Član 25. a u vezi sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga F BiH
Član 5. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga BiH
STOJI OBAVEZA POREZNOG OBVEZNIKA ZA TROŠKOVE REKLAME NA PODRUČJU DRUGE SUSJEDNE DRŽAVE, JER REKLAMA, MA KAKVA BILA, NE MOŽE SE VRŠITI ISKLJUČIVO NA PODRUČJU JEDNE DRŽAVE, JER SU SREDSTVA PROPAGANDE TAKVA DA SE PROTEŽU NA VIŠE ZEMALJA I PODRUČJA.
Iz obrazloženja:
Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj i datum navedeni u izreci ove presude, odbijena je tužba tužitelja podnesene protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, a kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda ..., Komisije za rješavanje žalbe broj: ... od ... godine a kojim rješenjem je odbijena, kao neosnovana njegova žalba izjavljena na rješenje Inspektora Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda ... broj: ... od ... godine. Tim rješenjem od ... godine je naloženo tužitelju da izvrši uplatu ukupno iznosa od 50.368,95 KM a na ime dodatno utvrđenih obveza po osnovu poreza na promet proizvoda i dr. za period od 2003. godine pa do 2007. godine kao i uplatu doprinosa i kamata a sve po obvezama utvrđenih od strane Porezne uprave Kantonalnog ureda ..., Odsjek za inspekcijski nadzor po Zapisniku o inspekcijskom nadzoru broj: ... od ... godine.
Blagovremeno izjavljenim Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj osporava odluku Kantonalnoga suda u Bihaću smatrajući da je ista donesena uz povrede odredbi federalnoga zakona kao i povredi pravila federalnoga zakona o postupku. Smatra da je stav prvostepenoga suda pogrešan, jer obaveze po osnovu izvršenog prometa prodaje pločica za obilježavanje trupaca kupcu JP za 2003., 2004. i 2005. godinu je oslobođeno plaćanja poreza jer se radi o opremi. Smatra da nije u obavezi kao prodavalac da utvrđuje u koju svrhu kupac kupuje njegov proizvod a niti je u obavezi da provjerava da li kupac kupljenu robu upotrebljava u svrhu koju je naveo u narudžbenici. Također, smatra da obavezivanje na isplatu dodatno utvrđenog poreza na promet proizvoda i usluga od 1.173,50 KM po osnovu ino-fakture sa obračunatom kamatom je nepravilno jer se obaveza temelji na odredbi člana 22. stav 2. alineja
2. i člana 25.Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga a ta odredba se odnosi na situaciju kada strano pravno lice uslugu tužitelju vrši na teritoriji Federacije BiH dok je, u konkretnom slučaju, suprotna situacija. Predložio je da se zahtjevu udovolji, te presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.
Tuženi nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
Ovaj sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 41. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj: 9/05) pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
Postupajući po podnesenoj tužbi od strane tužitelja prvostepeni sud je zauzeo pravni stav istovjetan pravnom stavu osporenoga rješenja tuženoga od ... godine, te odbio sve
prigovore tužitelja, a pri tome u cijelosti prihvatio pravne stavove upravnih organa iz osporenih rješenja. Naime, upravni organi i prvostepeni sud smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za bezporeznu prodaju pločica za obilježavanje trupaca, jer prema članu 5. i 7. stav 1. tačka 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga se promet proizvoda oporezuje na promet proizvoda namjenjenih krajnjoj potrošnji.
Ovakav pravni stav prvostepenoga suda izražen u osporenoj odluci, kao i u osporenom rješenju je pogrešan.
Naime, ni prvostepeni sud niti tuženi ne odgovaraju na prigovore tužitelja koje isti ističe tokom cijeloga postupka, a to je da je u cijelosti ispunio uvjete iz člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine F BiH“, broj: 49/02 – prečišćen tekst, 37/03, 14/04 i 39/04) odnosno čl. 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“, broj: 62/04), jer posjeduje narudžbenicu sa pismenom ovjerom kupca (pismena izjava kupca) te da je izdao fakturu sa napomenom o prodaji bez uračunavanja poreza, a da prema članu 9. stav 1. istoga federalnog zakona je bilo propisano da opremu za registrovanu djelatnost pravna lica mogu nabavljati bez plaćanja poreza na promet proizvoda.
