Ĉlanak 71. Zakona o deviznom poslovanju - raniji
Ĉlanak 9. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju - raniji
DO DONOŠENJA POSEBNOG ZAKONA, SUDOVI NE MOGU OBVEZATI BANKE NA ISPLATU STARE DEVIZNE ŠTEDNJE.
Iz obrazloţenja:
Tuţitelj zahtjeva da mu tuţena isplati iznose stare devizne štednje, koje je kako u reviziji tvrdi, još davne 1971. ili 1972. god., poloţio kod tadašnje banke u Sarajevu, ĉiji je pravni sljednik tuţena Banka.
Sudovi niţeg stupnja ovakav tuţbeni zahtjev odbijaju, nalazeći da zbog još uvijek neeliminiranog pravnog reţima zabrane slobodnog raspolaganja ovom vrstom štednje, na tuţenoj ne postoji obveza isplate.
Stajalište sudova je po mišljenju ovoga suda pravilno i zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Naime, graĊanskopravni odnos izmeĊu tuţitelja i banke prethodnice tuţene, nastao je i trajao u pravnom reţimu bivše drţave, koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donijetim provedbenim propisima, zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim raĉunima i štednim ulozima graĊana (ĉlan 71. toga Zakona). Takav pravni reţim zabrane raspolaganja naslijedila je RBiH prilikom svoga osamostaljenja, a potom i uredila svojom Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju (kasnije postala Zakon), prema ĉijoj odredbi ĉl. 9. st. 1. domaće fiziĉke osobe mogu drţati devize na deviznom raĉunu ili deviznom štednom ulogu i koristiti ih za plaćanje u inozemstvu. Prema odredbi ĉl. 150. Uredbe, prestalo je vaţenje Zakona o deviznom poslovanju koji je donijela bivša drţava, što nikako ne znaĉi i prestanak njegove primjene na odnose nastale ili zasnovane u vrijeme dok je on bio na snazi, budući da Uredba ni jednoj svojoj odredbi ne daje povratno djelovanje, pa tako i ne ureĊuje odnose nastale prije njezina stupanja na snagu. Ne ĉini to ni Uredba, odnosno Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. g. (Sl. list SRBiH br. 10/94), već se Skupština RBiH kao zakonodavno tijelo, svojom Odlukom o ciljevima i zadacima devizne politike 1996.g. (dakle prvoj poratnoj godini), obvezuje da će pitanje devizne štednje graĊana deponirane kod bivše Narodne banke
Jugoslavije, rješiti donošenjem zakona o javnom dugu BiH ili na drugi naĉin u sklopu ukupne konsolidacije duga BiH zajedno sa meĊunarodnom zajednicom.
Drţeći da je pitanje stare devizne štednje svojih graĊana, u skladu sa navedenom Odlukom, uredila Zakonom o utvrĊivanju i ostvarivanju traţbina graĊana u postupku privatizacije, Federacija BiH oĉito svojim Zakonom o deviznom poslovanju (Sl. novine FBiH br. 35/98) kao kasnijim zakonom, nije ni ţelila zadirati u ovo pitanje, pa se bez ikakve dileme ni ovaj zakon ne moţe primjeniti na odnose zasnovane prije njegova stupanja na pravnu snagu, bez obzira što je Ustavni sud Federacije BiH svojom Odlukom br. U-10/00 od 8.1.2001. g. proglasio neustavnim odnosne odredbe Zakona o utvrĊivanju i ostvarivanju traţbina graĊana u postupku privatizacije i tako ih eliminirao iz pravnog sustava.
Slijedi da se Zakon o deviznom poslovanju bivše drţave mora primjeniti na sve odnose nastale za vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe za zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. g., pa kako on zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, pravilno su sudovi niţeg stupnja postupili kada su odbili tuţbeni zahtjev.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-166/01 od 14.5.2003.god.)
Ĉlanak 9. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju - raniji
DO DONOŠENJA POSEBNOG ZAKONA, SUDOVI NE MOGU OBVEZATI BANKE NA ISPLATU STARE DEVIZNE ŠTEDNJE.
Iz obrazloţenja:
Tuţitelj zahtjeva da mu tuţena isplati iznose stare devizne štednje, koje je kako u reviziji tvrdi, još davne 1971. ili 1972. god., poloţio kod tadašnje banke u Sarajevu, ĉiji je pravni sljednik tuţena Banka.
Sudovi niţeg stupnja ovakav tuţbeni zahtjev odbijaju, nalazeći da zbog još uvijek neeliminiranog pravnog reţima zabrane slobodnog raspolaganja ovom vrstom štednje, na tuţenoj ne postoji obveza isplate.
Stajalište sudova je po mišljenju ovoga suda pravilno i zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Naime, graĊanskopravni odnos izmeĊu tuţitelja i banke prethodnice tuţene, nastao je i trajao u pravnom reţimu bivše drţave, koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donijetim provedbenim propisima, zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim raĉunima i štednim ulozima graĊana (ĉlan 71. toga Zakona). Takav pravni reţim zabrane raspolaganja naslijedila je RBiH prilikom svoga osamostaljenja, a potom i uredila svojom Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju (kasnije postala Zakon), prema ĉijoj odredbi ĉl. 9. st. 1. domaće fiziĉke osobe mogu drţati devize na deviznom raĉunu ili deviznom štednom ulogu i koristiti ih za plaćanje u inozemstvu. Prema odredbi ĉl. 150. Uredbe, prestalo je vaţenje Zakona o deviznom poslovanju koji je donijela bivša drţava, što nikako ne znaĉi i prestanak njegove primjene na odnose nastale ili zasnovane u vrijeme dok je on bio na snazi, budući da Uredba ni jednoj svojoj odredbi ne daje povratno djelovanje, pa tako i ne ureĊuje odnose nastale prije njezina stupanja na snagu. Ne ĉini to ni Uredba, odnosno Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. g. (Sl. list SRBiH br. 10/94), već se Skupština RBiH kao zakonodavno tijelo, svojom Odlukom o ciljevima i zadacima devizne politike 1996.g. (dakle prvoj poratnoj godini), obvezuje da će pitanje devizne štednje graĊana deponirane kod bivše Narodne banke
Jugoslavije, rješiti donošenjem zakona o javnom dugu BiH ili na drugi naĉin u sklopu ukupne konsolidacije duga BiH zajedno sa meĊunarodnom zajednicom.
Drţeći da je pitanje stare devizne štednje svojih graĊana, u skladu sa navedenom Odlukom, uredila Zakonom o utvrĊivanju i ostvarivanju traţbina graĊana u postupku privatizacije, Federacija BiH oĉito svojim Zakonom o deviznom poslovanju (Sl. novine FBiH br. 35/98) kao kasnijim zakonom, nije ni ţelila zadirati u ovo pitanje, pa se bez ikakve dileme ni ovaj zakon ne moţe primjeniti na odnose zasnovane prije njegova stupanja na pravnu snagu, bez obzira što je Ustavni sud Federacije BiH svojom Odlukom br. U-10/00 od 8.1.2001. g. proglasio neustavnim odnosne odredbe Zakona o utvrĊivanju i ostvarivanju traţbina graĊana u postupku privatizacije i tako ih eliminirao iz pravnog sustava.
Slijedi da se Zakon o deviznom poslovanju bivše drţave mora primjeniti na sve odnose nastale za vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe za zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. g., pa kako on zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, pravilno su sudovi niţeg stupnja postupili kada su odbili tuţbeni zahtjev.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-166/01 od 14.5.2003.god.)
