Ĉlan 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Ĉlan 6. Zakona o stambenim odnosima
Ĉlan 4. stav 2. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica
POSLIJE SMRTI NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, ZAHTJEV ZA IZVRŠENJE KONAĈNE ODLUKE CRPC-A MOŢE PODNIJETI ĈLAN NJEGOVOG PORODIĈNOG DOMAĆINSTVA, KOJI JE U MOMENTU SMRTI S NJIM TRAJNO ŢIVIO I STANOVAO.
Iz obrazloţenja:
Iz spisa predmeta proizilazi da je osporenim rješenjem tuţiteljica odbijena sa ţalbom izjavljenom protiv zakljuĉka o dozvoli izvršenja Sluţbe za stambene poslove Općina broj:05-02/5-23-3758/98 od 22.08.2002.godine, ĉime je konaĉno u upravnom postupku dozvoljeno prinudnim putem izvršenje konaĉne odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu CRPC) broj:511-1590- 1/1 od 01.05.2001.godine, kojom je potvrĊeno da je Ć.M. nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Maršala Tita broj 66/I stan broj 20., a koji u svojstvu privremenog korisnika koristi P.A. (tuţiteljica).
Ovako su upravni organi odluĉili nakon što su utvrdili da je Ć.S. (koja je podnijela zahtjev za izvršenje Odluke) supruga Ć.M. koji je umro 19.04.1993.godine, te da je CRPC svojom Odlukom broj:R-511-1590-1/1-80-026 od 05.03.2002.godine odbio zahtjev tuţiteljice za ponovno razmatranje Odluke te komisije od 01.05.2001.godine, kao neosnovan.
Odluĉujući o tuţbi tuţiteljice podnesenoj protiv osporenog rješenja Kantonalni sud u T. donio je presudu broj:U-218/02 od 26.12.2002.godine kojom je tuţbu odbio iz razloga što je i navedeni sud našao da je Zakljuĉak o dozvoli izvršenja donesen u skladu sa ĉlanom 7. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, a koja Odluka je konaĉna i obavezujuća shodno ĉlanu 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
MeĊutim, i prvostepeni sud kao i oba upravna organa, odluĉujući u ovoj upravnoj stvari nisu imali u vidu odredbe ĉlana 4. stav 2. taĉka 2. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (“Sl.novine FBiH”, broj:43/99, 51/00 i 56/01), kojim je propisano da pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju ĉlanom porodiĉnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije, na dan naveden u dispozitivu odluke te Komisije, dok je ĉlanom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima (“Sl.novine FBiH”, broj:11/99, 38/98 i 19/99) jasno i nedvosmisleno propisano da se ĉlanom porodiĉnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica (decidno pobrojana u stavu 2. tog ĉlana) koja sa njim trajno ţive i stanuju. Iz citiranih zakonskih odredbi, dakle, jasno proizilazi da je, bez obzira na svojstvo lica u odnosu na nosioca stanarskog prava (braĉni drug, dijete, brat, sestra, unuĉe, itd.) odluĉna ĉinjenica za ostvarenje prava na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a – ĉinjenica trajnog ţivljenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava.
Ovo jasno proizilazi i iz same odluke CRPC-a od 01.05.2001.godine (na temelju koje Ć.S. i traţi dozvolu izvršenja), a kojom se samo potvrĊuje da je Ć.M. na dan 01.04.1992.godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu (što i nije sporno) dok je u taĉki 3. iste naznaĉeno da ĉlanovi njegovog porodiĉnog domaćinstva, koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima, mogu uz prezentaciju te odluke (CRPC) i dokaza kojim se potvrĊuje da imaju status ĉlana porodiĉnog domaćinstva sa licem kojem je potvrĊeno stanarsko pravo, stupiti u posjed stana (dakle i traţiti prinudno izvršenje navedene Odluke).
Da bi se dakle, po zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC-a od 01.05.2001.godine koji je dana 29.05.2001.godine, Ć.S. podnijela Sluţbi za stambene poslove Općine Tuzla, mogao donijeti zakljuĉak o dozvoli izvršenja prinudnim putem, konaĉne odluke CRPC-a, bilo je potrebno nesporno utvrditi odluĉnu ĉinjenicu trajnog ţivljenja i stanovanja imenovane sa nosiocem stanarskog prava u spornom stanu na dan 01.04.1992.godine, shodno naprijed citiranom ĉlanu 4. stav 2. Zakona, na šta pravilno ukazuje tuţiteljica u svojim ţalbenim i tuţbenim navodima a na šta je ukazivala i u toku upravnog postupka.
Pri tome treba napomenuti da i prvostepeni i drugostepeni upravni organi pogrešno tumaĉe i pozivaju se na Odluku CRPC-a broj:R-511-1590-1/1-80-026 od 05.03.2002.godine kojom je odbijen zahtjev tuţiteljice za ponovno razmatranja Odluke te Komisije od 01.05.2001.godine. Ovo iz razloga što je tom odlukom samo potvrĊeno da je Ć.M. na dan 01.04.1992.godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, bez odluĉenja o pravima Ć.S. zbog ĉega i prigovori tuţiteljice koji su se ticali iskljuĉivo prava imenovane nisu bili od uticaja na Odluku Komisije, kako je to i navedeno u obrazloţenju iste.
Stoga je, s obzirom na izloţene razloge valjalo ţalbu tuţiteljice uvaţiti i pobijanu presudu Kantonalnog suda u T. preinaĉiti primjenom ĉlana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i odluĉiti kao u dipozitivu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Uţ-107/03 od 15.5.2003. g.)
