Proizvoljna primjena clana 98. Zakona o izvrsnom postupku Federacije BiH
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine
Iz obrazloženja drugostepenog rješenja:
„Sporno je da li je prvostupanjski sud u postupku donošenja rješenja o namirenju, koje se pobija žalbom izvršenika, pravilno primijenio odredbu člana 98. Zakona o izvršnom postupku kada je odlučio da je tražitelj izvršenja kupovinom založenih nekretnina za iznos od 1.000,00 KM samo djelomično namiren ili je pak tražitelj izvršenja u cijelosti namiren, obzirom da je utvrđena vrijednost založenih nekretnina veća od ukupnih potraživanja tražitelja izvršenja. Po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o izvršnom postupku i druge propise, kada je u rješenju o namirenju utvrdio da je tražitelj izvršenja samo djelomično namiren iz prodajne cijene nekretnina koje su mu dosuđene pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda. Naime, iz odredbe člana 98. Zakona o izvršnom postupku proizilazi da se iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnina (a ne iz procijenjene vrijednosti tih nekretnina) namiruje povjeritelj ili povjeritelji na način koji je utvrđen ovom odredbom. Navedenom zakonskom odredbom, kao niti drugim odredbama Zakona o izvršnom postupku, nije propisano da se prodajom založenih nekretnina, ukoliko je njihova prodajna cijena manja od iznosa potraživanja (što je slučaj u ovom predmetu), tražitelj izvršenja smatra u cijelosti namirenim. Pri tomu, treba imati u vidu da se u odnosima tražitelja izvršenja i izvršenika po odobrenom kreditu i naplati potraživanja, radi o
152
153
dva pravna posla i to o ugovoru o kreditu kojim su izvršeniku odobrena sredstva i određen način vraćanja tih sredstava, kao i o sporazumu o zasnivanju založnog prava
- hipoteke na nekretninama i osiguranju povrata odobrenih kreditnih sredstava. Dakle, u konkretnom slučaju postoji glavno potraživanje tražitelja izvršenja po osnovu ugovora o kreditu i zaključen sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama koje je akcesorno odnosno sporedno pravo u odnosu na glavno potraživanje po zaključenom ugovoru o kreditu. Stoga, prodajom založenih nekretnina tražitelju izvršenja u izvršnom postupku i gašenjem hipoteke - založnog prava, ne prestaje potraživanje tražitelja izvršenja iz drugog pravnog posla odnosno ugovora o kreditu, ako tom prodajom potraživanje tražitelja izvršenja nije u cijelosti namireno. Prema tomu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u pobijanom rješenju o namirenju utvrdio da je tražitelj izvršenja samo djelomično namiren i to za pobliže navedene iznose sporednih potraživanja, pa se žalbeni navodi izvršenika iskazuju kao neosnovani.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje uopće ne odgovara konkretnom slučaju, te relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku daje smisao koji bi (kad bi tako nešto stvarno proizlazilo iz zakona) bio suprotan Ustavom zaštićenom pravu na imovinu. U odredbama člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zaista stoji da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnina, ali u konkretnom slučaju redovni sud zaboravlja da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine. Nije treće lice na licitaciji kupilo predmetne nekretnine za iznos od 1.000,00 KM. Da se to desilo, onda bi se zaista moglo zaključiti da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM jer bi to bio iznos koji bi tražiocu izvršenja isplatilo treće lice. U tom slučaju bi treće lice, a ne tražilac izvršenja, postalo vlasnik založenih nekretnina. Međutim, u konkretnom slučaju se tako nešto nije desilo. U konkretnom slučaju je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetnih nekretnina čija je vrijednost procijenjena na iznos (195.109,00 KM) koji je skoro tri puta viši od iznosa njegovog potraživanja (72.048,41 KM), a za to je platio samo 1.000,00 KM. Tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, na način kako su to uradili redovni sudovi, štite se isključivo interesi povjerioca odnosno banke.
[...]
U odnosu na drugi dio obrazloženja iz osporenog rješenja Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da hipoteka zaista jeste sporedno potraživanje, te da se njezi-
nim gašenjem automatski ne gasi i glavno potraživanje ukoliko ono nije u cijelosti namireno prodajom nekretnine. Međutim, to se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, redovni sud opet zaboravlja da je, nakon izvršnog postupka, traži- lac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine, a ne treće lice. Da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, onda bi potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno za iznos za koji je treće lice kupilo predmetne nekretnine. Ovdje se ne može zanemariti da je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine koja je založena radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je vrijednost procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja prema apelantu. Ne može se dozvo- liti povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. Povje- riocu se čak dozvoljava da nastavi sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Upravo na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je uloga redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopće svrha postupka koji oni vode na prijedlog tražioca izvršenja.”