Ni prvostepeni sud ni tuženi ne navode šta je to tužitelj trebao da učini da bi spriječio ovakvu prodaju bez plaćanja poreza na promet proizvoda tj. koje mu se radnje stavljaju na teret. Naime, u spisu predmeta postoji narudžbenica za pismenom izjavom JU o bezporeznoj kupoprodaji, kao i faktura - da je tako i izvršen prenos predmeta kupoprodaje. Kako se radi o pločicama za obilježavanje trupaca, obzirom na djelatnost kupca je i sasvim logično da se radi o njegovoj opremi i to pomoćnoj opremi za obilježavanje trupaca, pa je svako drugo tumačenje ne samo protivno propisima nego i zdravoj logici.
Šta se smatra opremom bilo je regulisano odredbom člana 10. citiranog federalnog Zakona, odnosno članom 4. stav 2. državnog zakona, pa je određeno šta se smatra osnovnim sredstvima za pojedine djelatnosti, a šta opremom, a sve prema propisima o amortizaciji. Naravno, da propisi ne mogu u svakoj djelatnosti nabrojati baš sve šta spada u opremu, ali postoji kako jezičko tako i logično tumačenje koje je nesumnjivo na strani tužitelja i njegovih navoda.
Prema tome, po mišljenju ovoga suda i nema obaveze tužitelja na plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga po osnovu prodaje pločica za obilježavanje trupaca ne spadaju u krajnju potrošnju, kako to ocjenjuje prvostepeni sud i upravni organi, nego predstavlja opremu a što sam kupac identifikuje prilikom nabavke davanjem pismene izjave, pa kako je tako urađeno, to su ispunjeni uvjeti iz člana 8. i 9. stav 1. člana 4. i 5. citiranih Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga za bezporeznu prodaju, pa je iz tih razloga preinačenjem prvostepene presude ovaj sud i poništio kako osporeno rješenje tako i prvostepeno rješenje, pa je tako poništena dodatna obaveza u ukupnom iznosu od 39.745,84 KM u pogledu obaveze na plaćanje poreza na promet prodatih pločica za obilježavanje trupaca (7.823,20+5.508,04-za 2003. godinu, 7.584,00 KM +4.967,20 KM - za 2004. godinu, 7.845,20+6.018,20 KM - za 2005.
godinu).
U pogledu drugog prigovora tužitelja istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a za iznos od 1.173,50 KM (+kamata od 743,10 KM) po osnovu ino-faktura, radi se o utvrđenoj obavezi tužitelja za troškove promidžbe po ugovoru (knjiženo na k-tu 34890) dobavljača U. d.o.o. Z., faktura ispostavljena dana ... godine i to za usluge propagande na području Republike Hrvatske, pa kako je strano pravno lice učinilo uslugu domaćem pravnom licu to su prvostepeni sud i upravni organi pravilno obvezali tužitelja jer prema odredbi člana
25. a u vezi sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, poreski obveznik je domaće pravno lice, jer se promidžba ma kakva ona bila ne može vršiti isključivo na teritoriji jedne države, jer su danas sredstva propagande (informisanja) takve da se protežu na više zemalja i područja a sam tužitelj u toku ovoga dugotrajnoga postupka nije ni pokušao
da dokaže da se ta promidžba isključivo obavljala na području Republike Hrvatske jer bi jedino u tom slučaju mogao biti oslobođen plaćanja ove obaveze. Sama činjenica da se radi o stranoj firmi za promidžbu kao i da je u ugovoru naznačeno da se promidžba odnosi na teritoriju Republike Hrvatske samo po sebi ne mijenja ovakvu pravnu situaciju iz razloga gore navedenih.
Iz tih razloga sud je ovaj prigovor tužitelja (ino faktura) istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan.
