. O prijedlozima sud odlučuje na ročištu samo kada je to zakonom određeno odnosno kada sud ocjeni da je to potrebno radi razjašnjenja o bitnim činjenicama za postupak ili kada smatra da je iz drugih razloga održavanje ročišta neophodno. Izostanak nekih od strana u postupku ne spriječava sud da nastavi dalje sa postupkom, niti saslušanje pojedinih sudionika zavisi od prisutva drugog sudionika postupka. Ovdje se vidi da održvanje ročišta u vanparnici zavisi od ocjene sudije, dok u parničnom postupku je decidno odtređeno da će se održati pripremno i glavno ročište, stim da bilo kakvo odstupanje zahtjeva posebne razloge koje sranke u postupku moraju opravdati. U mnogim vanparničnim postupcima održavanje ročišta je nužno, jer naprosto bez ročišta se nebi moglo odlučiti niti donijet konačna odluka. Napr. uređenje međa zahtjeva zakazivanje više ročišta. Prvo ročište je da predlagač obrazloži prijedlog i dostavi valjane dokaze, a posebno kopiju katastarskog plana, z.k.uložak iz koji se vidi da je on vlasnik i posjednik parcele kao i ostle dokaze za protivnika predlagača iz kojih će se vidjeti da je i on vlasnik susjedne parcele. Na tom ročištu će se raspraviti o voljama obiju strana pa ako protivnik ospori uređenje međa navodeći da sporni dio površine prelazi vrijednost od 300KM, sud će obustaviti postupak i predlagača uputiti da dokazuje pravo na parcelu koju posjeduje u parničnom postupku. Nakon toga sud zakazuje uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka, nakon čega donosi rješenje o uređenju međa. Ovo sam samo kao primjer naveo, ali usput i u kratkim crtama čitaocima približio kako izgleda pokretanje postupka uređenja međa. Naprijed sam naveo da se u prijedlogu navede prvo sud, onda stranke sa jasno naznačenom adresom, označiti da se radi o prijedlogu i navesti o kojem ptijedlogu se radi, a onda obrazložiti prijedlog i predložiti donošenje riješenja.
Strane moraju znati da se prijedlog o pokretanju vanparničnog postupka može povući do donošenja prvostepenog riješenja. Ako je prijedlog pokrenut od više odoba, a što je dozvoljeno, onda se isti povlači njihovom saglasnošću. Ako je prijedlog povučen prije donošenja prvostepenog riješenja prvostepeni sud će rješenje ukinuti i postupak obustaviti. Također ce se smatrati da je prijedlog povučen ako predlagač ili predlagači ne dođu na prvo zakazano ročište. Ovo je malo kontradiktorno naprijed navednom kada smo kazali da će sud na zakazanom ročištu bez obzira što nema druge strane saslušati pridošlu stranku. Također zakazivanje ročišta nije imperativna obaveza. Nakon što se donese riješenje o obustavi postupka u roku od 15 dana od dana prijema riješenja sudionici postupka mogu podnijeti zahtjev da se postupak nastavi.
Ono što je jako bitno da čitaoci znaju jeste kako se odeđuje nadležnost suda. U pravilu nadležan je sud na čijem području predlagatelj ima prebivalište odnosno sjedište ako je pravno lice. Ako se u postupku određuje o nepokretnostima, a takvih postupaka je najviše, nadležan je sud na čijem području se nekretnina nalazi. U postupcima u kojim se odlučuje o ličnim ili porodičnim stvarima nadležan je sud na čijem području lice ima prebivalište. Sud se u ovim postupcima može mjesno nenadležnim oglasiti najkasnije do održavanja prvog ročišta, a ako ročište nije održano do preduzimanje prve radnje koju je po pozivu suda stranka poduzela. Ovo naprijed sam naveo da se objasni kako i pod kojim uvjetima se sud može oglasiti mjesno nenadležnim.
Ono što je također bitno napomenuti da kada sud utvrdi da je postupak trebalo provesti prema odredbama Zakona o parničnom postupku, postupak će obustaviti. Postupak će se po pravomoćnosti rješenja o obustavi nastaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku.
U pravilu u prvostepenom postupku odučuje sudija pojednac. Ali naše čitaoce nemoj da zbuni kada mu se nekim postupcima pojave i stručni saradnici koju inokosno odlučuju o podnesenom prijedlogu. Zakon je propisao a u postupcima proglašenja nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti, dozvole za zaključenje braka, raspravljanje zaostavštine, upravljanje i korištenjem zajedničkim stvarima, uređenja međa, čuvanje isprava i sudskog depozita, kao i o drugim postupcima ako je propisano zakonom, mogu inokosno odlučivati stručni saradnici.
U vanparničnom postupku se odluke donose riješenjem. Rješenja i prvostepenog i drugostepenog suda moraju biti obrazložena. Ukoliko ne budu obrazložena to je razlog da isto bude poništeno u žalbenom postupku.
Protiv riješenja u vanparničnom postupku se može izjaviti žalba i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja riješenja. Ono što je bitno da čitaoci znaju je da žalba zadržava izvršenje riješenja ako to zakonom nije drugačije određeno. Ono što je bitna razlika od zakona o parničnom postupku gdje je žalbeni postupak strogo određen, u vanparničnom postupku data je dispozicija sudu da iz važnih razloga odluči da žalba ne odlaže izvršenje. Takoiđer specifičnost je u odlučivanju po žalbi. U vanparničmom postupku što nije slučaj u parničnom, prvostepeni sudija može da prije nego dostavi žalbu drugostepenom sudu sam odluči po žalbi na način da istu uvaži i preinači ili ukine prvostepeno riješenje. Ukolliko sud smatra da žalba nije osnovana istu proslijeđuje drugostepenom sudu na odlučivanje.
Bitno je objasniti koje su pravne posljedice kada sud prekine vanparnični postupak i strane uputi na pokretanje parnice. Rok za pokretanje parnice je 30 dana, a sud u periodu vođenja parnice ili upravnog postupka će postupak prekinuti. Ukoliko strane ne pokrenu parnicu ili upravni postupak u datom roku, sud će završiti vanparnični postupak bez obzira na zahtjev u pogledu koje je učesnik upućen na parnicu.
Ono što se često postavlja pitanje je da li je okončanim postupkom u vanparničnom postupku onemogućeno pokretanje parnice po istom pavnom pitanju. Učesnika u postupku ima pravo pokrenuti parnicu bez obzira što se vodi vanparnični postupak, ukoliko pokrenuta parnica je u nadležnosti suda da rješava po odredbama zakona o parničnom postupku.
Također po pitanju vanrednih pravnih sredstava vanparnični postupak je dosta specifičan. Revizija se u pravili ne može izvršiti, sem postupka u kome se odlučuje o stambenim stvarima i naknadama po osnovu eksproprijacije. Razloge za pokretanej revizije je proipisao Zakon o parničnom postupku.
Kada je u pitanju obnova postupka, a ako postoje bitni razlozi sud po podnesenom prijedlogu odlučuje kao da je podnesena neblagovremena žalba. Prijedlog se ne može podnijeti ukoliko je stranama u postupku omogućeno da svoja prava ostvaruju u parnici ili upravnom postupku.
Izvor: Poduzetnice.ba