Ĉlan 4. stav 2. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica
POSLIJE SMRTI NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, ZAHTJEV ZA IZVRŠENJE KONAĈNE ODLUKE CRPC-A MOŢE PODNIJETI ĈLAN NJEGOVOG PORODIĈNOG DOMAĆINSTVA, KOJI JE U MOMENTU SMRTI S NJIM TRAJNO ŢIVIO I STANOVAO.
Iz obrazloţenja:
Iz spisa predmeta proizilazi da je osporenim rješenjem tuţiteljica odbijena sa ţalbom izjavljenom protiv zakljuĉka o dozvoli izvršenja Sluţbe za stambene poslove Općina broj:05-02/5-23-3758/98 od 22.08.2002.godine, ĉime je konaĉno u upravnom postupku dozvoljeno prinudnim putem izvršenje konaĉne odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu CRPC) broj:511-1590- 1/1 od 01.05.2001.godine, kojom je potvrĊeno da je Ć.M. nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Maršala Tita broj 66/I stan broj 20., a koji u svojstvu privremenog korisnika koristi P.A. (tuţiteljica).
Ovako su upravni organi odluĉili nakon što su utvrdili da je Ć.S. (koja je podnijela zahtjev za izvršenje Odluke) supruga Ć.M. koji je umro 19.04.1993.godine, te da je CRPC svojom Odlukom broj:R-511-1590-1/1-80-026 od 05.03.2002.godine odbio zahtjev tuţiteljice za ponovno razmatranje Odluke te komisije od 01.05.2001.godine, kao neosnovan.
Odluĉujući o tuţbi tuţiteljice podnesenoj protiv osporenog rješenja Kantonalni sud u T. donio je presudu broj:U-218/02 od 26.12.2002.godine kojom je tuţbu odbio iz razloga što je i navedeni sud našao da je Zakljuĉak o dozvoli izvršenja donesen u skladu sa ĉlanom 7. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, a koja Odluka je konaĉna i obavezujuća shodno ĉlanu 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
MeĊutim, i prvostepeni sud kao i oba upravna organa, odluĉujući u ovoj upravnoj stvari nisu imali u vidu odredbe ĉlana 4. stav 2. taĉka 2. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (“Sl.novine FBiH”, broj:43/99, 51/00 i 56/01), kojim je propisano da pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju ĉlanom porodiĉnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije, na dan naveden u dispozitivu odluke te Komisije, dok je ĉlanom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima (“Sl.novine FBiH”, broj:11/99, 38/98 i 19/99) jasno i nedvosmisleno propisano da se ĉlanom porodiĉnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica (decidno pobrojana u stavu 2. tog ĉlana) koja sa njim trajno ţive i stanuju. Iz citiranih zakonskih odredbi, dakle, jasno proizilazi da je, bez obzira na svojstvo lica u odnosu na nosioca stanarskog prava (braĉni drug, dijete, brat, sestra, unuĉe, itd.) odluĉna ĉinjenica za ostvarenje prava na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a – ĉinjenica trajnog ţivljenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava.
Ovo jasno proizilazi i iz same odluke CRPC-a od 01.05.2001.godine (na temelju koje Ć.S. i traţi dozvolu izvršenja), a kojom se samo potvrĊuje da je Ć.M. na dan 01.04.1992.godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu (što i nije sporno) dok je u taĉki 3. iste naznaĉeno da ĉlanovi njegovog porodiĉnog domaćinstva, koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima, mogu uz prezentaciju te odluke (CRPC) i dokaza kojim se potvrĊuje da imaju status ĉlana porodiĉnog domaćinstva sa licem kojem je potvrĊeno stanarsko pravo, stupiti u posjed stana (dakle i traţiti prinudno izvršenje navedene Odluke).
Da bi se dakle, po zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC-a od 01.05.2001.godine koji je dana 29.05.2001.godine, Ć.S. podnijela Sluţbi za stambene poslove Općine Tuzla, mogao donijeti zakljuĉak o dozvoli izvršenja prinudnim putem, konaĉne odluke CRPC-a, bilo je potrebno nesporno utvrditi odluĉnu ĉinjenicu trajnog ţivljenja i stanovanja imenovane sa nosiocem stanarskog prava u spornom stanu na dan 01.04.1992.godine, shodno naprijed citiranom ĉlanu 4. stav 2. Zakona, na šta pravilno ukazuje tuţiteljica u svojim ţalbenim i tuţbenim navodima a na šta je ukazivala i u toku upravnog postupka.
Pri tome treba napomenuti da i prvostepeni i drugostepeni upravni organi pogrešno tumaĉe i pozivaju se na Odluku CRPC-a broj:R-511-1590-1/1-80-026 od 05.03.2002.godine kojom je odbijen zahtjev tuţiteljice za ponovno razmatranja Odluke te Komisije od 01.05.2001.godine. Ovo iz razloga što je tom odlukom samo potvrĊeno da je Ć.M. na dan 01.04.1992.godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, bez odluĉenja o pravima Ć.S. zbog ĉega i prigovori tuţiteljice koji su se ticali iskljuĉivo prava imenovane nisu bili od uticaja na Odluku Komisije, kako je to i navedeno u obrazloţenju iste.
Stoga je, s obzirom na izloţene razloge valjalo ţalbu tuţiteljice uvaţiti i pobijanu presudu Kantonalnog suda u T. preinaĉiti primjenom ĉlana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i odluĉiti kao u dipozitivu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Uţ-107/03 od 15.5.2003. g.)
