SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 206 i 414
Za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno tako što dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika, sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena.
Obrazloženje:
"Prvostepeni sud je presudom djelimično usvojio tužbeni zahtjev, pa je obavezao tuženog da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 8.217,00 KM, koji se sastoji od iznosa od 7.557,00KM, na ime štete na vozilu, i iznosa od 660,00 KM na ime troškova prevoza vozila, i predstavlja 50% iznosa traženog u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu.
U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio odgovornost vozača vozila "Opel Astra", osiguranog od automobilske odgovornosti kod inostranog osiguravača T.O., za nastanak saobraćajne nezgode koja se dogodila dana 05.10.1999.godine na magistralnoj cesti N.G. - P.. Ova činjenica je utvrđena vještačenjem, koje je u toku postupka izvršio sudski vještak saobraćajne struke Z.B.. Navedeni vještak je na osnovu pregleda i analize dokumentacije u spisu koja se odnosi na nastanak predmetne saobraćajne nezgode, zaključio da je do iste došlo tako što je vozač traktora "IMT" sa prikolicom, propustio da na zadnjem dijelu prikolice obezbijedi takvu vrstu signalizacije koja bi omogućavala ostalim učesnicima u prometu da blagovremeno uoče posrednu opasnost (učesnika u prometu koji se kreće daleko sporije), dok je vozač putničkog vozila "Opel Astra" propustio da brzinu svog vozila prilagodi kretanju magistralnim putem i u noćnim uslovima vožnje kada je neosvjetljena prepreka vidljiva pod srednjim svjetlima na udaljenosti do 30 m. Prema procjeni navedenog vještaka, postojala bi tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode, da se putničko vozilo "Opel Astra" kretalo brzinom do 60 km/h, dok vozač tužiteljevog vozila u kritičnoj situaciji nije imao nikakvu mogućnost za izbjegavanje nezgode, niti je svojim radnjama uticao na nastanak, tok i posljedice predmetne nezgode.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je utvrdio da je vozač vozila "Opel Astra" odgovoran za nastanak događaja u kojem je tužitelj pretrpio štetu, ali je primjenom odredbe člana 178. stav 2. ZOO zaključio da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete od vozača putničkog motornog vozila "Opel Astra", nego mu to pravo pripada u omjeru u kojem je to vozilo doprinijelo nastanku predmetne štete, a koji je taj sud procjenio kao 50%.
Tužitelj u svojoj žalbi pravilno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja prvostepene presude.
Naime, u konkretnom slučaju, odnosno u sporu između tužitelja i tuženog se ne radi o postojanju obostrane krivice, budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da na strani vozača tužiteljevog vozila nema nikakve odgovornosti za nastanak predmetne nezgode. Odredba člana 178. stav 2. ZOO se odnosi na situaciju kada postoji obostrana krivica dva učesnika u nezgodi, i u tom slučaju svaki imalac vozila odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.
U ovom slučaju se radi o situaciji koja je regulisana odredbom člana 206. ZOO, prema kojoj za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno. Budući da iz činjeničnog stanja, koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio, proizlazi da su štetu tužitelju prouzrokovali vozač putničkog vozila "Opel Astra" i vozač traktora "IMT" sa prikolicom, a da vozač vozila tužitelja nije doprinio nastanku te štete ni na kakav način, to za štetu koju je tužitelj pretrpio solidarno odgovaraju imaoci ta dva vozila.
Činjenica da je vozač traktora osuđen pravosnažnom presudom u krivičnom postupku nije od značaja za odluku suda u ovoj pravnoj stvari, budući da to lice nije stranka u ovom postupku, i tužitelj od njega ne traži naknadu štete. Zbog toga, ovaj sud ne može biti vezan za tu presudu u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a, nego samo za utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na postojanje odgovornosti tuženog za štetu koju je pretrpio tužitelj. Navedena činjenica, naime, može biti od uticaja u eventualnom postupku koji bi se vodio po regresnom zahtjevu tuženog za naknadu štete prema vlasniku traktora, ali ne i u ovoj parnici, a iz razloga što na osnovu odredbe člana 414. ZOO svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika, sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena.