U pogledu drugih obaveza koje su bile predmet kako upravnoga postupka tako i upravnoga spora tužitelj Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ne osporava, pa na taj način kako ovaj sud isključivo ispituje prvostepenu presudu u okviru postavljenih prigovora i osporenog dijela to je za ostatak duga od ukupno 8.706,51 KM (porez na dodatna primanja, porez na promet usluga, doprinosi i kamata) nije ni raspravljao jer to u samom Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nije ni osporeno, odnosno u tom pogledu nije osporena prvostepena presuda, pa samim tim ni upravna rješenja.
Naime, u konkretnom slučaju ovaj spor traje od 2003. godine (utvrđena prva dodatna obaveza) tj. 2008. godine inspekcijski nadzor) tj. više od deset godina pa bi bilo kakvo ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencije o dužini trajanja postupka i prava na pravično suđenje, jer i više je nego očigledno da je pogrešnim tumačenjem kako upravnih organa tako i prvostepenog suda došlo do utvrđivanje ovakve obaveze tužitelja i to bez njegovog prava na isticanje prigovora tj. izbjegavanje davanja odgovora tužitelju na njegove istaknute prigovore. Tokom cijeloga trajanja postupka tužitelj navodi da je djelatnost kupca takva da je data izjava o bezporeznoj prodaji logična, a sa druge strane da se radi o opremi a ne krajnjoj potrošnji niti reprodukcionom materijalu (kako na jednom mjestu ističe upravni organ) a nitko i ne pokušava da mu na te sasvim logične i pravno utemeljene prigovore, odgovori.
Iz tih razloga gore navedenih ovaj sud je u sporu pune jurisdikcije a primjenom odredbe
člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima donio presudu kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke djelimično uvažio te presudu preinačio i djelimično uvažio tužbu poništavajući osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje za iznos od 39.745,84 KM dok je za preostali dio i to za iznos od 8.706,51 KM (nije ni osporen) i iznos od 1.173,50 KM i kamate od 743,10 KM Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovano postavljen, pa je samim tim ostala obaveza tužitelja od ukupno 10.623,11 KM (50.368,95- 39.745,84=10.623,11 KM).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 001037 15 Uvp od 07.07.2016. godine)
https://www.forum-bosanskog-naroda.de
Član 5. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga BiH
STOJI OBAVEZA POREZNOG OBVEZNIKA ZA TROŠKOVE REKLAME NA PODRUČJU DRUGE SUSJEDNE DRŽAVE, JER REKLAMA, MA KAKVA BILA, NE MOŽE SE VRŠITI ISKLJUČIVO NA PODRUČJU JEDNE DRŽAVE, JER SU SREDSTVA PROPAGANDE TAKVA DA SE PROTEŽU NA VIŠE ZEMALJA I PODRUČJA.
Iz obrazloženja:
Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj i datum navedeni u izreci ove presude, odbijena je tužba tužitelja podnesene protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, a kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda ..., Komisije za rješavanje žalbe broj: ... od ... godine a kojim rješenjem je odbijena, kao neosnovana njegova žalba izjavljena na rješenje Inspektora Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda ... broj: ... od ... godine. Tim rješenjem od ... godine je naloženo tužitelju da izvrši uplatu ukupno iznosa od 50.368,95 KM a na ime dodatno utvrđenih obveza po osnovu poreza na promet proizvoda i dr. za period od 2003. godine pa do 2007. godine kao i uplatu doprinosa i kamata a sve po obvezama utvrđenih od strane Porezne uprave Kantonalnog ureda ..., Odsjek za inspekcijski nadzor po Zapisniku o inspekcijskom nadzoru broj: ... od ... godine.
