PRAVO RADNIKA NA NAKNADU ZA NEISKORIŠĆENI GODIŠNjI ODMOR
Zakon o radu
član 88
Radniku kom je radni odnos prestao zbog gubitka radne sposobnosti, a ne zbog prelaska na rad kod drugog poslodavca, ni zbog odlaska u starosnu penziju, niti se radi o radniku kojem prestaje radni odnos na određeno vrijeme, ne pripada pravo na naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor.
Obrazloženje:
"Iz predmetne tužbe (kako njenih činjeničnih navoda, tako i tužbenog zahtjeva) jasno proizlazi da tužilac u ovoj parnici ne potražuje naknadu plate za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, u smislu člana 87. stav 1. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18), jer tužilac i ne tvrdi da mu za određeni mjesec u relevantnom periodu iz ove parnice nije bila isplaćena plata od strane tuženog niti je izvodio dokaze u tom pravcu. Umjesto toga, navodima iz tužbe i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužilac tvrdi i potražuje da mu tuženi za neiskorišćeni godišnji odmor iz 2019. godine plati iznos od 1.677 KM, pozivajući se s tim u vezi na član 88. st. 2. i 3. Zakona o radu.
Međutim, taj zahtjev nije pravno osnovan imajući u vidu dokaze koje je tužilac izveo u ovoj parnici. Naime, iz tih dokaza pouzdano proizlazi da je tužiocu radni odnos kod tuženog prestao ne zbog njegovog prelaska na rad kod drugog poslodavca, zbog odlaska u starosnu penziju niti se radilo o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme. Umjesto svega toga, radi se o situaciji da je tužilac kod tuženog nesporno bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i da mu je takav radni odnos prestao zbog gubitka radne sposobnosti. Ove činjenice među strankama nisu sporne, a tužilac u žalbi navodi (str. 2. žalbe) da je "postavio lični zahtjev za invalidsku komisiju cijeneći da je osnovan što se pokazalo tačnim (70% invaliditeta)". No, osim iz priznanja tužioca ta činjenica proizlazi i iz njegovih dokaza, u vidu rješenja tuženog broj …/19 od 17. 1.2019. godine, kao i rješenja tuženog broj …/19 od 18. 3. 2019. godine. Rješenjem broj …/19 od 17. 1.2019. godine odlučeno je da tužiocu 17. 1. 2019. godine prestaje radni odnos kod tuženog zbog gubitka radne sposobnosti, jer je tuženi 1 7. 1.2019. godine primio akt Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala B. L., broj … od 27. 12. 2018. godine, kojim je obaviješten da je kod tužioca utvrđena invalidnost-gubitak radne sposobnosti počev od 13. 12. 2018. godine. Iz dokaza izvedenih u ovoj parnici dalje proizlazi da je tužilac izjavio prigovor protiv tog rješenja tuženog, koji je odbijen rješenjem broj.../19 od 18.03.2019. godine, nakon čega tužilac nije podnosio tužbu sudu protiv ovih rješenja, što tužilac ne spori niti je pružio dokaz da je podnosio tužbu sudu protiv navedenih rješenja o prestanku njegovog radnog odnosa.
Dakle, sve navedene činjenice, koje su među strankama nesporne a proizlaze i iz izvedenih dokaza, pouzdano ukazuju na to da konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužioca u ovoj parnici nije pravno osnovan. Naime, odredbama člana 88. st. 1 - 3. Zakona o radu propisano je da pravo na naknadu kakvu tužilac potražuje u ovoj parnici pripada radniku koji krivicom poslodavca ne iskoristi godišnji odmor u cijelosti ili djelimično, ali pod uslovom da mu radni odnos prestane zbog sledećih razloga: 1. radi prelaska na rad kod drugog poslodavca, 2. zbog odlaska u starosnu penziju te 3. radniku kojem prestaje radni odnos na određeno vrijeme. Kako tužiocu nije prestao radni odnos ni po jednom od navedena tri osnova, to mu prema zakonu ne pripada pravo na naknadu na koju je pledirao tužbenim zahtjevom u ovoj parnici, pri tome imajući u vidu da ni ostale odredbe tog ili bilo kog drugog zakona ne propisuju pravni osnov po kojem bi mogao biti usvojen tužbeni zahtjev tužioca u ovoj parnici.
To su, dakle, razlozi zbog kojih je pravilna odluka prvostepenog suda (stav 1. izreke prvostepene presude) kojom je odbijen kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev tužioca."