Dakle, u ovom slučaju je tužitelj tražio naknadu štete od jednog solidarnog dužnika, zbog čega on shodno citiranoj zakonskoj odredbi ima pravo na ispunjenje obaveze u cijelosti od tog dužnika, dok taj dužnik ima pravo na regresno potraživanje od drugog solidarnog dužnika, u kojem slučaju bi doprinos svakog od njih nastanku nezgode bio činjenica od koje bi zavisila odluka suda.
Zbog toga je ovaj sud, imajući u vidu da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i nije učinio povrede parničnog postupka, na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio da uvaži žalbu tužitelja i prvostepenu presudu preinači tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev kao osnovan, odnosno da obaveže tuženog da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 16.434,00 KM, od čega se iznos od 15.114,00 KM odnosi na štetu na vozilu, a iznos od 1.320,00 KM na troškove prevoza oštećenog vozila, što je u skladu i sa nalazom vještaka saobraćajne struke Z.B., koji je i ovaj sud ocijenio kao potpun, stručan i objektivan, kako u smislu analize uzroka nastanka predmetne nezgode, tako i obračuna visine štete.
Odluka o kamatama je donesena primjenom odredbe člana 277 u vezi sa članom 186 ZOO, prema kojoj se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, pa je odluka i u tom dijelu preinačena, budući da je prvostepeni sud tužitelju dosudio kamate počev od dana 02.12.2008. godine, kada je utvrđena visina štete, a ne od dana 05.10.1999. godine, kada je šteta nastala.
S obzirom na stanovište ovog suda da se u ovoj pravnoj stvari ima primjeniti odredba člana 206. u vezi sa članom 414. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu štete od lica koja su zajedno uzrokovala štetni događaj, a kako u ovoj parnici drugi učesnik odnosno štetnik nije bio stranka u postupku, zbog čega je tuženi kao jedan od solidarnih dužnika obavezan da plati cjelokupni iznos štete, to se žalbeni navodi tuženog i umješača, kao suprotni ovom stanovištu suda odbijaju u cijelosti kao neosnovani."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 022929 09 Pž od 23.9.2011. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 206 i 414
Za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno tako što dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika, sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena.
Obrazloženje:
"Prvostepeni sud je presudom djelimično usvojio tužbeni zahtjev, pa je obavezao tuženog da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 8.217,00 KM, koji se sastoji od iznosa od 7.557,00KM, na ime štete na vozilu, i iznosa od 660,00 KM na ime troškova prevoza vozila, i predstavlja 50% iznosa traženog u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu.
U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio odgovornost vozača vozila "Opel Astra", osiguranog od automobilske odgovornosti kod inostranog osiguravača T.O., za nastanak saobraćajne nezgode koja se dogodila dana 05.10.1999.godine na magistralnoj cesti N.G. - P.. Ova činjenica je utvrđena vještačenjem, koje je u toku postupka izvršio sudski vještak saobraćajne struke Z.B.. Navedeni vještak je na osnovu pregleda i analize dokumentacije u spisu koja se odnosi na nastanak predmetne saobraćajne nezgode, zaključio da je do iste došlo tako što je vozač traktora "IMT" sa prikolicom, propustio da na zadnjem dijelu prikolice obezbijedi takvu vrstu signalizacije koja bi omogućavala ostalim učesnicima u prometu da blagovremeno uoče posrednu opasnost (učesnika u prometu koji se kreće daleko sporije), dok je vozač putničkog vozila "Opel Astra" propustio da brzinu svog vozila prilagodi kretanju magistralnim putem i u noćnim uslovima vožnje kada je neosvjetljena prepreka vidljiva pod srednjim svjetlima na udaljenosti do 30 m. Prema procjeni navedenog vještaka, postojala bi tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode, da se putničko vozilo "Opel Astra" kretalo brzinom do 60 km/h, dok vozač tužiteljevog vozila u kritičnoj situaciji nije imao nikakvu mogućnost za izbjegavanje nezgode, niti je svojim radnjama uticao na nastanak, tok i posljedice predmetne nezgode.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je utvrdio da je vozač vozila "Opel Astra" odgovoran za nastanak događaja u kojem je tužitelj pretrpio štetu, ali je primjenom odredbe člana 178. stav 2. ZOO zaključio da tužitelju ne pripada pravo na potpunu naknadu štete od vozača putničkog motornog vozila "Opel Astra", nego mu to pravo pripada u omjeru u kojem je to vozilo doprinijelo nastanku predmetne štete, a koji je taj sud procjenio kao 50%.
