Propust u primjeni materijalnog prava nije osnov za donošenje dopunske presude
Propust u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka ne predstavlja zakonom propisan osnov za donošenje dopunske presude, nego žalbeni razlog za pobijanje pravilnosti i zakonitosti odluke u ovom dijelu.
Iz obrazloženja:
Na prijedlog tužitelja sud je donio dopunsko rješenje kojim je obavezao tuženu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od dosuđenog, na osnovu utvrđenja da prilikom odlučivanja o troškovima spora nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za uvećanom nagrade za svaku pojedinu radnju.
Žalba tužene osnovano pobija dopunsko rješenje zbog pogrešne primjene odredbi parničnog postupka. Naime, odredbe člana 159. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisuju donošenje dopunske presude ukoliko sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. U konkrentom sporu tužitelji su postavili zahtjev za naknadu troškova spora i o tom zahtjevu sud je donio odluku u presudi. Činjenica da nisu pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade, ne podrazumjeva da je sud propustio odlučiti o jednom zahtjevu, kako su pogrešno zaključili tužitelji, a prvostepeni sud prihvatio. Odlučivanje o troškovima spora u domenu je primjene materijalnog prava, pa propusti u tom dijelu mogu biti samo žalbeni razlozi, a nikako razlog za donošenje dopunske odluke.
Proizilazi da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za donošenje dopunske odluke jer istom nije odlučeno o propuštenom zahtjevu već je izvršena korekcija propusta u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Prvostepeni sud je propustio cijeniti ispunjenje zakonskih uslova za postupanje po zahtjevu tužitelja, ali i činjenicu da je prije donošenja dopunskog rješenja uložena žalba tužitelja u kojoj je jedan od žalbenih razloga identičan razlogu za donošenje dopunske odluke. Ukazani propusti imali su za posljedicu pogrešnu primjenu odredbi 159. stav 1 u vezi sa 169. stav 1. citiranog zakona, usljed čega je valjalo usvojiti žalbu tužene i dopunsko rješenje ukinuti, a odbiti žalbu tužitelja jer neosnovano potražuju naknadu troškova za sačinjavanje zahtjeva koji nije nužan za vođenje ove parnice.
Tek eliminisanjem iz pravnog života dopunskog rješenja, stekli su se uslovi za preispitivanje prvostepene presude u dijelu o dluke o troškovima jer su na sasvim različit način odlučile o troškovima ne samo u pogledu visine nego i utvrđenja na koju parničnu stranku pada obaveza da ih nadoknadi.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 009510 14 Gž od
08.12.2014. godine)
Sentencu pripremila sutkinja Vesna Trifunović
Propust u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka ne predstavlja zakonom propisan osnov za donošenje dopunske presude, nego žalbeni razlog za pobijanje pravilnosti i zakonitosti odluke u ovom dijelu.
Iz obrazloženja:
Na prijedlog tužitelja sud je donio dopunsko rješenje kojim je obavezao tuženu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od dosuđenog, na osnovu utvrđenja da prilikom odlučivanja o troškovima spora nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za uvećanom nagrade za svaku pojedinu radnju.
Žalba tužene osnovano pobija dopunsko rješenje zbog pogrešne primjene odredbi parničnog postupka. Naime, odredbe člana 159. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisuju donošenje dopunske presude ukoliko sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. U konkrentom sporu tužitelji su postavili zahtjev za naknadu troškova spora i o tom zahtjevu sud je donio odluku u presudi. Činjenica da nisu pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade, ne podrazumjeva da je sud propustio odlučiti o jednom zahtjevu, kako su pogrešno zaključili tužitelji, a prvostepeni sud prihvatio. Odlučivanje o troškovima spora u domenu je primjene materijalnog prava, pa propusti u tom dijelu mogu biti samo žalbeni razlozi, a nikako razlog za donošenje dopunske odluke.
Proizilazi da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za donošenje dopunske odluke jer istom nije odlučeno o propuštenom zahtjevu već je izvršena korekcija propusta u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Prvostepeni sud je propustio cijeniti ispunjenje zakonskih uslova za postupanje po zahtjevu tužitelja, ali i činjenicu da je prije donošenja dopunskog rješenja uložena žalba tužitelja u kojoj je jedan od žalbenih razloga identičan razlogu za donošenje dopunske odluke. Ukazani propusti imali su za posljedicu pogrešnu primjenu odredbi 159. stav 1 u vezi sa 169. stav 1. citiranog zakona, usljed čega je valjalo usvojiti žalbu tužene i dopunsko rješenje ukinuti, a odbiti žalbu tužitelja jer neosnovano potražuju naknadu troškova za sačinjavanje zahtjeva koji nije nužan za vođenje ove parnice.
Tek eliminisanjem iz pravnog života dopunskog rješenja, stekli su se uslovi za preispitivanje prvostepene presude u dijelu o dluke o troškovima jer su na sasvim različit način odlučile o troškovima ne samo u pogledu visine nego i utvrđenja na koju parničnu stranku pada obaveza da ih nadoknadi.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 009510 14 Gž od
08.12.2014. godine)
Sentencu pripremila sutkinja Vesna Trifunović