Blagovremeno izjavljenim Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj osporava odluku Kantonalnoga suda u Bihaću smatrajući da je ista donesena uz povrede odredbi federalnoga zakona kao i povredi pravila federalnoga zakona o postupku. Smatra da je stav prvostepenoga suda pogrešan, jer obaveze po osnovu izvršenog prometa prodaje pločica za obilježavanje trupaca kupcu JP za 2003., 2004. i 2005. godinu je oslobođeno plaćanja poreza jer se radi o opremi. Smatra da nije u obavezi kao prodavalac da utvrđuje u koju svrhu kupac kupuje njegov proizvod a niti je u obavezi da provjerava da li kupac kupljenu robu upotrebljava u svrhu koju je naveo u narudžbenici. Također, smatra da obavezivanje na isplatu dodatno utvrđenog poreza na promet proizvoda i usluga od 1.173,50 KM po osnovu ino-fakture sa obračunatom kamatom je nepravilno jer se obaveza temelji na odredbi člana 22. stav 2. alineja
2. i člana 25.Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga a ta odredba se odnosi na situaciju kada strano pravno lice uslugu tužitelju vrši na teritoriji Federacije BiH dok je, u konkretnom slučaju, suprotna situacija. Predložio je da se zahtjevu udovolji, te presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.
Tuženi nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
Ovaj sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 41. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj: 9/05) pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:
Postupajući po podnesenoj tužbi od strane tužitelja prvostepeni sud je zauzeo pravni stav istovjetan pravnom stavu osporenoga rješenja tuženoga od ... godine, te odbio sve
prigovore tužitelja, a pri tome u cijelosti prihvatio pravne stavove upravnih organa iz osporenih rješenja. Naime, upravni organi i prvostepeni sud smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za bezporeznu prodaju pločica za obilježavanje trupaca, jer prema članu 5. i 7. stav 1. tačka 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga se promet proizvoda oporezuje na promet proizvoda namjenjenih krajnjoj potrošnji.
Ovakav pravni stav prvostepenoga suda izražen u osporenoj odluci, kao i u osporenom rješenju je pogrešan.
Naime, ni prvostepeni sud niti tuženi ne odgovaraju na prigovore tužitelja koje isti ističe tokom cijeloga postupka, a to je da je u cijelosti ispunio uvjete iz člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine F BiH“, broj: 49/02 – prečišćen tekst, 37/03, 14/04 i 39/04) odnosno čl. 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“, broj: 62/04), jer posjeduje narudžbenicu sa pismenom ovjerom kupca (pismena izjava kupca) te da je izdao fakturu sa napomenom o prodaji bez uračunavanja poreza, a da prema članu 9. stav 1. istoga federalnog zakona je bilo propisano da opremu za registrovanu djelatnost pravna lica mogu nabavljati bez plaćanja poreza na promet proizvoda.
Ni prvostepeni sud ni tuženi ne navode šta je to tužitelj trebao da učini da bi spriječio ovakvu prodaju bez plaćanja poreza na promet proizvoda tj. koje mu se radnje stavljaju na teret. Naime, u spisu predmeta postoji narudžbenica za pismenom izjavom JU o bezporeznoj kupoprodaji, kao i faktura - da je tako i izvršen prenos predmeta kupoprodaje. Kako se radi o pločicama za obilježavanje trupaca, obzirom na djelatnost kupca je i sasvim logično da se radi o njegovoj opremi i to pomoćnoj opremi za obilježavanje trupaca, pa je svako drugo tumačenje ne samo protivno propisima nego i zdravoj logici.
Šta se smatra opremom bilo je regulisano odredbom člana 10. citiranog federalnog Zakona, odnosno članom 4. stav 2. državnog zakona, pa je određeno šta se smatra osnovnim sredstvima za pojedine djelatnosti, a šta opremom, a sve prema propisima o amortizaciji. Naravno, da propisi ne mogu u svakoj djelatnosti nabrojati baš sve šta spada u opremu, ali postoji kako jezičko tako i logično tumačenje koje je nesumnjivo na strani tužitelja i njegovih navoda.
Prema tome, po mišljenju ovoga suda i nema obaveze tužitelja na plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga po osnovu prodaje pločica za obilježavanje trupaca ne spadaju u krajnju potrošnju, kako to ocjenjuje prvostepeni sud i upravni organi, nego predstavlja opremu a što sam kupac identifikuje prilikom nabavke davanjem pismene izjave, pa kako je tako urađeno, to su ispunjeni uvjeti iz člana 8. i 9. stav 1. člana 4. i 5. citiranih Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga za bezporeznu prodaju, pa je iz tih razloga preinačenjem prvostepene presude ovaj sud i poništio kako osporeno rješenje tako i prvostepeno rješenje, pa je tako poništena dodatna obaveza u ukupnom iznosu od 39.745,84 KM u pogledu obaveze na plaćanje poreza na promet prodatih pločica za obilježavanje trupaca (7.823,20+5.508,04-za 2003. godinu, 7.584,00 KM +4.967,20 KM - za 2004. godinu, 7.845,20+6.018,20 KM - za 2005.
godinu).