Tužitelj u svojoj žalbi pravilno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja prvostepene presude.
Naime, u konkretnom slučaju, odnosno u sporu između tužitelja i tuženog se ne radi o postojanju obostrane krivice, budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da na strani vozača tužiteljevog vozila nema nikakve odgovornosti za nastanak predmetne nezgode. Odredba člana 178. stav 2. ZOO se odnosi na situaciju kada postoji obostrana krivica dva učesnika u nezgodi, i u tom slučaju svaki imalac vozila odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.
U ovom slučaju se radi o situaciji koja je regulisana odredbom člana 206. ZOO, prema kojoj za štetu koju je zajedno uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno. Budući da iz činjeničnog stanja, koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio, proizlazi da su štetu tužitelju prouzrokovali vozač putničkog vozila "Opel Astra" i vozač traktora "IMT" sa prikolicom, a da vozač vozila tužitelja nije doprinio nastanku te štete ni na kakav način, to za štetu koju je tužitelj pretrpio solidarno odgovaraju imaoci ta dva vozila.
Činjenica da je vozač traktora osuđen pravosnažnom presudom u krivičnom postupku nije od značaja za odluku suda u ovoj pravnoj stvari, budući da to lice nije stranka u ovom postupku, i tužitelj od njega ne traži naknadu štete. Zbog toga, ovaj sud ne može biti vezan za tu presudu u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a, nego samo za utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na postojanje odgovornosti tuženog za štetu koju je pretrpio tužitelj. Navedena činjenica, naime, može biti od uticaja u eventualnom postupku koji bi se vodio po regresnom zahtjevu tuženog za naknadu štete prema vlasniku traktora, ali ne i u ovoj parnici, a iz razloga što na osnovu odredbe člana 414. ZOO svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje od svakog solidarnog dužnika, sve dok ta obaveza ne bude potpuno ispunjena.
Dakle, u ovom slučaju je tužitelj tražio naknadu štete od jednog solidarnog dužnika, zbog čega on shodno citiranoj zakonskoj odredbi ima pravo na ispunjenje obaveze u cijelosti od tog dužnika, dok taj dužnik ima pravo na regresno potraživanje od drugog solidarnog dužnika, u kojem slučaju bi doprinos svakog od njih nastanku nezgode bio činjenica od koje bi zavisila odluka suda.
Zbog toga je ovaj sud, imajući u vidu da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i nije učinio povrede parničnog postupka, na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio da uvaži žalbu tužitelja i prvostepenu presudu preinači tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev kao osnovan, odnosno da obaveže tuženog da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 16.434,00 KM, od čega se iznos od 15.114,00 KM odnosi na štetu na vozilu, a iznos od 1.320,00 KM na troškove prevoza oštećenog vozila, što je u skladu i sa nalazom vještaka saobraćajne struke Z.B., koji je i ovaj sud ocijenio kao potpun, stručan i objektivan, kako u smislu analize uzroka nastanka predmetne nezgode, tako i obračuna visine štete.
Odluka o kamatama je donesena primjenom odredbe člana 277 u vezi sa članom 186 ZOO, prema kojoj se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, pa je odluka i u tom dijelu preinačena, budući da je prvostepeni sud tužitelju dosudio kamate počev od dana 02.12.2008. godine, kada je utvrđena visina štete, a ne od dana 05.10.1999. godine, kada je šteta nastala.
S obzirom na stanovište ovog suda da se u ovoj pravnoj stvari ima primjeniti odredba člana 206. u vezi sa članom 414. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu štete od lica koja su zajedno uzrokovala štetni događaj, a kako u ovoj parnici drugi učesnik odnosno štetnik nije bio stranka u postupku, zbog čega je tuženi kao jedan od solidarnih dužnika obavezan da plati cjelokupni iznos štete, to se žalbeni navodi tuženog i umješača, kao suprotni ovom stanovištu suda odbijaju u cijelosti kao neosnovani."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 022929 09 Pž od 23.9.2011. godine)