(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 78 0 Rs 030821 19 Rsž od 4.2.2020. godine)
https://www.anwalt-bih.de
Zakon o radu
član 88
Radniku kom je radni odnos prestao zbog gubitka radne sposobnosti, a ne zbog prelaska na rad kod drugog poslodavca, ni zbog odlaska u starosnu penziju, niti se radi o radniku kojem prestaje radni odnos na određeno vrijeme, ne pripada pravo na naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor.
Obrazloženje:
"Iz predmetne tužbe (kako njenih činjeničnih navoda, tako i tužbenog zahtjeva) jasno proizlazi da tužilac u ovoj parnici ne potražuje naknadu plate za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, u smislu člana 87. stav 1. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18), jer tužilac i ne tvrdi da mu za određeni mjesec u relevantnom periodu iz ove parnice nije bila isplaćena plata od strane tuženog niti je izvodio dokaze u tom pravcu. Umjesto toga, navodima iz tužbe i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužilac tvrdi i potražuje da mu tuženi za neiskorišćeni godišnji odmor iz 2019. godine plati iznos od 1.677 KM, pozivajući se s tim u vezi na član 88. st. 2. i 3. Zakona o radu.
Međutim, taj zahtjev nije pravno osnovan imajući u vidu dokaze koje je tužilac izveo u ovoj parnici. Naime, iz tih dokaza pouzdano proizlazi da je tužiocu radni odnos kod tuženog prestao ne zbog njegovog prelaska na rad kod drugog poslodavca, zbog odlaska u starosnu penziju niti se radilo o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme. Umjesto svega toga, radi se o situaciji da je tužilac kod tuženog nesporno bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i da mu je takav radni odnos prestao zbog gubitka radne sposobnosti. Ove činjenice među strankama nisu sporne, a tužilac u žalbi navodi (str. 2. žalbe) da je "postavio lični zahtjev za invalidsku komisiju cijeneći da je osnovan što se pokazalo tačnim (70% invaliditeta)". No, osim iz priznanja tužioca ta činjenica proizlazi i iz njegovih dokaza, u vidu rješenja tuženog broj …/19 od 17. 1.2019. godine, kao i rješenja tuženog broj …/19 od 18. 3. 2019. godine. Rješenjem broj …/19 od 17. 1.2019. godine odlučeno je da tužiocu 17. 1. 2019. godine prestaje radni odnos kod tuženog zbog gubitka radne sposobnosti, jer je tuženi 1 7. 1.2019. godine primio akt Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala B. L., broj … od 27. 12. 2018. godine, kojim je obaviješten da je kod tužioca utvrđena invalidnost-gubitak radne sposobnosti počev od 13. 12. 2018. godine. Iz dokaza izvedenih u ovoj parnici dalje proizlazi da je tužilac izjavio prigovor protiv tog rješenja tuženog, koji je odbijen rješenjem broj.../19 od 18.03.2019. godine, nakon čega tužilac nije podnosio tužbu sudu protiv ovih rješenja, što tužilac ne spori niti je pružio dokaz da je podnosio tužbu sudu protiv navedenih rješenja o prestanku njegovog radnog odnosa.
Dakle, sve navedene činjenice, koje su među strankama nesporne a proizlaze i iz izvedenih dokaza, pouzdano ukazuju na to da konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužioca u ovoj parnici nije pravno osnovan. Naime, odredbama člana 88. st. 1 - 3. Zakona o radu propisano je da pravo na naknadu kakvu tužilac potražuje u ovoj parnici pripada radniku koji krivicom poslodavca ne iskoristi godišnji odmor u cijelosti ili djelimično, ali pod uslovom da mu radni odnos prestane zbog sledećih razloga: 1. radi prelaska na rad kod drugog poslodavca, 2. zbog odlaska u starosnu penziju te 3. radniku kojem prestaje radni odnos na određeno vrijeme. Kako tužiocu nije prestao radni odnos ni po jednom od navedena tri osnova, to mu prema zakonu ne pripada pravo na naknadu na koju je pledirao tužbenim zahtjevom u ovoj parnici, pri tome imajući u vidu da ni ostale odredbe tog ili bilo kog drugog zakona ne propisuju pravni osnov po kojem bi mogao biti usvojen tužbeni zahtjev tužioca u ovoj parnici.
To su, dakle, razlozi zbog kojih je pravilna odluka prvostepenog suda (stav 1. izreke prvostepene presude) kojom je odbijen kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev tužioca."
(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 78 0 Rs 030821 19 Rsž od 4.2.2020. godine)
https://www.anwalt-bih.de