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine
Iz obrazloženja drugostepenog rješenja:
„Sporno je da li je prvostupanjski sud u postupku donošenja rješenja o namirenju, koje se pobija žalbom izvršenika, pravilno primijenio odredbu člana 98. Zakona o izvršnom postupku kada je odlučio da je tražitelj izvršenja kupovinom založenih nekretnina za iznos od 1.000,00 KM samo djelomično namiren ili je pak tražitelj izvršenja u cijelosti namiren, obzirom da je utvrđena vrijednost založenih nekretnina veća od ukupnih potraživanja tražitelja izvršenja. Po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o izvršnom postupku i druge propise, kada je u rješenju o namirenju utvrdio da je tražitelj izvršenja samo djelomično namiren iz prodajne cijene nekretnina koje su mu dosuđene pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda. Naime, iz odredbe člana 98. Zakona o izvršnom postupku proizilazi da se iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnina (a ne iz procijenjene vrijednosti tih nekretnina) namiruje povjeritelj ili povjeritelji na način koji je utvrđen ovom odredbom. Navedenom zakonskom odredbom, kao niti drugim odredbama Zakona o izvršnom postupku, nije propisano da se prodajom založenih nekretnina, ukoliko je njihova prodajna cijena manja od iznosa potraživanja (što je slučaj u ovom predmetu), tražitelj izvršenja smatra u cijelosti namirenim. Pri tomu, treba imati u vidu da se u odnosima tražitelja izvršenja i izvršenika po odobrenom kreditu i naplati potraživanja, radi o
152
153
dva pravna posla i to o ugovoru o kreditu kojim su izvršeniku odobrena sredstva i određen način vraćanja tih sredstava, kao i o sporazumu o zasnivanju založnog prava
- hipoteke na nekretninama i osiguranju povrata odobrenih kreditnih sredstava. Dakle, u konkretnom slučaju postoji glavno potraživanje tražitelja izvršenja po osnovu ugovora o kreditu i zaključen sporazum o zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama koje je akcesorno odnosno sporedno pravo u odnosu na glavno potraživanje po zaključenom ugovoru o kreditu. Stoga, prodajom založenih nekretnina tražitelju izvršenja u izvršnom postupku i gašenjem hipoteke - založnog prava, ne prestaje potraživanje tražitelja izvršenja iz drugog pravnog posla odnosno ugovora o kreditu, ako tom prodajom potraživanje tražitelja izvršenja nije u cijelosti namireno. Prema tomu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u pobijanom rješenju o namirenju utvrdio da je tražitelj izvršenja samo djelomično namiren i to za pobliže navedene iznose sporednih potraživanja, pa se žalbeni navodi izvršenika iskazuju kao neosnovani.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje uopće ne odgovara konkretnom slučaju, te relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku daje smisao koji bi (kad bi tako nešto stvarno proizlazilo iz zakona) bio suprotan Ustavom zaštićenom pravu na imovinu. U odredbama člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku zaista stoji da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnina, ali u konkretnom slučaju redovni sud zaboravlja da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine. Nije treće lice na licitaciji kupilo predmetne nekretnine za iznos od 1.000,00 KM. Da se to desilo, onda bi se zaista moglo zaključiti da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM jer bi to bio iznos koji bi tražiocu izvršenja isplatilo treće lice. U tom slučaju bi treće lice, a ne tražilac izvršenja, postalo vlasnik založenih nekretnina. Međutim, u konkretnom slučaju se tako nešto nije desilo. U konkretnom slučaju je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetnih nekretnina čija je vrijednost procijenjena na iznos (195.109,00 KM) koji je skoro tri puta viši od iznosa njegovog potraživanja (72.048,41 KM), a za to je platio samo 1.000,00 KM. Tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, na način kako su to uradili redovni sudovi, štite se isključivo interesi povjerioca odnosno banke.
[...]
U odnosu na drugi dio obrazloženja iz osporenog rješenja Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da hipoteka zaista jeste sporedno potraživanje, te da se njezi-
nim gašenjem automatski ne gasi i glavno potraživanje ukoliko ono nije u cijelosti namireno prodajom nekretnine. Međutim, to se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, redovni sud opet zaboravlja da je, nakon izvršnog postupka, traži- lac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine, a ne treće lice. Da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, onda bi potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno za iznos za koji je treće lice kupilo predmetne nekretnine. Ovdje se ne može zanemariti da je tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine koja je založena radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je vrijednost procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja prema apelantu. Ne može se dozvo- liti povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. Povje- riocu se čak dozvoljava da nastavi sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Upravo na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je uloga redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopće svrha postupka koji oni vode na prijedlog tražioca izvršenja.”