U pogledu drugog prigovora tužitelja istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a za iznos od 1.173,50 KM (+kamata od 743,10 KM) po osnovu ino-faktura, radi se o utvrđenoj obavezi tužitelja za troškove promidžbe po ugovoru (knjiženo na k-tu 34890) dobavljača U. d.o.o. Z., faktura ispostavljena dana ... godine i to za usluge propagande na području Republike Hrvatske, pa kako je strano pravno lice učinilo uslugu domaćem pravnom licu to su prvostepeni sud i upravni organi pravilno obvezali tužitelja jer prema odredbi člana
25. a u vezi sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, poreski obveznik je domaće pravno lice, jer se promidžba ma kakva ona bila ne može vršiti isključivo na teritoriji jedne države, jer su danas sredstva propagande (informisanja) takve da se protežu na više zemalja i područja a sam tužitelj u toku ovoga dugotrajnoga postupka nije ni pokušao
da dokaže da se ta promidžba isključivo obavljala na području Republike Hrvatske jer bi jedino u tom slučaju mogao biti oslobođen plaćanja ove obaveze. Sama činjenica da se radi o stranoj firmi za promidžbu kao i da je u ugovoru naznačeno da se promidžba odnosi na teritoriju Republike Hrvatske samo po sebi ne mijenja ovakvu pravnu situaciju iz razloga gore navedenih.
Iz tih razloga sud je ovaj prigovor tužitelja (ino faktura) istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan.
U pogledu drugih obaveza koje su bile predmet kako upravnoga postupka tako i upravnoga spora tužitelj Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ne osporava, pa na taj način kako ovaj sud isključivo ispituje prvostepenu presudu u okviru postavljenih prigovora i osporenog dijela to je za ostatak duga od ukupno 8.706,51 KM (porez na dodatna primanja, porez na promet usluga, doprinosi i kamata) nije ni raspravljao jer to u samom Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nije ni osporeno, odnosno u tom pogledu nije osporena prvostepena presuda, pa samim tim ni upravna rješenja.
Naime, u konkretnom slučaju ovaj spor traje od 2003. godine (utvrđena prva dodatna obaveza) tj. 2008. godine inspekcijski nadzor) tj. više od deset godina pa bi bilo kakvo ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencije o dužini trajanja postupka i prava na pravično suđenje, jer i više je nego očigledno da je pogrešnim tumačenjem kako upravnih organa tako i prvostepenog suda došlo do utvrđivanje ovakve obaveze tužitelja i to bez njegovog prava na isticanje prigovora tj. izbjegavanje davanja odgovora tužitelju na njegove istaknute prigovore. Tokom cijeloga trajanja postupka tužitelj navodi da je djelatnost kupca takva da je data izjava o bezporeznoj prodaji logična, a sa druge strane da se radi o opremi a ne krajnjoj potrošnji niti reprodukcionom materijalu (kako na jednom mjestu ističe upravni organ) a nitko i ne pokušava da mu na te sasvim logične i pravno utemeljene prigovore, odgovori.
Iz tih razloga gore navedenih ovaj sud je u sporu pune jurisdikcije a primjenom odredbe
člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima donio presudu kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke djelimično uvažio te presudu preinačio i djelimično uvažio tužbu poništavajući osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje za iznos od 39.745,84 KM dok je za preostali dio i to za iznos od 8.706,51 KM (nije ni osporen) i iznos od 1.173,50 KM i kamate od 743,10 KM Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovano postavljen, pa je samim tim ostala obaveza tužitelja od ukupno 10.623,11 KM (50.368,95- 39.745,84=10.623,11 KM).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 001037 15 Uvp od 07.07.2016. godine)
https://www.forum-bosanskog-naroda.de
